Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Zidane, mit i legenda

Specifično mjesto osebujnog Francuza u trenerskom panteonu

Po posljednjem sinoćnjem zvižduku suca Milorada Mažića slavlje je moglo krenuti. Moderna nogometna povijest ne pamti ovo; tri uzastopne titule najbolje momčadi u Europi podvig je kakav se, koliko god se novca slijevalo u klubove, ne može tako lako nadmašiti.

Među euforičnim igračima Real Madrida odjednom se ukazao lik Zinédinea Zidanea. Čovjek koji je u svojoj trenerskoj karijeri vodio nepunih 250 seniorskih utakmica ušao je među najbolje svih vremena, ali dok je sinoć koračao među svojim pulenima na njegovom se licu vidio tek sramežljiv smješak, nalik onom kojeg čovjek ima kada susretnete tetku koja vas naglo krene hvaliti. Uvijek isti, Zidane je valjda najkarizmatičniji introvert u nogometnoj povijesti.

Kada su u zimu 2016. stvari među Kraljevima krenule nizbrdo rapidnije od zaprežnih kola na strmini, Rafael Benítez je u trenutku postao bivši. Iako nedvojbeno odličan trener, Benítez jednostavno nikada nije posjedovao karizmu potrebnu za takav posao; njegov je karakter bio dijametralno suprotan onome koji je potreban da se uspostavi autoritet nad takvom svlačionicom. Iako je imao najbolje namjere, metode kojim je pokušao kontrolirati igrače bile su pogrešne.

‘Desetka’, kako su ga ironično zvali igrači u Madridu zbog činjenice da nikada nije imao zapaženu igračku karijeru, bio je fokusiraniji na to kako utjecati na performanse samih igrača. Luku Modrića je, primjerice, uvjeravao da se mora okaniti onih svojih karakterističnih dodavanja vanjskom. Kod Beníteza je sve bilo komplicirano, a začiniti to ozbiljnim impliciranjem da je baš on tu da uvjeri te zvijezde kako su nesavršene ravno je karijernom suicidu.

Kao vatrogasno rješenje stigao je Zidane, čovjek kojeg je Florentino Pérez nazvao “najamblemskijim” pojačanjem u klupskoj povijesti kluba. Iako njegova dotadašnja trenerska avantura nije obećavala — Realovu drugu momčad nije uspio uvesti u drugoligaško društvo — Zidane je na prvoj presici odgovorio na pitanje što za njega čini uspjeh.

“Osvojiti sve”, rekao je kao iz topa.

Je li Zidaneov trijumf uveo u nogomet koncept ‘post-trenera’?

I evo ga. U tek nepunih dvije i pol godine svoje trenerske karijere, Zidane je to i ostvario: devet trofeja, tri po sezoni. Osim što je prvi trener u modernoj povijesti koji je triput u nizu osvajao titulu europskog prvaka, Zidane je postao i prvi trener koji je u povijesti tako trofejnog kluba osvojio četiri trofeja u jednoj sezoni, a drži i niz pojedinačnih rekorda — poput najdužeg niza bez poraza u povijesti španjolskog nogometa i onog s 16 uzastopnih pobjeda, koji pak dijeli s Pepom Guardiolom. Čak 59 godina je Real čekao da u istoj sezoni osvoji i španjolski i europski naslov, a Zidane je to uspio u svojoj prvoj punoj sezoni na klupi.

U 29 mjeseci je nadmašio učinak Arriga Sacchija, došavši rame uz rame s Bobom Paisleyem i Carlom Ancelottijem, uz kojeg je 2014. kao pomoćnik osvojio Ligu prvaka. U 29 mjeseci ima više europskih trofeja od Joséa Mourinha, Ottmara Hitzfelda, Juppa Heynckesa, Marcela Lippija, Rinusa Michelsa i Johana Cruyffa.

To da je Zidane još na toj pressici definirao uspjeh titulama nije slučajno, jer ga i dalje prati imidž trenera sretne ruke, koji je i sam priznao da ga prati neka njegova vlastita sretna zvijezda. No, kako kaže ona engleska poslovica: prevari me jednom, sram te bilo. Prevari me dvaput, sram me bilo.

Što onda reći kada vas netko ‘prevari’ devet puta u dvije i pol godine? Možda to da onda ipak nije riječ o prevari.

Ove je sezone Real na putu do finala prošao Tottenham, Borussiju Dortmund, Paris Saint-Germain, Juventus i Bayern. Ako izuzmemo potencijalni sudar s Barcelonom, teško da je mogao imati zahtjevniji put, a to se očitovalo i kroz činjenicu da je momčad u nekoliko navrata na tom putu djelovala kao boksač koji je privijen uz konopce, spreman da nakon serije uzastopnih udaraca konačno primi i onaj koji će ga poslati u nokaut, na radost mnogih koji to iščekuju ponajviše iz straha da će jednog dana morati objasniti kako je takav borac postao ponajbolji svih vremena.

Međutim, da se kratko zadržimo na boksačkim referencama, Real je svaki put s konopaca izvukao onaj jedan udarac koji bi iznenadio i nokautirao protivnika. Baš poput Lennoxa Lewisa, također za mnoge ‘nevoljenog’ šampiona, Madriđani su puštali da se protivnik izmori i pod rizikom nokauta, samo da bi u presudnom trenutku potegnuli desni kroše i u sekundi okrenuli sve u svoju korist.

A upravo je to svjesna strategija čovjeka kojeg se redovito optužuje da je nema.

Jürgen Klopp je uoči finala izjavio kako je smiješno reći da Zidane “nema pojma o taktici”, zaključivši upitom što bi to govorilo o nogometu kada bi u finalu Lige prvaka sudjelovala dvojica trenera koji “nemaju veze s taktikom”, aludirajući pritom i na prozivke koje je on ponekad dobivao. I upravo je to njegovo retoričko pitanje dalo dobar smjer razgovoru o Zidaneu: nije, dakle, pitanje je li Zidane ‘slučajni’ trener, već je li njegov trijumf uveo u nogomet koncept ‘post-trenera’?

Istina, konstrukcija zvuči pomalo i strašno, ali se ponudila sama. Iako praktički lišen trenerskog iskustva, s aurom velikog igrača koji istovremeno ne izgleda kao kapacitet za velikog stručnjaka, Zidane je s razlogom stigao na klupu ponajbolje skupine nogometnih individualaca. Štoviše, Pérezov je etos pobjeda i isključivo pobjeda; još otkako je kao dijete gledao ‘prve Galácticose‘, sadašnji je Realov predsjednik usmjerio sve resurse na to da njegov klub bude šampion.

Voljen ili ne, manje je bitno.

Za vrijeme njegova stolovanja u klubu na klupi su se izmjenjivali različiti profili jednako tako velikih trenerskih imena. Bilo je tu i minucioznih taktičara, spremnih da stvaraju dinastiju stvaranjem sustava. Bilo je i onih poput Beníteza, koji su u tome otišli toliko ‘daleko’ da su i te ‘savršene’ individualce pokušavali uvjeriti da to zapravo nisu. I u tom otporu spram nesavršenstva rodila se prvo ideja da je idealni trener za Real Madrid onaj koji može taj čopor uvjeriti da stvarno jest najbolji, bez obzira na stvarno stanje stvari. Neki su — poput Ancelottija, pa i Mourinha — došli blizu, samo da bi sve uprskali na kraju vodeći vlastite bitke; od onih protiv svog ega do najčešće onog Pérezova.

No, tu je još uvijek bilo pitanje trenerskog pečata i njegova ophođenja. Zidane je na klupu sjeo gotovo kao trenerska tabula rasa, ali i kao Desetka, bez navodnika i ironičnih konotacija. Thierry Henry je za njega jednom izjavio kako su u Francuskoj svi znali da Bog postoji, jer su znali da igra u reprezentaciji. Zidaneova je karizma nadišla konvencionalne pojmove imidža vođe i prerasla u božanski status materijaliziran kroz pojavu nalik onoj nešto pitomijeg Clinta Eastwooda. Zidane priča malo, ali proračunato, i to je ono što je u Realu napravilo razliku.

Od trenera se očekuje da komplicira, da traži nova rješenja iz dana u dan, iz trenutka u trenutak, jer je ta sposobnost često ona koja radi razliku. Zidane je svjestan kako ovakav kadar razmišlja i funkcionira jer je i sam bio onaj koji sjedi s druge strane. Temelj svega kod Francuza i njegova stručnog stožera je da se elitnim nogometašima sve mora sažeti u maksimalno dva jasna koncepta; podigneš li tu razinu, zatrpaš li ih mikromenadžmentom i silnim videoanalizama, i lako ćeš ih izgubiti.

Naravno, da je sve tako jednostavno, svi bi veliki nogometaši i vođe na terenu ujedno bili i sjajni treneri. No, baš je zato ovaj Zidaneov nevjerojatni trijumf iznjedrio ideju o popuni ‘nečega između’, brisanog prostora između nedorečenih karizmatika i motivatora i genijalnih taktičkih umova.

Zidane ne osjeća te trenutke na terenu kroz jasan sustav, on ih osjeća kroz reakcije igrača tako što je sve podredio njima.

Kada je u prvoj polufinalnoj utakmici protiv Bayerna krenuo s Lucasom Vázquezom i Iscom, kojeg je na poluvremenu zamijenio Marcom Asensiom i tako dao impuls koji je u konačnici doveo do preokreta, Zidane je pokazao da manjak sistemske igre nadoknađuje gotovo savršenim poznavanjem kapaciteta svog kadra. Na duge staze taj pristup jest problematičan, što pokazuje i sezona u Primeri, ali kada jedan detalj, jedan kroše može riješiti pitanje najbolje momčadi u Europi, ta crta je ključna.

I baš kao što mnogi ne mogu vjerovati da će jednog dana o ovom Real Madridu morati pričati kao o nesavršenom prvaku, tako će im biti teško objasniti ovu specifičnu poziciju Zinédinea Zidanea u trenerskom panteonu. Ni treći uzastopni europski trijumf ne može odagnati misao kako ovaj po mnogočemu unikatni pristup ne može biti jamac uspjeha bilo gdje izvan ovakvog okruženja, u kojem je pobjeda jedino mjerilo za izgradnju dinastije.

Bivši francuski izbornik Raymond Domenech opisao je Zidanea kao mit.

“On je mit koji je sposoban izazvati razne emocije kod ljudi”, govorio je. “Ne samo one pozitivne”, dodao je s namjerom da otkloni pomisao o pretjeranom romantiziranju kojem su ljudi skloni kada je u pitanju takav idol. Zidane je stvorio upravo takav mit u Realu, u jedinoj momčadi na svijetu koja je mogla iznjedriti ovakav narativ.

“Studenti bez diplome, žene bez ljepote, neženje bez stana, putnici bez para” pjevao je Johnny Štulić u “Užas je moja furka”. Možda je činjenica da je trener ‘bez diplome’ i bez ljepote u igri na svjetlo dana donio ponajveću nogometnu dinastiju u modernoj nogometnoj povijesti za mnoge užasna, ali Zidane im više nije ostavio nikakvog izbora nego da tu furku prihvate.