Svi uvjeti za dobar derbi bili su ispunjeni. Scenografija je bila na mjestu; stadion je bio rasprodan do zadnje stolice i navijači su postavili prave nogometne kulise za velike utakmice. Na mjestu je bila i dramaturgija; razlika između Dinama i Hajduka je svega pet bodova i prvenstvo je još uvijek sasvim otvoreno, ovo je bila utakmica koja ne ulazi u frazu “derbi je uvijek derbi” nego je postojao opipljivi rezultatski značaj. Element koji je nedostajao da predstava bude vrhunska bila je režija koja će pogurati izvedbu u drugačijem pravcu. Očekivanja su bila visoka, ali utakmica je bila relativno mirna.
Igra je u puno elemenata bila sasvim solidna. Ritam je bio dobar, trkački i fizički je posao odrađen na visokoj razini, a dobra borbenost nije izjednačena s grubostima. Dario Bel dosudio je samo 18 prekršaja i utakmica nije bila isprekidana. Taktički okvir je bio jasan, a koncentracija na razini, tako da nije bilo individualnih pogrešaka i glupih ispadanja. Nedostajalo je golova i velikih prilika, ali golovi ne dolaze sami od sebe. Za njih je potrebno nametnuti kontrolu utakmice i ostvariti konkretne uvjete na travnjaku, a to ni jedna ni druga momčad nisu uspjele.
Zapravo, uspio je Hajduk u prvih 20-ak minuta utakmice. Valdas Dambrauskas je na travnjak poslao momčad u formaciji 4-3-3. Nominalno je to bilo 4-2-3-1 s Filipom Krovinovićem iza Marka Livaje, koji je bio smješten u vrhu napada; no, Krovinović je u praksi bio postavljen puno niže, do te mjere da je Lukas Grgić bio istureniji od njih dvojice. Temeljni je plan bio pritisnuti Dinamo visoko i zatvarati presing zamke oko Petra Bočkaja.
Dva su razloga zašto se presing koncentrirao baš na njega.
Dambrauskasu je bilo jasno da Hajduk nakon 20-ak minuta više ne može pritiskati tako agresivno prema Bočkaju
Prvi je taj što je Željko Kopić na travnjak poslao trojicu stopera. To je bio relativno očekivan potez jer na raspolaganju nema Arijana Ademija ni Luku Ivanušeca, tako da je rotacija u sredini terena limitirana, a trojica stopera nude stabilnost u iznošenju lopte. Kada dodate u jednadžbu vratara kojem se uvijek može vratiti lopta i koji dugim dodavanjem može prebaciti prvu liniju presinga, jako teško je slati konstantan frontalni pritisak na momčad koja igra s trojicom stopera.
Drugi razlog je taj što je Bočkaj s tim elementom igre imao ozbiljne probleme u Sevilli i protiv Lokomotive na Maksimiru. Sjajan je u probojima strana i centaršutu, svojim kvalitetama u dostavljanju lopte u kazneni prostor donosi cijelu dimenziju više napadu u zadnjoj trećini terena, ali ima probleme kada je postavljen nisko i kad Dinamo preko njega pokušava izaći iz prve trećine i prenijeti loptu na suparničku polovicu. To su uvjeti u kojima se Bočkaj loše snalazi. Ako mu se agresivno zatvori aut linija uz koju traži rješenja, sklon je ili gubiti lopte ili ih de facto predavati suparniku.
Hajdukov plan i problem
Tu je Dambrauskas tražio svoju šansu. Na desnog beka je postavljen Dino Mikanović koji je eksplozivniji i dinamičniji igrač nego što je to Gergő Lovrencsics u ovoj fazi svoje karijere, na desnom veznom je bio Grgić, a na desnom krilu je počeo Emir Sahiti. Sve je bilo usmjereno kako bi desno imali dovoljno energije da zakrče opcije oko Bočkaja i da konstantno napadaju tu zonu terena. Plan je funkcionirao: Hajduk je u prvih 20-ak minuta stvarao pritisak koji je kulminirao s nekoliko oduzetih lopti i posjeda izborenih visoko na suparničkoj polovici, a kulminacija je bio udarac Darija Melnjaka koji je Dominik Livaković obranio.
No, Dinamo se adaptirao. Josip Mišić se nametnuo kao ključna figura u sredini terena.
Ovdje precizno vidimo koji je Hajdukov plan. Sahiti je Bočkaja (označenog strelicom) natjerao prema sredini terena, gdje na njega iskače Grgić. Hajduk s trojicom usko postavljenih veznih igrača kontrolira sredinu terena i onemogućuje dubinsko dodavanje, tako da Bočkaj nema na raspolaganju omiljeno rješenje problema te prebacivanje težišta igre na suparničku polovicu.
Međutim, isto tako precizno vidimo i problem koji je Hajduk imao.
Stipe Biuk naprosto mora biti pozicioniran ovoliko usko. Kada je Hajduk zatvarao presing uz lijevu aut liniju — rijeđe, ali ipak jest — Sahiti je stajao jednako usko. Jednostavno je potrebna još jedna figura kako bi se bolje kontrolirale ‘druge’ lopte i eliminirao rizik da jedan izgubljeni Krovinovićev duel protiv Amera Gojaka na centru znači suparničku šansu. Međutim, usko postavljeno krilo ostavlja prostor za suparničkog beka. Bočkaj povratnom na Mišića otvara Stefana Ristovskog na suprotnoj strani i točna dijagonala Dinamo dovodi u završnu trećinu terena. Lopta čak ni ne mora biti pretjerano točna, jer Ristovski ispred sebe ima gomilu prostora.
Tu treba istaknuti i Livaju. U konkretnoj sitiuaciji je poluaktivan. Stoji nekoliko metara od Mišića i, kao, pozicioniran je da položajem tijela spriječi povratnu loptu u zadnju liniju. Bočkaj daje za Mišića, Livaja ne reagira i niti ga ne pokušava omesti, a onda je Mišiću vrlo jednostavno prebaciti težište na drugu stranu.
Dinamo nije materijalizirao ovu prednost. Međutim, Dambrauskasu je bilo jasno da Hajduk nakon 20-ak minuta više ne može pritiskati tako agresivno prema Bočkaju. Ne zato što mu igrači nisu kondicijski spremni i što nemaju snage, nego zato što se otvara opcija s kojom ga Dinamo može efikasno kazniti. I zato se povukao.
Kopić je bio zadovoljan bodom
“Bio bih loš trener da sam zadovoljan s jednim bodom pred ovim navijačima”, izjavio je Dambrauskas nakon utakmice. “Igrali smo protiv najbolje momčadi u ligi, protiv prvaka. Igrali smo hrabro i pokušali dominirati. Dinamo je odlična momčad. Nije ih moguće kontrolirati cijelu utakmicu. Mislim da smo igrali jako dobro. Imali smo planove A, B i C. Ali mijenjao bih sve to samo za jedan gol.”
Gol bi možda i došao da su planovi B i C bili toliko efikasni koliko je bio plan A. Hajduk nakon toga nije više imao takvu kontrolu utakmice. Nije je, doduše, imao ni Dinamo koji je krajem prvog poluvremena stvorio dvije velike šanse za gol, ali je ostatak utakmice proveden u pozicijskom nadmudrivanju i bez velikog rizika.
Kopić je u izjavama nakon utakmice bio zadovoljan takvim raspletom scenarija. Dinamo je ostao bez udarca unutar okvira suparničkog gola i sa stativom Mislava Oršića kao najopasnijom situacijom, ali Kopić nije preuzimao dodatni rizik kako se utakmica primicala kraju. Uostalom, i zamjene i govor tijela su sugerirali da je zadovoljan bodom i time što je utakmica nakon 20. minute postala relativno mirna te što nijedna momčad igrom nije konstantno ostvarivala uvjete koji možda mogu dovesti do golova. Čekao je individualnu pogrešku, svjestan kako je izglednije da će je napraviti Hajdukova obrana nego njegova i pristao je na pat.
Pat pozicija ima smisla i iz Dinamove i iz Hajdukove perspektive, zato i jesmo gledali drugo poluvrijeme s toliko malo rizika i režijom koja je vodila remiju. Dinamo zadržava pet bodova prednosti na ljestvici i komfornu situaciju, Kopić je tu sasvim u pravu. Ali ni Hajduku pet bodova nije problem kakav bi bio eventualnih osam bodova zaostatka. S -5 na kontu Hajduk ima, što se na engleskom kaže, ‘live to fight another day’ situaciju. S Dinamom ima još dvije utakmice, od čega je iduća opet na vlastitom terenu. A slabija momčad, što Hajduk objektivno jest, želi smanjiti uzorak na što manju vrijednost, što ovaj remi radi: prolongira konačnu odluku.
Scenarij koji je, očito, odgovarao obojici režisera.
