Treba li vam samo jedna prava ilustracija o toksičnom dijelu neraskidive veze između Splita i Hajduka, dovoljno je pročitati komentar koji je nakon derbija za medije dao Ivan Gudelj: “Ako Hajduk ne bude prvak, predsjednik i sportski direktor moraju dati ostavku”, oštro je zaključio. “To bi bio krah”.
Gudelj, naravno, nije bilotko; nije čak ni u domeni onih bivših igrača koji jedva čekaju da ih kakav pripravnik u nekoj redakciji nazove, jer im je to ostao jedini način da budu i dalje barem donekle vidljivi. Gudelj je čovjek koji je i dalje aktivan u nogometnim strukturama, i to kroz rad s mladim kategorijama. Dakle, njegov način rezoniranja je bitan i njegov pogled na nogometni svijet je dobrom broju mladih nogometaša prvi doticaj s idejama kako stvari u nogometu zapravo ‘trebaju’ funkcionirati. Cilj koji spominje i odgovornost koju nameće u ovom slučaju isključuje faktor procesa i svodi stvar na, za Hajduk klasičnu, dinamiku prekidača: ili je sve sjajno, ili je sve užasno i treba sve razrovat.
Međutim, u kakofoniji hajdučkih priča ostaje pitanje: koji bi onda zapravo trebao biti Hajdukov (ovosezonski) cilj?
Dinamika subotnjeg derbija se otprilike može postaviti kroz prizmu pat-utakmice, u kojoj je Dinamo dovoljno uigran da zna točno osjetiti trenutak u kojem, vrebajući iz svoje čahure, može zadati udarac i odnijeti sva tri boda, ali isto tako je to bila i utakmica u kojoj nijedna momčad nije željela izgubiti i to im je bio prvenstveni cilj. Za Dinamo je to jasna računica, makar malo i previše ziheraška za status i standard koji uživa, za Hajduk malo nejasnija, ona koja dijelom i odgovara na gore postavljeno pitanje.
Na toksični pristup koji vječno kruži oko Poljuda najbolje je odgovoriti ispravnim stavom na terenu i izvan njega
Jako je indikativno to što Hajduk ni u petom ovosezonskom domaćem susretu s ostatkom vodeće četvorke nije uspio pobijediti. Pritom ni u jednoj od tih utakmica nije ni imao konce igre čvrsto u svojim rukama, već su i Jens Gustafsson i sad Valdas Dambrauskas dopustili suparnicima da pokažu ono što imaju za ponuditi, a onda tek krenuli definirati reakciju na njihove postavke. I to je legitimno, ali ne samo da nije dalo rezultata, već nije ni pedlja olabavilo ponajveći Hajdukov problem.
A to je problem garda.
Lukas Grgić nije imao najbolji prvi derbi. Od 10 duela u kojima se našao osvojio je samo njih tri, a iz jednog od njegovih šest izgubljenih posjeda rodila se i najbolja Dinamova prigoda, ona u kojoj je Mislav Oršić pogodio vratnicu. Naravno, čovjek ima pravo na loš dan, pogotovo ako je obnovio ozljedu, zbog čega je morao biti zamijenjen. No, Grgić je jako simptomatičan za širu sliku — jer kada je doveden ove zime, naglašavan je više njegov stav nego igrački profil; stav kakav Hajduku nasušno treba, a i dalje ga nema, pogotovo ne u velikim utakmicama s imperativom pobjede.
Hajduk je godinama izbjegavao ulaziti u veći rizik, skrivajući se iza nedvojbenih vanjskih faktora koji su ga na terenu i mimo njega držali u spirali prosječnosti dok su mu rivali odmicali. Zato je aktualno vodstvo kluba, ono koje sada Gudelj poziva na odgovornost, od samo starta u nezavidnoj poziciji; Hajduk naprosto mora ‘preko noći’ izgraditi šampionski gard, a to ne ide nimalo jednostavno. Pogotovo kad strpljenja više nema.
Utoliko je dovođenje igrača s iskustvom velikih utakmica ono što je načelno viđeno kao ubijanje dviju muha jednim udarcem: jasno, imenima kao što su Filip Krovinović, Marko Livaja, Ferro i Nikola Kalinić podiže se kvaliteta kadra, ali se i donosi rutina u trenucima kad fokus treba biti na postizanju rezultata. Uostalom, to karakterizira i pojačanja kao što su Grgić te Gergő Lovrencsics, koji je osvajao naslov prvaka s Lechom, kao i čak tri uzastopna naslova s Ferencvárosem, i to kao kapetan.
Livaja ni ne mora biti dite iz Kaštela da zna težinu iščekivanja trofeja dvoznamenkasti broj godina, jer je s AEK-om došao do prve titule nakon nevjerojatne 24 godine čekanja. Upravo takvu rutinu u pristupu Hajduk cilja, jer zna da vremena i strpljenja nema puno. Upravo zato i treba sad donekle i nametnuti zdrav pritisak da ova momčad ne smije sebi dopustiti da se tješi činjenicom kako domaći derbi nije izgubila, a deklarativno se priča kao da se podrazumijeva cilj u kojem Hajduk ove sezone, eto, ‘mora’ biti prvak jer se ušlo u all in priču.
Hajduk je samo ove sezone doveo 12 novih igrača, koji su svi zapravo prvotimci ili su barem prvi odabir s klupe kada se povlače zamjene. To je brojka koju ni u Football Manageru nije lako posložiti na način da vam odmah donese rezultat, a kamoli kada u stvarnom životu to pobacate po terenu. Osim toga, Dambrauskas nije ni imao realne pripreme s ekipom. Tijekom ovih ‘krinjih’ zimskih, obilježenih koronavirusom u svlačionici, igrači su se jedva mogli skupiti u dovoljnom broju za običan trening i nije baš bilo vremena da se uigravaju šablone i mehanizmi. No, upravo se zato onda priča o tom profilu kadra te instant-utjecaju koji bi trebao donijeti i s kojim bi se lakše premostio put do nametanja autoriteta jasnim stilom igre. Hajduk bi s ovim kadrom ustvari trebao imati rezultat čak i u slučaju da nema izgrađen neki prepoznatljiv stil igre.
To što Hajduk je u većim utakmicama ove sezone pred vlastitom publikom ispao inferioran služi kao najbolji pokazatelj koliko lako taj defetizam u sklopu splitskog masovnog ludila preraste u crtu identiteta, spremnu da za svaki posrtaj ponudi izliku umjesto da generira atmosferu u kojoj se izlike ne bi morale stalno tražiti. Za svako glupo i plošno korištenje tih ezoteričnih konstrukta poput ‘hajdučkog’ mentaliteta, jedan dio istine zapravo i leži u samom pristupu koji je Hajduk uvelike izgubio, a to je, dojam je, da se čak i boji igrati utakmice koje ‘mora’ dobivati želi li biti šampionska ekipa.
Znači li to onda da će drugo mjesto na kraju sezone zaista biti krah, kako tvrdi Gudelj?
Naravno da ne znači, jer je Hajduk i dalje velikim dijelom priča u izgradnji. Dambrauskas nije predimenzionirao svoje uspjehe i gradio sebi lažno zaleđe kada je upao u pobjednički niz odmah po dolasku, pa sada isto tako neće očajavati jer je njegova momčad upala u mini-krizu. Tek sad onaj njegov manevar nakon slavlja u Maksimiru, kada je izašao pred euforičnu Hajdukovu publiku na južnoj tribini i gestikulirao poruku da se smiri ta euforija, dobiva puno i pravo značenje. S druge strane, ova za domaće prilike dosta velika igračka imena moraju biti oslonac koji će treneru pomoći doći do svog maksimuma. A kad dođe, onda se može tek ovisno o ishodu davati konačni sud i pozivati na odgovornost.
Nije toliki problem to što Hajduk ni u petom ovosezonskom domaćem derbiju nije slavio, ali navijači ne bi smjeli ni gledati kroz prste igračima i tapšati ih po ramenima. Sa sobom su donijeli sposobnost nošenja s pritiskom i nju sad trebaju i iskazati. Derbiji su baš i pokazali koliko se autoritet i vjera u sebe grade razvojem i zastupanjem svog stila igre. To su na Poljudu pokazali i Osijek, i Rijeka, i Dinamo, jer su bili dovoljno uvjereni u svoju ideju i onda ih ni atmosfera poljudskog ‘grotla’ nije mogla puno omesti.
Hajduk do kraja sezone ima samo još jedan ligaški derbi kod kuće na kojemu može pokazati je li uopće na putu izgradnje takvog garda. Ove je sezone sumanuto pričati o rezovima, ostavkama i takvom vidu odgovornosti, ali na toksični pristup koji vječno kruži oko Poljuda najbolje je odgovoriti ispravnim stavom na terenu i izvan njega. Kad dođe stav, onda će doći i toliko željeni trofeji, a Hajduk će konačno jedan svoj proces dovesti do vrhunca.
