Spominjanje Burnleyja u nogometnom smislu izaziva jasan refleks. Više od 10 godina stolovanja Seana Dychea kao menadžera profiliralo je klub u trčeći relikt onog starog, ‘istinskog’ engleskog nogometa, skrojenog po apsolutnoj mjeri čuvenog filmskog menadžera Mikea Bassetta. Dva tornja u napadu, hrpa dugih lopti koje ih svaka iznova očajnički pokušavaju pronaći i get stuck in mentalitet, u kojem se igrači zadnjim atomom snage bore za svaku loptu. Na neki je način Burnley bio nogometni simbol tog tvrdoglavog, radničkog sjevera. Dame i gospodo, kako ono kaže stari Bassett u filmu, Burnley će igrati četiri-četiri-jebenih-dva. I to je znao cijeli svijet.
I Burnley je preživljavao, baš kao i taj sjever. Trudili su se ljudi, držali su svoj čekić i nakovanj i kovali iz utakmice u utakmicu plan kako preživjeti još jedan dan, još jednu sezonu u Premier ligi, kako dobiti još tu jednu uplatu koja za klub znači sve. Taj rigidni stil od kojeg se, činilo se, odustalo čak i u nižim ešalonima engleskog nogometa, postao je preslika mentaliteta u kojem su odrasli navijači i samim tim je bilo gotovo sigurno da se to nikada neće promijeniti, s Dycheom ili bez njega.
Ali nogomet, baš kao i život, ne vrednuje nužno trud i rad same po sebi. Dođe onaj jedan dan kada korak koji stalno pokušavate držati bude predug.
Kada je lani Burnley nakon šest godina ispao iz Premier lige, značio je to i veliki financijski udarac za klub. Iako tzv. parachute payment omogućuje značajni prihod od TV prava za klubove koji ispadnu iz same elite i ostanu sa znatno manjim dijelom kolača, Burnley je grcao u kreditu od čak 65 milijuna funti. Njega su potkraj 2020. izvukli aktualni vlasnici, firma ALK Capital, kako bi pokrenuli neke svoje zamisli.
U sredini koja se busa okoštalim mentalitetom Kompany je prepoznao način na koji ga može promijeniti, a pritom ipak zadržati njegove najvažnije značajke
Krpanje kredita značilo je i rasprodaju ključnih igrača — Nicka Popea, Bena Meea, Jamesa Tarkowskog i drugih — od kojih su neki čak odlazili i besplatno. Preživljavanje je tako dobilo novu dimenziju, ali s Dycheom je otišao i stup tog mentaliteta, njegov začetnik i vođa. Burnley sada nije više bio underdog; stil je momčadi davao ploda kad je trebalo spašavati glavu, ali sada je trebalo preuzeti inicijativu. Promjena je bila potrebna.
Vincent Kompany zna što je engleski sjever. Punih 11 godina nosio je dres Manchester Cityja u kojem je bio i kapetan, a u Manchesteru je upoznao i suprugu koja je iz lokalne obitelji. Ima tu još poveznica; njegova majka Belgijanka bila je među vođama sindikata koji su se borili za prava obespravljenih radnika, što je, nažalost, tema jako bliska tema i ljudima u tom dijelu Engleske. Njegov je otac, rođeni Kongoanac, bio zatvaran zbog prosvjeda protiv režima Mobutua Sese Seka.
“100 posto Kongoanac, 100 posto Belgijanac, 100 posto Mancunian”, tako je svojedobno Kompany sažimao svoje staro i novo podrijetlo. “To me naučilo da čovjek nikad ne uči više nego kada ga našutaju u dupe. Ako si sposoban zuriti u probleme umjesto da pred njima zatvaraš oči, onda možeš i prioniti njihovom rješavanju.”
Problema je u Burnleyju bilo puno, ali on je znao gdje dolazi i što ga čeka. Imao je svoju viziju nogometa; niz ozljeda potkraj igračke karijere u Manchesteru značio je, doduše, da je više boravio uz teren nego na njemu, ali s Pepom Guardiolom u klubu to i nije nužno loša stvar, pogotovo u poznoj fazi karijere u kojoj kontemplirate prelazak u trenerske vode. Kompany je upio novu perspektivu i taj ga je period definitivno usmjerio u novi poziv. Uloga trenera-igrača u Anderlechtu, gdje je i završio karijeru, pomogla mu je u pogledu preuzimanja drugačije odgovornosti, pošto je i njegov dječački klub upao u krizu kada ga je angažirao. I taj je problem riješio kombinacijom kapetanske aure kojom je osigurao autoritet, da bi onda implementirao svoju viziju.
A ona je, ako je itko drugačije i očekivao, oformljena pod Guardiolinim utjecajem.
Kompany se nevoljko deklarira kao Pepov učenik, što je prva asocijacija za otočke medije. Ne zato jer tu etiketu iz nekog razloga želi izbjeći, već zato jer smatra da, uz sav ogromni Pepov utjecaj, on ipak predstavlja sebe i gradi svoju priču. Ona je na prvu djelovala toliko nekomplementarno sa svime onim što Burnley predstavlja, ali Kompany je baš s tim autoritativnim pristupom od prvog dana osigurao transformaciju kluba koji žudi za takvim karakterima. Znao je, jasno, sve o Dycheovoj auri, igrao je i sam protiv Burnleyja u tom sudaru svjetova. I sada je znao da i on sam, baš poput Dychea, mora postati vrhovni autoritet koji nameće svoj stil. Pa makar taj stil bio dijametralno suprotan.
Prva je promjena bila vidljiva i prije nego što je prvi put okupio ekipu na treningu uoči početka sezone; u klupskom trening-centru je terene podijelio po zonama, kako bi se igrači odmah krenuli što efikasnije adaptirati na postulate pozicijskog nogometa. Iako je klub imao financijskih poteškoća, svejedno je operirao s budžetom koji je Kompanyju dopustio pojačanja, a jedno od njih bio je i Josh Cullen, koji je igrao s Kompanyjem u Anderlechtu. Cullen je od njega ondje nasljedio i kapetansku vrpcu, a Kompany ga je izrazito cijenio zbog njegova pobjedničkog mentaliteta.
Početak je, međutim, bio očekivano težak.
Od pet odigranih pripremnih utakmica Burnley je izgubio tri, uključujući i dva poraza od Newcastlea s ukupnih 9:2. U Championshipu — “najluđoj ligi na svijetu”, kako je voli opisivati Slaven Bilić — početak je bio neumoljiv; punih mjesec dana nakon uvodne pobjede u gostima kod Huddersfielda Burnley je čekao na iduću utakmicu iz koje će odnijeti tri boda, dok je u prvih 12 kola imao je tek tri pobjede, iako i samo jedan poraz. U rezultatskom smislu se mučio, ali Kompany je i dalje insistirao na svojoj igri, na preuzimanju posjeda, konstantnom kretanju i traženju prostora. Ukratko, insistirao je od momčadi da bude sve ono što Burnley ranije nije bio. Znao je što radi i što želi dobiti.
Bitno je za naglasiti da Kompany nije želio spaliti baš sve što je nasljedio, iako bi čovjek pomislio da je to nužno u takvoj stilskoj transformaciji. On je znao u kakav klub dolazi i kakva je ta Dycheova prisutnost, ali je iz nje također uzeo ono što mu je trebalo.
“Sean je bio tu prije mene i momčad je pod njim izgradila taj kult prirodne agresivnosti i želje”, objasnio je. “Taj žar je nešto što je strašno važno u lovu na rezultat, i želio sam ga i dalje potencirati s namjerom da vidim kako ga mogu iskoristiti kao dio onog što sada radimo mi. I taj nam je žar puno pomogao u ovoj tranziciji”.
Stvar je kliknula i od 13. kola, u kojem je sa 4:2 u gostima svladan Sunderland, Burnley se nije previše osvrtao. Od listopada prošle godine su Kompanyjeve trupe izgubile tek dvije utakmice, od čega je jedna bila susret četvrtog kola EFL kupa protiv Manchester Uniteda. Nakon grubog poraza od Sheffield Uniteda (5:2) početkom studenog Burnley je odgovorio nizom od 10 uzastopnih pobjeda, tijekom kojih je zabio 24 gola, a primili tek četiri. U 35 odigranih kola je zabio 68, sedam više od prvog pratitelja u tom pogledu, Middlesbrougha, dok je s 28 primljenih pogodaka najbolja obrana Championshipa.
No ni taj učinak nije dovoljan za ilustrirati koliko je čudesno uspješna bila Kompanyjeva transformacija. Prema Optinim podacima Burnley je ove sezone u dva najviša razreda engleskog nogometa tik iza Manchester Cityja po broju i profilu dodavanja u suparničkoj polovici. Burnley je još lani bio prvi po broju odaslanih dugih lopti; ove sezone dominira u sasvim suprotnim stavkama, pa je tako druga momčad Championshipa po postotku posjeda lopte, na vrhu i po oduzetim loptama na suparničkoj polovici terena. Općenito taj stilski učinak ove sezone jako podsjeća baš na Guardiolin City — naravno, u dosta manjem volumenu. Ali, kad uzmemo u obzir da je City dominantan u većini napadačkih kategorija, onda je jasno koliki je standard Pepov đak dosegnuo u samo jednoj jedinoj sezoni.
Kompany zapravo tek daje gas, jer su glad za konstantnim napretkom i fokusom ono što — opet, po Pepovu poučku — čini razliku i održava momčad na razini na kojoj konstantno može napredovati.
S 13 bodova prednosti u odnosu na drugoplasirani Sheffield United, Burnley je gotovo pa siguran povratnik u Premier ligu, ali Kompany ni ne pomišlja na ideju da skine nogu s gasa. Taj tvrdokorni mentalitet, koji počiva na pristupu ‘sami protiv svih’ upakirao je u suvremen stil igre i pobjede su mu potrebne da cijelu stvar podigne na još višu razinu, na kojoj ni među elitom neće trebati grčevito čupati pokoji bod za preživjeti.
“Sretan sam većinu vremena”, kaže. “Ali nikad nisam u potpunosti zadovoljan”.
Veliki test tog pristupa i onog što Burnley čeka dogodine stiže jako brzo, i to na jako simboličan način. U četvrtfinalu FA Cupa čekaju upravo Guardiola i City. No, za Kompanyja to više nije tek prilika da se rukuje sa bivšim šefom, već i da na terenu pokaže sve ono što je s Burnleyjem postigao u ovako kratkom roku, kao i da nagovijesti ono što se od momčadi može očekivati dogodine u Premier ligi.
U sredini koja se busa okoštalim mentalitetom Kompany je prepoznao način na koji ga može promijeniti, a pritom ipak zadržati njegove najvažnije značajke; priča je to koja nudi i mnogo šire pouke.
