Šest godina dug je period; iz hajdučke perspektive, u kojoj vječno turbulentno vrijeme prolazi barem duplo brže, on se čini i još dulji, pa stoga nije za zamjeriti ako se neke stvari više teško pamte. Vječna na Poljudu, čini se, samo mjena jest, baš kao što je to i sad. Ipak, put u proljeće 2018. dobar je podsjetnik na priču o raspadima, smjenama i kultu ličnosti. Bila je to treća godina predsjedničkog mandata Ivana Kosa, inauguriranog tamo sredinom svibnja 2016.
Te dvije godine proticale su polagano, ali razmjerno uspješno; Hajduk je izašao iz mentaliteta rada pod stečajnim upraviteljima i počeo ulagati, od infrastrukture pa do prve momčadi, pri čemu je na pojačanja u dvije sezone potrošio preko milijun i pol eura na odštete, i to nakon prethodne gotovo pune četiri sezone bez ulaganja ijednog centa.
Europske su kvalifikacije prethodnog ljeta odrađene vrlo dobro, tek je ‘nepremostivi’ Everton nevjerojatnim golom Gylfija Sigurðssona slomio bijele i to nakon preskočenih dvaju teških pretkola, što Hajduku neće poći za rukom do dana današnjeg. Barem je u amanet tog bolnog poraza ostao rekordni izlazni transfer u vidu Nikole Vlašića, a nakon pražnjenja i rezultatskog posrnuća, Hajduk je kroz proljeće 2018. brodio s 11 pobjeda u 14 susreta — uključujući i pobjedu u derbiju na Maksimiru — i to na krilima rekordne posjećenosti, čiji je prosjek na Poljudu tada bio neviđen još od 1999. Taj je niz značio i da je novi, poljudski derbi s Dinamom tog travnja dočekivao na zaostatku od samo pet bodova, odavno neviđenih u toj fazi sezone. I onda — krah.
Svega tjedan dana prije tog ‘presudnog’ derbija Torcida je izašla s priopćenjem u kojem se predsjednika Kosa sumnjiči za pretjeranu ‘prisnost’ sa sucima, za koje je osiguravao domaćinstvo daleko izvan uobičajenog protokola. Nadzorni odbor je navode potvrdio, istaknuvši da istovremeno nema elemenata kaznenog djela, ali ima onog za Hajduk podjednako bitnog, a to je povreda etičkog kodeksa.
Ovaj će trenutak — koji mora doći jako brzo misle li zaista održavati razinu ambicije — pokazati je li Hajduk nešto naučio ili će se vječno sa sjetom osvrtati natrag
Kos je bio bivši, Hajduk je izgubio taj poljudski derbi i sezonu završio kao treći, sa samo jednom pobjedom u preostalih šest kola. Šira navijačka populacija bjesnjela je, ističući sve ove navedene faktore — i dobre europske utakmice, i ulaganja, i podizanje euforije i gledanosti, i rekordne izlazne transfere — kao zalog Kosova “fenomenalnog” upravljanja. Njegova je smjena za mnoge navijače bila “smrt demokracije”; kidale su se članske iskaznice, proklinjalo “ulicu” koja “upravlja” klubom i kada, eto, klubu ide, naricalo se za mladim osječkim ekonomistom kao da nakon njega Hajduk čeka spaljena zemlja.
Okolnosti su se promijenile, detalji nisu isti, ali šest godina poslije, da izbrišemo imena i neke navedene brojke, semantika ostaje ista.
“Mandat će mi isteći na kraju godine”, govorio je Lukša Jakobušić nakon što je smijenio svog trenerskog teškaša Ivana Leku, misleći pritom na ovu kalendarsku godinu. “Ako ne osvojimo naslov, jasno je da je to neuspješna sezona i da me ne morate smjenjivati, sam ću otići”, naglasio je. Još na svojoj inauguraciji, u listopadu 2020., Jakobušić je naglasio i da je “velika razlika biti prvi ili drugi”. Svoj mandat, na kraju, završava kao izgledno uvjerljivo treći. Ali, narativ ostaje kao i kad je tada naprasno smijenjen Kos: kao da ovaj nije nikada postojao, ponavlja se isti ekstremni narativ, o spaljenoj zemlji, ulici i još jednom umiranju hajdučke demokracije.
Jakobušić nije ispunio svoje riječi; nije otišao sam, ali je svejedno otišao gospodski. Njegov mandat nije donio onaj toliko željeni vrhovni rezultatski iskorak i bio je obilježen nizom populističkih poteza i fraza, koji su ga često i odvraćale od već zacrtanog puta. Ali klupski imidž je podebljan i dodatno podignut na vrlo visoku razinu, ponajprije organizacijski i ambicijom.
Do njegova je dolaska klupski moto bio — pogotovo za vrijeme prethodnika čiji je potpredsjednik bio, a koji je vraćen u drugi mandat samo zbog svog krhkog ega — “ne može se”. Jakobušić je potvrdio da se mnogo toga može i mora, osigurao je da ljudi koji za njim dođu u klub dijele taj stav. Da, to na kraju i dalje nije bilo dovoljno da sve te zvijezde koje su stigle u svlačionicu i same zauzmu taj stav do kraja, a kako je to bio ultimativni cilj njegove vizije i pristupa, onda i nije nelogično da je kraj mandata ujedno i kraj njegove četverogodišnje vizije.
Sada ključno nije naricanje za nečijim kultom ličnosti, već taksativno popisivanje svih točaka u kojima je klub podignuo razinu organizacije i poslovanja. Kos, kojem su neki željeli dati tada doživotni mandat baš kao i sada oni drugi Jakobušiću, onomad je pokrenuo klub s mrtve točke. Primjerice, ono što se kod njegovog stolovanja danas često zaboravlja — osim same infrastrukture i prvog odrađenog konkretnijeg ulaganja valjda od izgradnje samog Poljuda — jest i to da su u klub kao dio tadašnjeg reustroja Akademije stigli Mislav Karoglan i Marijan Budimir, kao dio kolektiva lokalnih talentiranih mladih trenera s kojima je omladinski pogon trebao dugoročno prosperirati. Plod toga je i ovo lanjsko europsko finale Hajdukovih juniora, kao klica tada započetih procesa.
Jakobušić je uzeo tu razinu u više polja i podignuo je, postavivši tako novi temelj i razinu standarda svojim nasljednicima. Njegova ambicija i definiranost u načinu rada iziskuje mnogo energije i visokih ulaganja, koja su se djelomično isplatila, ali je i postavila stvari u jasan okvir rada.
Taj je okvir na kraju omeđio njegovu figuru toliko da je on samom sebi postavio rok trajanja izjavom o tome što čini neuspjeh i razlog zbog kojeg bi sam otišao. Je li postojala šansa da se s njim ide dalje? Možda, makar takav karakter poput Jakobušića teško da bi radio ustupke samom sebi, čak i oko stvari koje su na kraju ostale nedorečene, ponajviše one vezane uz rezultat — domaći, a pogotovo europski — prve momčadi koja je postala skuplja od, primjerice, pojedinačnih klubova sudionika završnica europskih klupskih natjecanja. Ali odluka koju je donio Nadzorni odbor temeljena je na saznanjima i uvidu tijekom duljeg vremena. Razina koju je klub dostigao pod Jakobušićevom upravom samo stavlja dodatni teret na tu odluku.
“Razlozi su jednostavno evolucijski korak temeljen na činjenicama”, objasnio je na press konferenciji Aljoša Pavelin, predsjednik Nadzornog odbora. “Procijenili smo da je porazom u Rijeci prvenstvo i matematički odlučeno i ovo je trenutak za novi četverogodišnji ciklus.”
Jednostavno, uostalom i legitimno objašnjenje dobiva svoju težinu tek kad se vidi konačni plod odluke. Za očekivati je da je ona uvjetovana činjenicom da su nadzornici paralelno pripremali ime koje ispunjava sve kriterije uvjetovane klupskim Kodeksom, a onda i programom koji garantira nadogradnju svih ovih pozitivnih dostignuća u posljednje četiri godine upravljanja. Unatoč svim naklapanjima i navodnim imenima koja su cirkulirala u medijima, Hajduku treba razboritost do javne službene objave nove glavne osobe kluba, za koju su nadzornici naglasili kako je riječ o “lideru”. Sve ostalo samo bi ometalo ovaj zahtjevni i užasno delikatni proces i otežalo prelazak u taj novi ciklus.
Doduše, razboritost uključuje i jasno upozorenje ljudima koji stoje iza aktualnog procesa. Jedna naizgleda također samouvjerena odluka prošlog saziva Nadzornog odbora vratila je klub unatrag na svim razinama, srozavši čak i dotad dosegnute pomake u radu. Na ovom sazivu ne leži samo zadatak da osigura kontinuitet upravljanja, već i da osigura mir i legitimitet kod budućeg donošenja ovakvih odluka, ma koliko nagle i nepopularne bile. One koje bi se odradile mjerljivim i objektivnim standardima i temeljile na vjeri kako je klub spreman svjesnim rizikom provocirati daljnji rast, čak i ako se čini da je definitivno lakše igrati na sigurno živeći u trenutku.
Ovaj će trenutak — koji mora doći jako brzo misle li zaista održavati razinu ambicije — pokazati je li Hajduk nešto naučio ili će se vječno sa sjetom osvrtati natrag.
