Živimo i mislimo u fragmentima. Možemo sebi laskati da smo racionalna bića, ali ideje i dojmovi su u našim glavama pojedinačni i razlomljeni; iz njih, reciklirane u preši iskustva i svjetonazora, izlaze kao sekundarna sirovina od koje onda zidamo naraciju. Nevidljivim cementom slažemo dijelove jedan na drugi, a o našoj arhitektonskoj viziji i zidarskom umijeću ovisi koliko će čvrsta i impresivna ta građevina biti.
No, ako i jest moguće — barem onima koji to umiju — uvijek i sve ih povezati u smislenu cjelinu, ponekad to nije ni potrebno.
Početak sezone je poput početka tog procesa. Sve je još u fragmentima i mi ne možemo znati koliko nas prvi dojam vara, koliko je čvrst koji od dijelova kojima raspolažemo; uostalom, možda ćemo uskoro ostati bez nekih od njih i gotovo sigurno ćemo još dobiti neke nove koje sada možda ne možemo ni zamisliti. Ništa još nije u tvrdoj stini ni za sva vrimena, poput pločica s imenima u parku ispred poljudskog stadiona, podignutom o 10. rođendanu Našeg Hajduka, inicijative i zajednice koja je vratila klub svojim članovima. Ništa još nije izvjesno, sve je work in progress.
Manje apstraktno rečeno, ovo nije tekst o tome miriše li na titulu ili na fritulu i što će biti nakon Velike Gospe. Takve nađite u medijima koji se time vole baviti i u komentarima dežurnih pametnjakovića ili cinika među svojim Facebook-prijateljima. Ovo su samo osobne impresije, neprerađeni fragmenti neke buduće priče koja može postati lijepa, ružna i sve ono između. Priče koja se krenula odvijati, a trebat će vremena dok je sabijemo u okvire kakve možemo posve obuhvatiti i procesuirati.
Krovinović je na teren istrčao praktično iz aviona i to je bilo vidljivo. Isto tako je iz aviona bilo vidljivo da i takav daje Hajduku vezni red koji nije imao
xx
1. Navijači
Priznajem, jedan sam od onih koji će uvijek naći izliku za to da baš ovaj put i baš ovaj dan ne može na stadion. Previše sam toga propustio i umjesto s tribine gledao na televizijskom ekranu. Ali uoči ove sezone uhvatili su me već gotovo zaboravljeni nemir i žudnja. Bio sam u Kranjči nekoliko dana ranije, vodio sina kojemu je to bio prvi Hajduk uživo u životu; taj sjaj u očima ću zauvijek pamtiti. Na Poljud sinoć nismo mogli, ondje i mene još čeka jedna od onih pločica. Ali bile su na tribinama, naravno, jake Telesportove snage i proživjele su utakmicu gotovo kao da im je bila jedna od prvih; zamišljam to otprilike kao u onoj glupoj pjesmi Prljavog kazališta — ono jednog dana kad ovaj rat se završi, pa dočekaš prijatelje sve ih da zagrliš.
Dvije godine — od jebene Gżire — nije bilo ludila četvrtkom u Splitu, nije bilo ljetne rutine europske euforije koja u pravilu završava tragično, ali je to, u neku ruku, i dio njene privlačnosti. Bilo je to, kažu, najmasovnije okupljanje u državi od početka pandemije; stadion se opet ljuljao u ritmu pjesme i skandiranja i svemir je opet bio u ravnoteži. A ja sam buljio u ekran i u sebi vrtio onu poznatu pjesmu ne Prljavaca, nego Pink Floyda. Wish You Were Here.
2. Igra
Ono što nije bilo u ravnoteži je to da je Hajduk izgledao sjajno, nimalo nalik Hajduku iz prethodnih godina. Naravno da sam budalasto nekritičan; naravno da je bilo puno toga što nije štimalo, ali ovaj Hajduk je konačno jednom, za promjenu, lak za oko. Ovo je Hajduk kod kojeg se ima što za vidjeti, pa makar na drugoj strani bilo samo Tobol, prva momčad kazahstanske lige — one druga i treća su, inače, ovaj tjedan pobijedile Zvezdu i grčki Aris — i ako možda ipak nije bilo sjajno, izgledalo je prilično obećavajuće.
Trener Jens Gustafsson iznenadio je invencijom, kreativnošću — a, rekao bih, i hrabrošću, jer to nije bio alibi-sastav — postavivši momčad u asimetrični romb u fazi posjeda lopte, a u gotovo čistih 4-4-2 u defenzivi. U redu, napadačka tranzicija je bila glavni adut, ali Hajduk je gotovo čitavu utakmicu imao nadzor nad zbivanjima na terenu, pokazavši disciplinu u kontroliranoj agresiji i pokrivanju prostora. Trebao je samo, i zaslužio je to, zabiti još jednom kako bi mirnije putovao na uzvrat.
3. Krova
Ona ekipa protiv Lokomotive de facto nije imala vezni red. Josip Vuković osvajao je duele i mjestimično razbijao suparničke napade kroz sredinu, dok Mario Čuić nije radio ni to; jedan je puno griješio u predaji lopte, drugi u postavljanju.
Filip Krovinović istrčao je na teren praktično iz aviona i to je bilo vidljivo. Isto tako je iz aviona bilo vidljivo da i takav kakav trenutno jest daje Hajduku novu dimenziju — da mu daje vezni red koji nije imao. U njegovu dodiru je boja i fantazija, on povezuje dvije dotad tragično razmaknute linije i pod njim i taj Vuković djeluje sigurnije, standardnije, bolje. Realno, nije napravio još ništa konkretno, ali ne možete izbjeći dojam da je riječ o potencijalno najvažnijem pojačanju u proteklih X godina.
4. Desna strana
Naizgled nabrzinu sklepana, u stvarnosti moćna: Hajdukova jedinica uz aut-liniju. Nisam bio oduševljen akvizicijom mađarskog reprezentativca, svježeg s Eura Gerga Lovrencsicsa, ali čovjek znatno podebljava tu liniju u oba smjera. U Kranjčevićevoj sam brojao koliko je puta još nedozrelom Čuiću pokazivao gdje treba stati — pet puta — i pomalo s podozrenjem pratio njegove avanture prema naprijed, ali ova iskusnjara itekako zna što radi. Pogriješi li, po svoj prilici će odmah sam ispraviti svoju pogrešku; usto će se naći na pravom mjestu i intervenirati u kritičnim situacijama, a stići će uputiti i onakav centaršut kao za drugi Hajdukov gol.
Emir Sahiti je još davnih dana bio na putu da postane moj liebling, iako je tada još bio prilično divlji igrač. Njegova transformacija zapanjuje barem jednako koliko i suradnja s Mađarom — zajedničkim snagama brane svoju stranu, a onda u fazi posjeda izgledaju vrlo komplementarno, pogotovo u ovom sustavu kad Sahiti ulazi prema sredini, a Lovrencsics overlappingom stiže u poziciju za centaršut. Ta zadnjih godina toliko krpana Hajdukova strana sad izgleda prijeteće.
5. Ljubičić
Junior i ja još smo danima pretresali njegov promašaj protiv Lokse, onaj kojim bi donio pobjedu. Pogotovo nakon što sam mu rekao da je Marin na kraju utakmice plakao zbog toga. U svojoj dječjoj glavi time je našao nit kojom se vezao i fokusirao na njega i obojici nam je bilo drago kad je neočekivano osvanuo u prvoj postavi. Marinu Ljubičiću je 19 godina i generacijski je bliži mom sinu-vrtićancu nego meni. Ali obojica se osjećamo jednako blisko njemu.
“Ovo sam sanjao cijeli život”, reklo je to dijete nakon što ga je publika pljeskom ispratila s terena utakmice u kojoj je zabio oba gola.
xx
Ovo su, kažem, samo impresije, fragmenti. Možda već za vikend protiv Osijeka sve padne u vodu i ogoli se sloj sfušane gradnje, ali danas nismo ovdje radi velikih priča i velevažnih zaključaka.
Ovdje smo jer nam se vratio Hajduk i sretni smo zbog toga.
