Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Hajdukov trenutak napetosti

Priča o jednoj fotografiji; priča o Hajduku danas

Na zidu kafića u Ajaxovoj akademiji, jednostavno i bez okolišanja nazvanoj De Toekomst (Budućnost), vise fotografije. Jedna od njih je ona u koju sam buljio nebrojeno puta, često joj se vraćao i povremeno neočekivano nabasao na nju negdje u bespućima interneta. Zove se Moment of Tension i, nažalost, nigdje je online ne možete pronaći u punom sjaju; samo skeniranu s duplerice knjige Brilliant Orange Davida Winnera.

„Nogomet je igra prostora“, kaže autor fotografije Hans van der Meer. „Zašto biste onda izostavili prostor? Svakog ponedjeljka u novinama vidite iste glupe, dosadne krupne planove snimljene s pozicije iza gola dugim teleskopskim lećama koje iskrivljavaju prostor. Te vam slike prikazuju nogometne situacije, ali nemate pojma što one znače. Dvojica igrača bore se za loptu. Pa što? Gdje se nalaze na terenu?“

Kako objašnjava Van der Meer u spomenutoj knjizi, nekoć su slike s nogometnih igrališta bile sasvim drugačije, zanimljivije, dramatičnije: od širokokutnih snimaka igre, danas sasvim neuobičajenih, do detalja u publici ili masovnih portreta gledatelja.

Budući da svakodnevno prelistavam na stotine agencijskih fotografija birajući one koje će Telesport iskoristiti u člancima, u potpunosti se s njime slažem. Još možete pronaći dobre krupne planove nogometaša i trenera, one kod kojih se na njihovim licima ocrtavaju emocije i drama, ali ‘akcijske’ su fotke gotovo uvijek dozlaboga jednolične, dosadne i vrlo slične jedna drugoj, tako da nema neke osobite razlike s obzirom na razinu natjecanja:  HNL ili Liga prvaka, sve izgleda gotovo isto.

Ne radi se o tome da su sportski fotografi danas manje maštoviti nego što su nekoć bili. Specijalizacija i obilata pomoć tehnologije možda je neke od njih učinila ograničenim fah-idiotima, jer isto se dogodilo reporterima, piscima, urednicima, odnosno sportskom novinarstvu općenito, ali stvar je – barem ja tako mislim – u tome što, rutinski obavljajući svoj posao, naprosto idu u korak s vremenom.

A vrijeme je takvo da traži instantnu gratifikaciju. Jednokratne junake koji će već sutra biti zamijenjeni drugima ili pretvoreni u tragičare, bez obzira radilo se o 15 minuta slave nekog anonimusa ili o zvijezdi koja je portretirana kao superheroj.

Budući da danas ogromna većina ljudi utakmice gleda isključivo u live prijenosu, a ne na samom stadionu, promijenio se i način na koji doživljavamo nogomet. Ljudi gledaju i vide samo onoga tko je oko lopte, dok im pregled igre, odnosno situacije na terenu, izmiče. Kad televizija prikazuje snimku postignutog gola, vidimo samo dva-tri dodavanja koja su mu prethodila. Kad se bira najljepši gol, uvijek će to biti neki spektakularni solo potez tipa volej u rašlje s ruba šesnaesterca ili nizanje trojice suparnika u driblingu, a gotovo nikad prekrasna momčadska akcija u kojoj je sudjelovalo šest-sedam igrača. Portali doslovce u realnom vremenu mijenjaju naslove tijekom neke važne utakmice: netko je na poluvremenu zgažen i bezvrijedan, ali na kraju može biti veličanstven i najbolji.

Vezni je red često dramatičniji od kaznenog prostora. Trenutak gola nije posebno zanimljiv. Ono što se događa neposredno prije gola, to je puno zanimljivije

Živimo u Dobu individualca; naš je život atomiziran u kompulzivni potrošački hedonizam koji stvara ovisnost: uvijek tražimo još, još više, i na to nas svakodnevno potiču i govore nam da je to ono što želimo. Sve što nije odmah i sad postaje sumnjivo, a mi, ako se tome prepustimo, pretvaramo se u robove trenutka. Kao posljedicu toga imamo i fotografije fokusirane na potencijalne junake i tragičare te njihove međusobne obračune.

Međutim, John Berger kaže da se fotografija, „iako je na njoj snimljeno nešto što je viđeno, uvijek i po svojoj prirodi odnosi na nešto što se ne vidi. Ona izolira, čuva i predstavlja trenutak izvađen iz kontinuuma.“

Na većini današnjih sportskih fotografija naprosto je premalo onoga što se ne vidi.

Hans van der Meer je prije 20-ak godina obišao zemlju s fotoaparatom i metalnim ljestvama. Snimao je nogomet u najnižim ligama, hvatajući međuodnos igrača, lopte i krajolika, promatrao je nogomet u prostoru, a ne mimo njega. Kao rezultat je nastala knjiga Hollandse Velden (Holandska polja). Istovremeno je radio i na drugom projektu nazvanom Moment of Tension, snimajući vrhunski nogomet – a sredinom 1990-ih na vrhu nije bilo nikog boljeg od Ajaxa Louisa van Gaala.

Konkretna fotografija o kojoj je riječ snimljena je 1995. na starom stadionu De Meer. Reprodukcija je loša, ali možda na njoj prepoznajete neke od ikona onog i kasnijeg vremena – Jarija Litmanena, Patricka Kluiverta, Marca Overmarsa, Finidija Georgea, Edgara Davidsa.

No, imena su nebitna; vrijednost ove fotografije je što predstavlja jako puno onoga što se ne vidi. Zamrznut u vremenu, vidimo statični trenutak neposredno prije nego što situacija na terenu eskalira u eksploziju kinetičke energije. Pred Litmanenom, koji ima loptu očito u napadačkoj tranziciji, nekoliko je opcija koje možemo zamisliti – ma ne zamisliti, gotovo da ih već vidimo. Čak i ako ne pratite ili ne razumijete nogomet, vjerojatno možete osjetiti neki neobični nemir koji u sebi nosi ova fotografija.

Autorovim riječima:

„Postoje dva ili tri trenutka kada se situacija razvije i razumijete da će se nešto dogoditi. To je trenutak napetosti, mogućnosti. Svi u publici dijele taj osjećaj. Zadovoljstvo gledanja nogometa uživo je u tome da ga svi osjećate zajedno. To je kao šah. Kad novine izvještavaju o šahovskoj partiji, neće vam pokazati završni potez. Pokazat će vam poziciju deset poteza prije kraja jer to je najdramatičnija situacija. Vezni je red često dramatičniji od kaznenog prostora. Trenutak gola nije posebno zanimljiv. Ono što se događa neposredno prije gola, to je puno zanimljivije.“

Tumačim vam sve ovo jer mi se čini da je priča o fotografiji dobra metafora i za općeniti doživljaj svijeta oko nas – uključujući, naravno, i nogomet.

Također i zato što je Hajduk, nakon duge i turbulentne, ali zapravo ne pretjerano uzbudljive sezone, dočekao svoj trenutak napetosti. Ne radi se o nekoj od recentnih pobjeda koje su ponudile instantnu gratifikaciju ili neuspjeha koji su rezultirali dodatnom frustracijom. Hajdukov ključni trenutak izvađen iz kontinuuma, njegova ‘fotografija’ na kojoj je prikazano najviše onoga što se ne vidi, današnje je produljenje ugovora sportskom direktoru Mariju Brancu i treneru Joanu Carrillu i za sljedeću sezonu.

Klub je dugi niz godina – u najmanju ruku tamo otkako je igrao protiv momčadi s Van der Meerove fotografije, ali zapravo i ranije – uništavan i erodiran na svim mogućim razinama, uključujući stručnu i moralnu. Pao je na tako niske grane da je muku mučio i s najbanalnijim stvarima kao što su plaćanje komunalija ili uređenje pomoćnog igrališta, a lutanja u stručnom smislu bila su takva da je svaki korak naprijed slijedio barem jedan unatrag.

Malo se toga, međutim, vidjelo vani: ‘fotografije’ koje odašiljane bile su mahom euforija poslije neke u konačnici nebitne pobjede ili agonija nakon zapravo podjednako nebitnog poraza. Pronađeno je tisuću načina da se kaže kako je sramota to što se Hajduk bori za treće mjesto i što u njemu igra mnogo stranaca nauštrb ‘naše dice’, da spomenemo samo neke detalje izvučene iz konteksta. Mnogi u javnom prostoru, čini se, ni nakon svega što je bilo nisu shvatili koliko je nisko Hajduk bio pao i koliko mu treba da se počne vraćati. ‘Nevidljive’ stvari, poput financijske konsolidacije i konačnog sređivanja omladinske škole nisu puno pomagale u dojmu, a spomenuta lutanja samo su još odmagala. Jedino što ih je zanimalo – i što ih i sad jedino zanima – bilo je kad će se Hajduk opet boriti za naslov.

Premda su i Branco i Carrillo sasvim sigurno donijeli pozitivne pomake koje svatko može vidjeti, nekima će sada i ova vijest vjerojatno djelovati banalno, kao i sugestija da bi se moglo raditi o prijelomnom trenutku, o osiguranju kontinuiteta za dvojicu najbitnijih ljudi u klubu (uz voditelja akademije – koji također, naravno, ostaje). Vjerujem da im banalno izgleda i fotografija Hansa van der Meera. Ne možete tu ništa: neki od nas vide samo iste glupe, dosadne krupne planove snimljene s pozicije iza gola dugim teleskopskim lećama koje iskrivljavaju prostor. Ono bitno, kako kaže Mali princ, očima je nevidljivo.

Nemam pojma je li Ajax iz situacije prikazane na fotografiji zabio gol ili je Litmanenov pas zapeo na prvoj prepreci, ili je Kluivert uletio u ofsajd, ili je navijač uletio u teren i prekinuo utakmicu. Isto tako ne znam ni kad će se Hajduk opet boriti za naslov i hoće li već sljedeće sezone biti puno više razloga za slavlje nego što je bilo ove.

Ali ljepota je u osjećaju da se napokon otvaraju mogućnosti. I da smo zajedno, svi bismo dijelili taj osjećaj.