U Bergamu su ljudi vezani uz Atalantu godinama imali jedan specifični ritual. Još od doba popularizacije Facebooka navijači su ujutro, uz svoje prve od mnogih kava tog dana, palili tu mrežu kako bi se spojili na stranicu Sostieni La Curva. Nju su pokrenuli pojedinci iz skupine Curva Nord 1907, najveće ultras grupe u Bergamu i jedne od najpoznatijih u Italiji, kao svojevrsnu nadogradnju svog popularnog istoimenog fanzina pokrenutog početkom 2000-ih. Cilj je bio, kako su rekli, “davanje glasa slobodarskoj tribini” u vremenu koje je “neprijateljsko, lažno i licemjerno”.
Stranice više nema, a zadnje što su navijači objavili bio je proglas koji je prohujao Italijom te ostatkom Europe i Svijeta, a u kojem i u kojem je stajalo kako nakon 23 godine postojanja gase grupu. “Bez jedinstva naše biće propada i baš zbog toga donosimo odluku o gašenju”, pisalo je.
Bergamo je po mnogočemu grad za sebe, jedan od najboljih primjera kulture campanilisma proizašle još iz perioda 14. i 15. stoljeća, kada je Italija bila u potpunosti razjedinjena, dok bi ideja pripadnosti bila zatvorena unutar okvira gradskih utvrda iznad kojih bi stršio samo campanile, zvonik. Taj se pristup uslijed silnih društveno-političkih okolnosti tijekom stoljeća mijenjao, ali je ideja čuvanja svoje zajednice ostala važna možda i ponajviše zahvaljujući ultras grupama. Baš kao i tih davnih dana, to podrazumijeva puno dobrih, ali i ponešto loših stvari.
Stadio Atleti Azzurri d’Italia, kako je puno ime Atalantinu stadionu, izgrađen je za vrijeme vladavine Benita Mussolinija u brutalističkom stilu koji nije ostavljao previše prostora za ljepotu. Do rekonstrukcije 2017. je to bila tek nakupina betona, bez krova koji štiti od vremenskih neprilika i s mnogo ‘slijepih’ točaka koje su ograničavale pogled onima koji bi došli gledati Atalantu. Možda je to bio i dio njegova šarma, pogotovo u godinama kada se, po pitanju igre, i nije mnogo toga moglo vidjeti od domaće ekipe.
“Policija me vidi kao osobu koja može okupiti ljude i utjecati na njih. Ovo su najbolje Atalantine godine, a ja i dalje navijam u policijskim postajama”
Na sjevernoj tribini je vječno bio izvješen transparent s velikim natpisom “a guardia di una fede” (straža jedne vjere) bez razmaka između riječi. Razlog tome bio je manjak prostora na ogradi, ali će vam momci i cure iz CN rado reći kako je to zapravo zbog duljine prostora podno zidina, “gdje bi ga vješali kako bi poslali poruku branjenja onog što je njihovo”.
Ako su tribine Atalantina stadiona u simboličkom smislu nove gradske zidine, a navijači gradska straža, onda je campanile čovjek duge kose i imidžom nalik Rambu po imenu Claudio Galimberti, vođa navijača koji nosi nadimak Il Bocia, što bi se moglo prevesti kao “dječačić”.
On je čovjek koji je priču o Atalanti i njenim navijačima pronio po čitavom svijetu. Galimberti je, naime, te 1998. ujedinio niz manjih i raslojenih ultras skupina okupljenih oko kluba u jednu grupu nazvanu Curva Nord. Ne samo da je tako ujedinio logistički najžešće Atalantine navijače, već ih je ujedinio oko ideje da je podrška klubu bitna koliko i podrška zajednici oko njega, i to svim njenim pripadnicima, bez obzira na pozadinu.
Bocia je po zanimanju ribar, ali kada ne odlazi u neki od primorskih gradova kako bi radom na brodu zaradio za život, on nastupa kao borac, u svakom smislu. Njegove su borbe kroz godine uključivale brojne napade na suparničke navijače. No, Bocia ima i drugu stranu svoje borbe, baš kao što ju je imala i Curva Nord.
Između ostalog, jednom je odležao godinu i pol dana u zatvoru zbog napada na policijskog službenika — njega je inače gađao svinjskom glavom zbog sumnje da je na štetu lokalne zajednice sudjelovao u koruptivnim radnjama. Jako rano je ostavio bez roditelja, a činjenica da je njegov pokojni otac jednom i zaigrao za prvu Atalantinu momčad prirodno ga je usmjerila da svoju novu obitelj pronađe oko kluba.
“Ultrasi su najljepše prijateljstvo koje sam ikada imao”, izjavio je Jamesu Montagueu u njegovoj knjizi 1312. “Radi se o tome da pomogneš beskućniku pronaći dom, da gradiš zajednicu i da budeš dio Atalante. Sve ostale sjevernjačke skupine su ogrezle u organizirani kriminal; ovo je i dalje mjesto gdje čak i kada napravimo neke loše odluke, naše majke su i dalje ponosne na nas.”
Bocia je organizirao Atalantine navijače tako da postanu glas ulice. Oni su stali iza nemjerljivog broja projekata usmjerenih prema boljitku života ljudi u gradu, uključujući one nevezane za nogomet. Jednom su prigodom prikupljali sredstva za dječju onkologiju u Bergamu, a kontinuirano pružaju podršku ovisnicima i beskućnicima na gradskim ulicama, odnosno, svima onima od kojih je sustav digao ruke i odbacio ih na marginu. Bocia i njegovi tifosi su svoju obitelj pronašli na tribini i znaju da se jedni u druge uvijek mogu pouzdati, ali isto tako znaju da mnogi drugi njihovi sugrađani nisu bili te sreće.
Još jedna znakovita stvar koju su osmislili je i Festa della Dea, događaj koji Bocia i društvo organiziraju jednom godišnje i na koje pozovu praktički cijeli grad, kao i nogometnu momčad, kako bi se svi zajedno zbližili i naučili važnost podrške klubu, ali i zajednici. Na toj fešti se također redovito sakupljaju razna sredstva za pomoć obespravljenima i potrebitima, sve s Atalantinim predznakom.
On i momci pohitali su pomoći najstarijima i onemoćalima kada je pandemija koronavirusa poharala Bergamo i čitavu Lombardiju. Na njihovoj Facebook stranici više se nije pričalo o podršci, o Atalantinim igračima i fantastičnom europskom učinku na čijem je putu pandemija postala najveća prepreka. Umjesto toga, mogli su se redovito viđati oglasi poput onih u kojima se iz dana u dan traže ličioci, građevinari i inžinjeri. Bila je to akcija za opremanje privremene Covid-bolnice u Bergamu, u kojoj su ultrasi sudjelovali u velikom broju.
Sam Bocia inače posljednjih 10-15 godina nije vidio stadion iznutra. Pošto je viđen kao opasan tip, onaj koji ma ogroman utjecaj na jednu tako beskompromisnu i fanatičnu grupu ljudi, sustavu je bilo jednostavnije usmjeriti se na zabrane i gušenje čitavog tog pokreta koji je krpao njegove rupe nego na eventualnu suradnju. Bocia je išao u Dortmund na utakmicu Europa lige protiv Borussije — ali ne kako bi se probao prošvercati na stadion usprkos zabrani, već kako bi malo “upio atmosferu” prije nego što će odgledati utakmicu u lokalnom kafiću.
“Smatram da je to jako podmukla stvar”, osvrće se Bocia na svoj život i odnos zakona prema njemu. “Policija me vidi kao osobu koja može okupiti ljude i utjecati na njih; ja sam kao ljepilo koje okuplja zajednicu. Ovo su najbolje Atalantine godine, a ja i dalje navijam u policijskim postajama. Vrijeme koji ljudi provode s obiteljima ja provodim s Atalantom u policiji”.
Curva Nord je Bocia i Bocia je Curva Nord; kada su mu produžili zabranu uoči spomenute Feste navijač su — ali i obični građani — u znak prkosa otkazali proslavu i organizirali demonstracije. Policija je odgovorila dodatnom represijom spram grupe, koja je ironično dodatno potencirana otkako se neugledni, ali šarmantni Azzurri d’Italia preuredio i postao Gewiss Stadium, s novim, modernim protokolima koji pospješuju sustav nadzora i sigurnosti. Mjesta na sjevernoj curvi ima sada i za transparent koji može imati razmak između riječi, ali sama ta činjenica kaže da je možda vrijeme za neke nove snage, one koje su u proglasu nazvali “djecom majke tribine”.
Jednom od njih Bocia pred svako gostovanje daje svoj stari Atalantin dres s brojem osam na leđima, onaj koji bi nosio dok je još mogao ući na stadion i voditi navijanje; onaj koji se vidi na brojnim slikama s njim na štangi. Tim želi prenijeti te vrijednosti na njega i na neke buduće generacije; pritom ne samo vrijednosti istinske ljubavi prema Atalanti, već i ljubavi prema svima oko sebe.
Ta ljubav ponekad prerasta u nasilne rituale, ali na kraju je i dalje puno veća od sporadične mržnje spram ovog ili onog rivala. Ljubav Atalantinih navijača prema klubu i zajednici viša je i od najvišeg kampanela; ovaj njihov će se, izgleda, ipak dalje nadograđivati.
