Sve je bilo po njegovim pravilima i guštu. Vrijeme je bilo kasno proljeće ili početak ljeta 2011., a mjesto radnje restoran Domagoj, koji je na svojim zidovima imao više Cicinih slika nego što ih se vjerojatno ikad našlo po maksimirskim hodnicima; konobari koji su ga odreda znali toliko dobro da je bio dovoljan pogled ili kimanje glavom kako bi se stvorili za našim stolom s još jednim gemištekom — “ali onak’ hladni nek bude, ljetni” — jer ionako su stajali sa strane prisluškujući njegove priče.

On je, kako se činilo, poznavao ne samo njih, nego i društvo za drugim stolovima; sa zvučnika je tiho i nenametljivo dopirao Radio Sljeme sa svojim popevkama i dotepencu poput mene bilo se tog dana lako izgubiti u prostoru i vremenu. Mislim da se nikad u životu nisam našao u ‘purgerskijem’ okruženju kao prilikom tog intervjua.

Bili su to Zagreb i Dinamo kakve sam zamišljao kao dijete, a on je bio njihova ponajveća ikona.

Svježe obrijan, nasmijan i srdačan, tadašnji izbornik Crne Gore Zlatko Kranjčar strpljivo je odgovarao na sva pitanja, prisjećao se svoje mladosti i avantura u plavom dresu, onoga na što je ponosan i onoga za čim žali. U jednom trenutku ispričao je i vic s Fabiom Capellom — tadašnjim engleskim izbornikom i njegovim rivalom u kvalifikacijskoj skupini — i njegovom ženom i smijao mu se dobrih minutu vremena.

Više nego igrač ili trener, bio je naprosto Cico. On je bio Zagreb — onaj pitomi, nasmijani Zagreb — koliko i Gospon Fulir ili Smogovci

Sjedili smo tako i pričali gotovo tri sata — što službeno, što neslužbeno — i potkraj tog sešna već nam se obojici polako počeo plesti jezik, a priča je postajala emotivnija i neobaveznija. Svašta je tad provalio; neke od tih stvari definitivno nisu baš bile za objavu i mnogi drugi sugovornici bi tražili autorizaciju; ne i Cico, njega takvo što nije zanimalo. Pokojni Tomislav Židak bezbroj mu je puta ‘smjestio’ i objavio nešto što nije smio ili što je bilo samo napola istinito, a što je često bilo izrečeno baš u Domagoju. Cico mu to nikad nije ozbiljno zamjerio. I što god da su novinari pisali o njemu, on bi i dalje bio nasmijan i srdačan.

Recimo, nije mu bio problem nabrajati omiljene lokale (“Momento, Golf, Dobri dol, Vagabundo… I Domagoj, naravno. Domagoj je prvi”) ili pričati o članstvu u HDZ-u, pa i o ambicijama da jednog dana postane gradonačelnik: “Dobro poznajem Zagreb i mislim da sam popularan među građanima, pa zašto ne?”.

Za jednu neprijepornu legendu bio je neobično iskren, nerijetko i na vlastitu štetu, jednostavan i pristupačan. I, iznad svega, gospodin.

Pričao je o odrastanju na radničkoj Ferenščici (“Nije to bio siromašan, nego bogat kvart — bogat društvenim i nogometnim životom; imali smo ono što nam danas možda i fali, danas nema više tih terena, livada za haklanje kao prije…”) i tome kako je došao u klub sredinom 1960-ih, kad mu nije bilo još ni 10 godina, impresioniran svim onim slavnim imenima i majstorima koje je svakodnevno viđao ondje. Pričao je kako su i njegov djed i otac redovito odlazili na Dinamove utakmice, a on s njima; pa o “atomskoj navali” plavih, izgubljenoj godini u vojsci i čuvenom naslovu 1982.; o Mlinki, Štefu, Otteku, Ćiri, o Hansu Kranklu i Antonínu Panenki u Rapidu; naravno, i onoj utakmici protiv SAD-a, kad je postao prvi kapetan hrvatske reprezentacije.

U priči o trenerskoj karijeri bilo je već i dosta gorčine, najviše zbog uvijek problematičnog odnosa sa svojim klubom i žala što nije napravio više, ostao dulje; u jednom jedinom trenutku razgovora, onda kad se spomenulo Svjetsko prvenstvo 2006. i postava koju je izveo na teren u odlučujućoj utakmici protiv Australije, postao je defenzivan i pomalo mrzovoljan, ali brzo ga je prošlo, a onaj blagi, prepoznatljivi osmijeh vratio se na njegovo lice.

Nema danas više Tomice Židaka, koji bi ga sigurno opjevao i oplakao dostojnije nego što će to itko drugi učiniti — uključujući, naravno, i mene. Nema više ni Domagoja, tog mitskog mjesta dinamovštine. Otišao je, kao da je to bilo još nekidan, i Herr Otto Barić, pa Slaven Zambata, Krasnodar Rora… Ikone su uglavnom daleko od kluba, u kompliciranim odnosima; navijači su u najmanju ruku podijeljeni i svijećom danas morate tražiti ostatke onog ‘starog’ Dinama, Dinama naših očeva i djedova.

Odlazi čitav jedan svijet.

Taj je plavi svijet na simbolički način bio materijaliziran u onoj čupavoj gumenoj lutkici u Dinamovu dresu. Zvala se, naravno, Cico; on i ona zaista i jesu bili simboli Dinama i Zagreba kakvih više nema.

Cico Kranjčar je bio veliki igrač. Kao trener je imao uspona i padova, ovih drugih uglavnom u drugom dijelu karijere jer odbijao se mijenjati i ići u korak s trendovima, ali ono što ostavlja iza sebe nemoguće je sažeti popisom uspjeha ili neuspjeha. Jer čak više nego igrač ili trener, bio je naprosto — Cico. Možda i zato nikad nije imao potrebe za glumom i pretvaranjem nego je naprosto bio ono što jest, sa svim svojim vrlinama i manama. Hodajuća ikona i maskota svog kluba i grada; oni su izgradili njega, a on je gradio njih, na nogometnom terenu i izvan njega. On je bio Zagreb — onaj pitomi, nasmijani Zagreb — koliko i Gospon Fulir ili Smogovci.

Dana 1. ožujka 2021. Cico Kranjčar je i definitivno prešao u legendu. Onu koju Dinamo i grad Zagreb moraju brižno čuvati od zaborava ako im je stalo do vlastite veličine.