Podržani topništvom, Buri su izvršili protunapad. Nakon žestoke cjelodnevne bitke tijekom koje su stiješnjeni Britanci, iako brojčano nadmoćni, pružali na trenutke očajnički otpor i pretrpjeli znatne gubitke u ljudstvu, Buri su pobijedili i odbili ih.

Iako bitka nije imala ogromni značaj za povijest, pa ni za ishod Drugog burskog rata, britanski izvjestitelji – među kojima je bio i tada mlađahni Winston Churchill – napravili su od nje mit o herojskoj, požrtvovnoj borbi, a samo brdo uskoro će na simbolički način ući u nacionalnu svijest. I to preko nogometa.

Naime, brdo se zvalo Spion Kop.

Još uvijek se tako zove, iako je službeni speling drugačiji (Spioenkop). Spion/spioen znači, kao što možete i pretpostaviti – špijun, špijunirati; kop je naprosto nizozemska i afrikaans riječ za brdo.

Prvi zabilježeni spomen Kopa u kontekstu tribine nogometnog stadiona datira iz 1904. i odnosi se na Manor Ground, zdanje u jugoistočnom Londonu na kojem je igrao Woolwich Arsenal prije nego što je skratio ime i preselio na sjever. Vidjevši masu gledatelja kako stoje na novouređenoj strmoj ‘tribini’ – radilo se zapravo samo o hrpetini nasipane zemlje – lokalni je izvjestitelj usporedio taj prizor s vojnicima na Spion Kopu. Vjerojatno je u toj inspirativnoj usporedbi ulogu igrala i povezanost Arsenala s vojskom. Klub su osnovali radnici u tvornici oružja i streljiva, a ranih je dana na Manor Groundu – tada još samo blatnjavoj livadi na mjestu isušene močvare, s čije je južne strane protjecala kanalizacija – od vojske posuđivao zaprežna kola kao još bizarnije improvizirane ‘tribine’ za gledatelje.

Dvije godine kasnije je Ernest Edwards, urednik lista Liverpool Echo, ovako pisao o sličnom zemljanom nasipu na Anfieldu: „Ovaj ogromni zemljani zid nazvan je ‘Spion Kop’ i to sasvim adekvatno ime nesumnjivo će i ubuduće za njega biti korišteno“. Najpoznatiji Kop na svijetu, taj Liverpoolov, službeno će biti tako nazvan 1928.; služit će sve do 1994., kad je srušen, a na njegovom mjestu podignuta nova tribina istog imena.

Međutim, novi je Spion Kop na Anfieldu isključivo sa sjedećim mjestima. To je slučaj i sa svim drugim tribinama na elitnoj razini nogometa u Engleskoj, budući da je takozvani Taylorov izvještaj nakon tragedije na Hillsboroughu 1989. sjedeća mjesta na stadionima učinio obveznim.

Desetljećima ranije, Kop (ne samo onaj na Anfieldu) bio je diljem Europe sinonim za najvatrenije i najglasnije navijače. Atmosferi na engleskim stadionima zavidjeli su mnogi, pa čak i nakon što se razvio huliganski pokret – koji je ipak uvijek bio samo stvar manjine.

No, danas je engleska kultura navijanja praktično mrtva.

Stadioni u Premier ligi zadnjih su godina postali prilično tiša mjesta nego što su nekoć bili. Razloga je više: jedni će spomenuti isključivo sjedeća mjesta, drugi se žaliti na sve veći broj ‘turista’ na mjestima kao što su Old Trafford ili Emirates, treći zaključiti da se atmosfera promijenila ponajprije paralelno s podizanjem cijena ulaznica i pomakom u demografskoj slici tribina, jer publika je sada u prosjeku starija i imućnija nego što je bila nekoć te, kao takva, manje sklona pjevanju, skandiranju i općenito stvaranju buke koja je ključna za dobru atmosferu na stadionu.

Mnogo je toga u posljednje vrijeme napisano o ovome trendu – od oplakivanja tradicionalne engleske navijačke kulture do ozbiljnih analiza što se može učiniti da se stanje promjeni. Klubovi su pokušavali kojekakvim mjerama, obično bez ikakvih rezultata. Neke od njih – poput glasne glazbe koja trešti iz zvučnika, light showa uoči večernjih utakmica, pa čak i uvođenja cheerleaderica – samo su stvari učinile još gorima za mnoge.

I nekoliko menadžera znalo se s vremena na vrijeme požaliti na nedostatak podrške na vlastitom terenu. Najupečatljivije je bilo kad je to prošle sezone učinio Liverpoolov Jürgen Klopp poslije domaće utakmice Crystal Palaceom: 10 do 15 minuta prije kraja Redsi su gubili 1-2 i publika je već masovno kretala prema izlazima. „Osjetio sam se prilično usamljenim“, tužno je rekao Klopp, što je jako zaboljelo navijače.

„Bilo me istinski strah toga što će Klopp misliti o Anfieldu“, rekao je tada za ESPN FC Jay McKenna, predsjednik navijačke grupe Spirit of Shankly. „Prodali smo mu tu ideju da je Liverpool Borussia Dortmund engleskog nogometa, a kad je vidio i osluhnuo Kop morao je pomisliti ‘Stvarno? Jeste li sigurni?’“

Što ako je opadanje onoga što smatramo tradicionalnom navijačkom kulturom samo dio šireg društvenog i civilizacijskog fenomena?

Upravo je Borussijin Westfalenstadion, s ogromnom južnom stajaćom tribinom nazvanom Žuti zid, za mnoge u Engleskoj ideal navijačke atmosfere. Sve više Engleza turistički posjećuje Dortmund, ali i druge njemačke stadione, kako bi je iskusilo, a projektanti novog Tottenhamova stadiona jasno su rekli da im je Žuti zid poslužio kao inspiracija za njihovu buduću južnu tribinu.

No, teško da će atmosfera na njoj biti imalo slična onome što je u Dortmundu normalno iz tjedna u tjedan, naprosto zato jer se neće raditi o stajaćoj tribini. Rasprave o uvođenju ‘sigurnog stajanja’ na engleske stadione postale su vrlo učestale, nedavno je škotski Celtic na svom stadionu uveo omanji dio sa stajanjem, ali klubovi su većinom skeptični.

Uostalom, naivno bi bilo vjerovati da bi samo uvođenje stajanja uvelike poboljšalo atmosferu na stadionima.

Jer, što ako je opadanje onoga što smatramo tradicionalnom navijačkom kulturom – najdrastičnije u Engleskoj, ali primjetno i u drugim zemljama – samo dio šireg društvenog i civilizacijskog fenomena?

„Grad nestaje, njegova rutina biva zaboravljena. Sve što postoji je hram“, piše Eduardo Galeano u Nogometu na suncu i sjeni, najljepšoj knjizi o ovom sportu ikad napisanoj. „U ovom svetom mjestu, jedina religija bez ateista stavlja svoja božanstva na vidjelo. Iako navijač može udobnije promatrati ovo čudo na TV-u, draže mu je hodočastiti na lice mjesta gdje može vidjeti svoje anđele od krvi i mesa u bitci s demonima tog dana. Ovdje navijač maše svojom maramicom, guta slinu i žuč, grize svoju kapu, šapće molitve i kletve i odjednom iz punog grla ispušta vrisak, skačući poput buhe da zagrli najbližeg stranca i proslavi gol. Dok paganska misa traje, navijač je mnoštvo.“

Ono što je oblikovalo i definiralo evoluciju čovjeka ponajprije je njegov kontakt s drugima. Danas, međutim, živimo u Dobu individualca.

Sve je manje zajedničkih iskustava koje nas oblikuju. Ljudi češće gledaju filmove na nekom od svojih zaslona nego u kinu; lajkovi i komentari u u cyber prostoru zamjenjuju stvarni međuljudski kontakt, virtualna prijateljstva dolaze na mjesto onih stvarnih i svi mi imamo barem ponekog ‘prijatelja’ kojeg nikad nismo fizički upoznali; društvene mreže zamjenjuju društveni život. Glazbeni ukus nam je sasvim fragmentiran i u pop kulturi se više ne može pojaviti nekakav uistinu masovni trend koji će trajati dulje od par mjeseci; zadnji zaista veliki rock bend koji je donio nešto koliko-toliko novo bila je Nirvana, a grunge – iako ideološki posve nedefiniran, ili možda definiran baš tom ciničnom, destruktivnom nedefiniranošću – bio je zadnji bitni glazbeno-kontrakulturni pokret.

Rasapom tradicionalnih autoriteta i društvenih elemenata koji su imali potencijal okupljanja ljudi oko nečega što je više od pukog zajedničkog interesa naš je život atomiziran u kompulzivni potrošački hedonizam koji nas ne čini ništa sretnijima nego što smo bili prije, jer uvijek želimo još više, a na to smo svakodnevno i poticani. Istraživanja kažu da sa standardom života raste samo aspiracija, a ne zadovoljstvo vlastitim životom.

Danas ulazimo u, nazovimo ga tako, post-društveno stanje. Iskorijenjenost iz zajednice i individualizam, u rastegnutim okvirima prihvatljivog nonkonformizma, slavi se kao herojstvo. Kao pojedinci, svedeni smo na niz lifestyle izbora – koju muziku slušamo, koju mobilnu mrežu plaćamo, koji deterdžent koristimo, volimo li pse ili mačke, cure ili dečke; izbor imamo, ali ono što površinski izgleda kao samoostvarenje zapravo samo znači da smo definirani, etiketirani i targetirani kao individualci. Jedan od najbanalnijih primjera su Google oglasi – dovoljno je da jednom nešto guglate da bi vam sustav to uporno nastavio sugerirati kad posjećujete stranice koje s time nemaju nikakve veze.

Osobni identitet zamijenjen je tim mozaikom lifestyle izbora i poželjno je da on bude hibridan i fluidan, jer globalizirano tržište ne trpi ograničenja; cilj je da se millenialu u Mexico Cityju i djevojčici u Šangaju svidi Juventus, kao što im se sviđaju Nike tenisice ili Disneyev Frozen, da klinci u Zagrebu ili Splitu odrastu kao navijači Barcelone ili Manchester Uniteda, a ne klubova koje su možda fanatično podržavali njihovi očevi.

U Premier ligi, tom lunaparku za internacionalnu tajkunsku svitu, klubovi su već dugo korporacije, a navijači tretirani kao mušterije – kao vanjski potrošači, a ne kao dio kluba i onoga što on predstavlja u smislu identiteta. Tamošnji stadioni sve su više aseptična mjesta i zato jer puno ljudi koji na njih dolaze za cijenu ulaznice očekuju ne samo spektakl na terenu, nego i puni komfor na tribini – a za mnoge od njih puni komfor ne znači skakanje i urlanje, nego uživanje u utakmici kao što se uživa u dobrom filmu. Stadioni su uveli komfor, ali su time dijelom izgubili komunalno iskustvo koje potječe iz bliskog ljudskog kontakta i potiče na stvaranje tradicionalne ‘nogometne’ atmosfere.

No, kao što je to rekao Robert Carlyle u ulozi Liverpoolova navijača Albieja Kinselle u sjajnoj britanskoj seriji The Cracker (u nas prevedenoj kao ‘Psihološki pristup’): „Vidi, ljudi moraju vjerovati. Ljudi se moraju okupljati (termin koji koristi je ‘congregate’, koji se obično upotrebaljava u kontekstu vjerskih okupljanja, op. a.), ali nije ostalo ništa u što se može vjerovati, ništa oko čega se može okupljati, samo nogomet.“

Ta je epizoda Crackera snimana u ljeto 1994., nedugo nakon što je srušen stari Kop. Liverpool je pred njim zadnji put igrao u svibnju te godine. Mjesec dana ranije, Kurt Cobain uzeo je pušku u ruke i prosvirao si mozak, a s njim je umro i grunge. Ovi međusobno nepovezani događaji, zajedno s hrpom drugih sredinom 1990-ih, označili su svitanje novog doba.

Taj zajednički, komunalni aspekt nogometa, kojega je i Galeano stavio u vjerski kontekst, nešto je za što se vrijedi boriti – jer ima potencijal okupljanja i ide kontra apatije post-društvenog doba – apatije koja je politički opasna, jer je centri moći mogu vrlo lako kontrolirati. On i dalje postoji u mjestima kao što je Dortmund, kao i drugdje gdje ljudi, navijači, i dalje klub doživljavaju kao nedvojbeno svoj. I onda su spremni za njega dići ruke skupa i biti „ko jedno srce“.