Gotovo cijelo stoljeće — pune devedeset i četiri godine — prošlo je otkako su u Gżiri “čekali Hajduka”. Malo ih je tamo ostalo koji uopće znaju što znači ta neobična stara uzrečica, qed nistenna lil Hajduk.

Neće onda biti čudno što to nisu znali ni u Splitu, gdje su ždrijeb dočekali s nadmoćnom ignorancijom. Novinari iz poljudskog kafića pisali su kako se Hajduk već treći put u europskim kupovima putuje na Maltu, ali prvi put u Ğzĭru, Gžïru, Gżiru, ili kako se već piše to ribarsko selo. Naravno da nijedan nije znao niti da je Hajduk još u onoj svojoj prvoj europskoj utakmici na Malti, protiv Floriane, igrao upravo u Gżiri. A Hajduk ne samo da je u Gżiri igrao i tada i prije toga, nego je u svojoj stoljetnoj povijesti u tom “ribarskom selu” odigrao dvadeset pet utakmica!

Ukratko, Hajduk je u Gżiri bio redovit baš poput tramvaja, više je utakmica odigrao u tom malteškom lučkom kvartu nego, recimo, u Puli — toliko je puta zapravo gostovao na Empireu da se tamo, ne znam jesam li vam već pričao o tome, na tramvajskoj stanici običavalo pitati “kad dolazi Hajduk” — pa ipak su se splitski novinari raspitivali po Googleu gdje je uopće ta, kako ste rekli, Gżira, pišući potom žovijalne člančiće o malteškom “šegrtu s mora”, simpatičnom dojučerašnjem fenjerašu četvrte lige države manje od Brača, što je nekoć, zamislite, igrao na stadionu s pješčanim terenom. Na kojemu je jednom — našli oni na internetu — igrala čak i reprezentacija Engleske.

Miljenko Smoje, pričali su mi kasnije u Žrnovnici, sedam se dana okretao u grobu. Navodno ga tamo zovu Mile Bizzilla.

Debeli je primio loptu desnom, pa prebacio na lijevu i zadnjim milivatima snage potegao po njoj. Posljednji udarac u životu. Ili će ući ili neće, dalje nije do njega

Kad su tako mjesec dana kasnije stigli na utakmicu na Maltu, novinari iz poljudskog kafića ništa nisu znali o kultnom Empire Stadiumu u Gżiri, na čijemu su salbunu nekoć davno igrali i Frane Matošić i Leo Lemešić, i Anđelko Marušić Ferata i Dražen Mužinić Frfa, i Ivica Šurjak i Jurica Jerković. I kad su igrači Hajduka iskoristili sunčani dan da snime po gradu par selfieja za Instagram, nije bilo nikoga da im priča o slavnim turnejama Hajduka, “prvaka Srednje Europe”, o mitskom Danu pobjede, malteškoj himni i splitskoj bizzilli, o aplauzu Archieja Cauntera, jurišu Janka Rodina i zelenom tramvaju zvanom čežnja: niti su se slikali kraj spomenika partizanima u Ulici Josepha Gasana, niti su imali pojma tko je uopće bio stari Joseph zvani Joe.

Jedini Joseph Joe Gasan za kojega su na otoku tih dana mogli čuti bio je predsjednik uprave neke Gasan Group, moćne otočke korporacije koja je cijelu Maltu betonirala kao Dalmaciju: ni o čemu drugom na otoku se tada nije pričalo nego o ubojstvu istraživačke novinarke Daphne Galizije, u koje je ispao upleten i taj Joe Gasan, kažu unuk nekog mogula koji se prije stotinu godina družio s Henryjem Fordom.

Ništa nije bilo kao nekad, odavno više nije bilo ni Empire Stadiuma, ni starog dvokatnog tramvaja broj devet, nije bilo ni splitske čipke ni “trčanja za sjenkama”: na drevni malteški mit o Hajduku i onu stotinu godina staru tiki-taku Majstora s mora ovaj put nije podsjećalo ništa. Kao nekad, a i to samo gledano iz daleka, s Malte, izgledao je samo rezultat: u tvrdoj i dosadnoj utakmici, golom Ivana Dolčeka duboko u posljednjoj minuti sudačke nadoknade — semafor je pokazivao 95:42, osamnaest sekundi do kraja utakmice — Hajduk je upisao rutinskih 2-0.

Mnogo uzbudljivije bilo je izvan stadiona, gdje su navijači Hajduka u magnovenju tražili malteške Srbe, pjevajući “Mi Hrvati ne pijemo vina, nego krvi Srbina iz Knina”. Mlade entuzijaste sa šalovima Maroonsa, koji su nakon utakmice zajedno sa splitskim huliganima u Ta’ Qaliju čekali autobus broj trinaest, stari bi veterani onda zajebavali pitajući “znaju li možda je li slučajno prošao Hajduk”. A ovi, jasno, odgovorili kako će jednog dana — ne znaju kada i kako, ali jednog dana — pobijediti Hajduka usred Splita.

Pa bi cijeli autobus broj trinaest, pun malteških kadeta i pijanih torcidaša, udario u grohotan smijeh.

* * *

Tog četvrtka, prvi put u sve devedeset četiri godine priče o Hajduku i Gżiri, klub iz malteškog lučkog kvarta konačno je stigao u Split, da odigra formalnu, revijalnu uzvratnu utakmicu. Došli su kao ekskurzija, vidjeti konačno taj grad o kojima su njihovim očevima pričali njihovi djedovi, mitski grad s mitskog kontinenta tako duboko upisan u njihovu nogometnu kulturu.

Onda su sitni prevaranti iz Slobodne Dalmacije utakmicu najavili člankom kojim je pučanstvo izvoljelo biti obaviješteno da u četvrtak 18. srpnja 2018. godine s početkom u 20 sati na poljudskom stadionu gostuje senzacija iz Malte — Gżira United, seoski klubić čije su šanse da prođe u drugo pretkolo Europa lige “po koeficijentima kladionica gotovo četiri puta manje nego da se do kraja godine otkrije postojanje vanzemaljskog života, ili da Donald Trump dobije Nobelovu nagradu za mir”.

Onda je splitske novine s naslovom Veće su šanse da večeras vidite vanzemaljca nego poraz Bijelih! netko pokazao i preveo novom treneru Gżire Giovanniju Tedescu, talijanskom veteranu i rođenom Sicilijancu koji je onomad odbio sve bogate ponude kako bi karijeru završio u rodnom Palermu. Onda je rođeni Sicilijanac i heroj Palerma popizdio.

A nikad ne završi dobro kad rođeni Sicilijanac i heroj Palerma popizdi. Posljednji put kad je rođeni Sicilijanac i heroj Palerma tako popizdio, dobio je deset utakmica suspenzije, pa napustio klub i za inat otišao u Gżiru.

Kad su tog poslijepodneva iz hotela odlazili na Poljud — zabilježili su reporteri Times of Malta — pred autobusom ih je čekao jedan zagriženi navijač, lokalna malteška legenda, koji nikad nije propustio nijednu utakmicu Gżire United i nacionalne reprezentacije. “Što radiš tu?”, pitao ga je trener Tedesco, a tip je, kažu, hladno odgovorio: “Qed nistenna lil-Maroons”.

Igrači su ga, naravno, primili u autobus, a ovaj je kasnije pričao kako je Tedesco unutra održao nadahnuti motivacijski govor, mašući splitskom Slobodnom Dalmacijom s podcjenjivačkim člankom o vanzemaljcima. Nikad, rekoh, ne završi dobro kad rođeni Sicilijanac i heroj Palerma popizdi. U početku, doduše, nije izgledalo tako, ali nikad tako ne izgleda u početku. Nabrijani igrači Gżire ohladili su se već do sedme minute, kad je Bassel Jradi zabio za Hajdukovih 1-0, i do kraja poluvremena jedva da su prešli centar. U rijetko dosadnom drugom poluvremenu Hajduk je preko kurca odrađivao posao, i nakon sat vremena igre — kad su se turisti iz Malte, iznureni od obilaska velikog poljudskog travnjaka, već počeli hvatati za slezene — na semaforu je i dalje stajalo 1-0.

Gżirine šanse došle su prostom oku nevidljive, manje nego da Donald Trump primajući Nobelovu nagradu za mir prizna da je zapravo vanzemaljac iz sazviježđa Kasiopeja: za prolaz u drugo pretkolo teoretski su im trebala tri gola. Tri gola mitskom Hajduku, čiji je samo jedan igrač, mali Ante Palaversa, na tržištu nekretnina dvostruko skuplji od cijele Gżire United zajedno s trenerom, fizioterapeutom, starim klupskim kombijem i onom prašnjavom kantom u regalu. Tri gola Hajduku, i to usred Splita. Tri gola Hajduku usred Splita, i to pred dvadeset hiljada ljudi. Tri gola Hajduku usred Splita pred dvadeset hiljada ljudi, i sve to za samo pola sata.

Tri gola Hajduku usred Splita pred dvadeset hiljada ljudi za samo pola sata trebala je, eto, zabiti mala Gżira United, klubić koji je u svim europskim natjecanjima u svih sedamdeset godina postojanja zabio samo dva, i to ministrantima iz župe Sant Julià u Andori. I koji je posljednji put nekoga uopće pobijedio još prošle godine. I koji je, valjalo je za svaki slučaj podsjetiti, samo pet-šest sezona ranije tavorio na dnu četvrte i posljednje lige države manje od Brača.

Onda je Hajdukovoj obrani, potpuno otupjeloj u lijenoj ljetnoj dokolici, Jefferson Assis iznenada nekako, ni sam ne zna kako, zabio glavom za 1-1. Dok su se Poljudom razlijegali zvižduci, u barovima niz Ulicu D’Argens slavilo se kao da je doktor Frankie Busuttil zabio Otmaru Gazzariju. Dobro se onda i popilo, otekla su muda i narasle historijske ambicije, i kad su igrači Gżire desetak minuta kasnije ponovo uspjeli prijeći centar, a umorni Arthur Henrique tridesetak metara od Hajdukovog gola hvatao zrak spremajući se izvesti jedan bezvezni aut, u barovima Gżire skočili su kao da se to sam legendarni Salvu Tabone sprema pucati penal.

Henrique nikad u životu nije promašio aut, zajebavao je pred barskim televizorom jedan veteran, pa se okrenuo s šanka: “Zna li tko kad kreće Hajduk?”. Samo ti zajebavaj, odgovorio mu je neki klinac. Jednog dana, ne znam kada i kako, ali jednog dana…

— Ne seri — prekinuo ga je netko. — Evo Hameda Maradone.

* * *

Nećete vi znati Hameda, punim imenom Ben Hamed Koné. Omalenog i dežmekastog veznjaka iz Abidjana menadžerske su konjokradice i sitni prevaranti petnaestak godina ranije prodavali kao “Maradonu Obale Bjelokosti”, ali ispao mali zajeb uvaljivati, hm, “obalobjelokosnog Maradonu” pored živog Didiera Drogbe, pa ga na kraju prozvalo Koné Maltese: oplovio je Hamed, naime, cijeli svijet, preko Tajlanda, Singapura i Japana konačno pristao na mitski kontinent Europu, pa preko Bugarske, Rumunjske i Italije, svojim sad već lijepo zaokruženim trbuščićem za kruščićem, stigao na koncu u malu kosovsku kasabu Glogovac. Nakon par utakmica klupskim je gazdama zatrebalo sitnog za bakšiš u kafani, pa su ga prodali u neku Gżiru, navodno na Malti, gdje je stigao taman na posljednje treninge prije pretkola Europa lige protiv Hajduka.

Mislio je, očiju mu, da ga menadžer zajebava. Ali nije. Stigao on na Maltu, kad tamo stvarno Europa liga! Daleko je dogurao “obalobjelokosni Vedran Celiščak”: još prošle godine u ovo vrijeme igrao je za sardinijski Nuorese u G-grupi amaterske Serie D, četvrte talijanske lige i najniže koja uopće postoji, a sad će igrati kvalifikacije Europa lige protiv slavnog Hajduka, kultnog kluba zemlje svjetskih viceprvaka. Usrao se Hamed i od same pomisli. Nikad u životu nije igrao važniju utakmicu. Najbliže tome bila je ona koju je igrao prije dvije godine u malom selu Monterosiju blizu Fiana Romana kraj Monterotonda nedaleko Rima, u derbiju začelja Serie D. Izgubili su, naravno da su izgubili, ali tada je — što on pamti — posljednji put zabio gol. Lijep gol, glavom u suprotnu malu mrežu, nije se ona krava iza gola ni makla.

Dvije godine, eto, Ben Hamed Koné nije zabio gol, prije nego će dvadesetak minuta prije kraja utakmice u Splitu, pred punim tribinama Poljuda i barovima Gżire, umorni Henrique kod herojskih 1-1 tridesetak metara od Hajdukova gola izvesti onaj bezvezni aut, jedva se dobacivši do Nickyja Muscata, a ovaj još umorniji krajnjim naporom ispred Borje Lópeza i Oleksandra Svatoka dignuti loptu u zrak sve tamo do lijevog kuta šesnaesterca, napamet i bez ikakve ideje, a ravno na — Hameda.

Debelome, jasno, nije padalo na pamet slati je sebi u prazan prostor i trčati za njom, jedva je trčao i bez lopte, pa mu je umjesto toga pala na pamet druga jedna, posve blesava ideja: da je isprve, u letu — baš kao debeli Wayne Rooney onomad protiv Cityja — horizontalnim škaricama ispali u suprotne rašlje Hajdukova vratara Tomislava Duke.

Ako se i obruka, računao je, doma u Abidjanu nitko nikad neće ni saznati. Tamo ionako misle da je odavno umro negdje u Indokini.

Da skratim, ispao je gol još ljepši od Rooneyjevog, najljepši kojega je Poljud ikad vidio. Nitko nikad u svih četrdeset godina slavne poljudske školjke nije dao ljepši gol. Priča se da je tako, horizontalnim škaricama, nekad davno u Splitu znao zabijati još jedino veliki Nipper Lawrence, ali stariji kažu to je bilo samo u onom stripu.

Semafor je pokazivao nestvarnih 1-2, Poljud se zaledio i tribine je prekrio prljavobijeli permafrost, ali još više su se, izgledalo je, uplašili gosti. Imalo se igrati još cijelih dvadeset minuta, i valjalo je nekako, bilo kako, sačuvati tih 2-1, najveću pobjedu u povijesti Gżire i cijele Malte. O trećem golu i prolasku u drugo pretkolo, po duši govoreći, nitko nije ni razmišljao. Taman da im sad dobitnik Nobelove nagrade za mir Donald Trump u humanitarnoj akciji pokloni penal, a vratara Hajduka otmu vanzemaljci, nitko u Gżiri United nije više imao snage da se s jedanaest metara balunom dobaci do gola.

Glavinjali su tako Gzirani Poljudom i trčali za vlastitim sjenkama — dobro, više hodali, sve se držeći za slezene — čekajući da sve ovo konačno završi, pa da se vrate kući proslaviti veličanstvenu pobjedu nad mitskim Hajdukom. Možda nedovoljnu za prolaz, ali sasvim dovoljnu za legendu.

* * *

Četrdeset biblijskih godina lutali su valjda Maltežani nepreglednom poljudskom pustinjom kad je pomoćni sudac Chrysovalantis Theouli iz Cipra pokazao šest minuta nadoknade. Još šest minuta! Bilo bi bolje da ih je odmah ubio. Tamo kraj centra, baš poput Hajdukova kapetana Rodina prije stotinu godina u Gżiri, rođeni Sicilijanac i heroj Palerma mahao je onim novinama s vanzemaljcima i potpuno lud od svega naredio juriš — bez zajebancije, doslovno je s aut-linije urlao: “Juriš!” — ali džabe. Igrači Gżire bili su mrtvi. Mrtvi ljudi, a hodaju.

Odakle se onda duboko u posljednjoj, šestoj minuti sudačke nadoknade iznureni Jefferson našao na Hajdukovoj polovici, što je uopće tamo radio, kako je krajnjim naporom ispred Lopeza i Svatoka uspio podignuti loptu u zrak sve tamo do suprotnog kuta šesnaesterca, i kako se tamo opet našao debeli Koné — nitko do dana današnjeg ne zna. Jedni kažu da ga je tamo spustio leteći tanjur iz sazviježđa Kasiopeja, drugi se kunu da je ondje bio još od onoga gola prije pola sata i da se nije se ni vraćao: sakrio se valjda u kutu Hajdukova kaznenog prostora i iznuren čekao da utakmica jednom završi. Svaka je jednom završila, pa će i ova.

Kad mu je tako ona lopta iznenada pala pod noge, debelom i iscrpljenom afričkom veteranu ni ovaj put na kraj pameti nije padalo da je šalje sebi u prazan prostor i trči za njom. Umjesto toga na kraj pameti pala mu je druga jedna, još blesavija ideja: da je ovaj put primi desnom nogom i prebaci na lijevu, pa da s točno istog onog mjesta u kutu Hajdukova šesnaesterca pokuša tamo daleko — na točno istom onom mjestu na sjevernom horizontu — pogoditi točno isto ono mjesto u suprotnom kutu Dukina gola.

Kolike su šanse da s istog mjesta opet pogodi u isto mjesto? Manje nego da mu predsjednik Švedske kraljevske akademije Donald Trump osobno uruči Nobelovu nagradu za najljepši gol. Bolje bi Benu Hamedu Konéu bilo da je igrao EuroJackpot: ne samo da prije ovog četvrtka uopće nije zabio pune dvije godine, nego nijednom u svih petnaest godina karijere nije pogodio rašlje — jednom u Rumunjskoj bio je blizu, ali mu je onaj šupak iz Cluja obranio — a sad gađa iste rašlje dva puta u pola sata! Nije, međutim, bila stvar u tome, nego ni za što drugo nije bilo vremena. Freedom’s just another word for nothing left to lose.

Semafor je pokazivao 95:42, i ostalo je samo osamnaest sekundi do isteka sudačke nadoknade: istih onih 95:42, točno istih osamnaest sekundi kao prije sedam dana u Gżiri.

Je li to bio znak?

Ne zna tko nije probao. Debeli je primio loptu desnom, pa prebacio na lijevu i zadnjim milivatima snage potegao po njoj. Posljednji udarac u životu. Ili će ući ili neće, dalje nije do njega.

Što bi rekao Corto Maltese, “mela ħalli kollox imur fil-bizzilla tal-omm”.

Pa sve u čipku materinu.

* * *

“Tako je to bilo, djeco. ‘Jednog dana, ne znamo kada i kako, ali jednog dana pobijedit ćemo Hajduk usred Splita’”, po tko zna koji put završit će onaj stari Maltežanin istu onu svoju dugu i nevjerojatnu priču — koju unuci već znaju napamet, ali vazda slušaju prvi put — onako kako je i njemu pripovijedao njegov djed, čuveni malteški mornar, švercer, pustolov i svjetski putnik. Stari morski vuk bio je tamo i svojim očima vidio onaj legendarni gol — “na ovome svijetu sada sam vidio sve”, rekao je poslije utakmice i otplovio Atlantskim oceanom tražiti mitski kontinent Mū — ali stariji kažu da je to bilo samo u onom stripu.

“Što je onda bilo, nannu?”, pitat će očarani mališani. “Ništa. Policija je spašavala splitske igrače od bijesnih navijača, a u Gżiri se slavilo sedam dana”, odgovorit će nannu. “Pisalo se da je za povijesnu pobjedu, najveću u povijesti, zaslužan trener Tedesco, koji je igrače motivirao nekim arogantnim člankom iz splitskih novina, ali on je malteškim novinarima priznao da im je sreću zapravo donio onaj jedan jedini navijač koji je s njima išao autobusom.”

“A kako smo igrali poslije toga?”, pitat će mališani. “Poslije toga?”, nasmijat će se nannu. “Maroonse je već u sljedećem kolu sa šest komada izbacio latvijski Ventspils, a onda im je šest golova u prvenstvu uvalila i seoska Gudja, vječni malteški trećeligaš koji je te godine prvi put u povijesti ušao u prvu ligu.”

“A Koné? Ggdje je sad Koné?”, pitat će mališani. “Eh, Hamed Maradona… nikad više nije zabio nijedan takav gol“, uzdahnut će nannu. “Uskoro je tiho nestao iz kvarta, neko vrijeme pričalo se da radi u jednoj pizzeriji na Gozu, a jedan pomorac kleo se da ga je svojim očima vidio u Benghaziju, gdje još uvijek amaterski igra za Hurryju u trećoj libijskoj ligi. Navodno po tuareškim selima za sitan novac rašljama traži vodu.”

“A što je kasnije bilo s Hajdukom?”, pitat će na koncu mališani, a nannu će odgovoriti: “Nemam pojma.”

* * *

Tako je bilo, djeco. Onoga dana kad je posljednji klub posljednje otočke lige nakon pet godina plovidbe stigao na mitski kontinent i slavnom Hajduku usred Splita zabio tri gola u posljednjih pola sata. Ju mir-Rebh, tako taj dan zovu u Gżiri. Dan Pobjede.

Sjest će onda stari Maltežanin na klupu na stanici u Ulici D’Argens i nasloniti dlanove o štap. “Tad stadion gnjevom i suzom/ kriknu, ‘Malte sam dijete/ bijedni su što mi se smiju/ jadni koji mi prijete!’”, govorit će u sebi davnu jednu pjesmu, tko zna pamti li je više itko. Kako je ono išla dalje, “…a mrtvog Vassallija sjena/ zemljani skovitla vir/ pa grobljem glas mu pronese/ ‘Najzad sam našao mir’”.

“Najzad sam našao mir.”

“Što sad čekamo, nannu?”, trgnut će ga onda mališani iz davne pjesme, i nannu će štapom podignuti kačket s namreškanog čela.

“Qed nistennew lil Hajduk, tfal”, reći će tiho. “Qed nistennew lil Hajduk.”