Ova je Hrvatska bolja momčad od one koja je prije četiri godine igrala u finalu Svjetskog prvenstva.
Kažem to s punom odgovornošću i sviješću da će mi ta izjava revolveraški brzopotezno biti izvađena iz konteksta pođu li stvari po zlu — a uvijek mogu poći po zlu — kao i onoj da nisam “dobar Hrvat” (ili uopće Hrvat) nego netko tko će uvijek radije podrivati i kritizirati umjesto da piše koliko i kako volim tebe jako srce vatra i tako dalje, ali nije sad bitno to; ovo što trenutno ima ova reprezentacija iznimno je rijetko i vrijedno i možda ćemo tek u Kataru postati u potpunosti svjesni toga. Jer ova Hrvatska čak (još) niti ne igra posebno dobro, u svakom slučaju je daleko od onoga što zaista može, a svejedno pobjeđuje ozbiljne ekipe i na pragu je Final Foura Lige nacija. Na SP-u ona čak više i neće biti dark horse, jer to je uloga u koju je ionako redovito stavljaju; ona će biti momčad koja, sasvim realno, može dobiti svaku drugu i koju nitko živ neće željeti za suparnika.
U ove četiri godine Zlatko Dalić je potpuno obnovio reprezentaciju, a ipak na neki način njenu suštinu ostavio nedirnutom. Ovo je ekipa koja istovremeno i pršti od iskustva i plijeni mladošću, a to je nešto što nema praktično nitko drugi. Dugo smo pilali o tome kako ovome i onome igraču treba dati šansu; neki od tih dodataka su, u trenutku kad su se konačno dogodili, djelovali već i pomalo zakašnjelo, neki su svoj red dočekali više silom prilika nego slijedom plana i vizije, ali ni to sad više nije važno jer na kraju je gotovo sve sjelo na svoje mjesto. Što je posebno zanimljivo, nisu ni svi od tih ‘novih’ u odnosu na Rusiju baš mlade snage: Josip Juranović i Mario Pašalić imaju već 27 na plećima; Bruni Petkoviću je 28, Mislavu Oršiću i Marku Livaji po 29, Anti Budimiru 31.
Jučer su Hrvatskoj pobjedu protiv Danske donijeli Borna Sosa i Lovro Majer, 24-godišnji dvojac kojeg nije bilo ni na lanjskom Euru, kao što nije bilo ni Josipa Šutala (22), koji je sinoć bio starter uz sada neupitnog Joška Gvardiola, 20-godišnjaka koji je lani na Euro stigao s tek jednim nastupom za Vatrene. A u kadru su još Josip Stanišić (22), Martin Erlić (24), Nikola Vlašić (24) te Luka Sučić (20). S druge strane, beton ove reprezentacije njen je vezni trio u kojem Marcelo Brozović, Mateo Kovačić i Luka Modrić zajedno imaju 94 godine i 320 nastupa za Hrvatsku, uz jednako fiksnog Ivana Perišića na lijevom krilu sa svoje 33 godine i 114 utakmica u nogama.
Ono što ju je ranije činilo dark horseom bila je njena nepredvidljivost. Ova Hrvatska, barem zasad, djeluje znatno stabilnije i smislenije
Zapravo, Hrvatska bi u Kataru među 26 prijavljenih igrača na rosteru mogla imati maksimalno 10 osvajača svjetskog srebra iz Ruije, a i to ako računamo da će se na popisu naći i Dejan Lovren i Domagoj Vida i Duje Ćaleta-Car, kao i Dominik Livaković i Lovre Kalinić, koji su onomad obojica bili jasne rezerve Danijelu Subašiću. To je prilično velika promjena i mogli bismo reći da je Hrvatska provela smjenu generacija bez da je ušla u kompletni rebuilding — jer on nije moguć dokle god je tu Modrić, glavni i najbolji igrač kako one, tako i ove reprezentacije, playmaker koji i dalje drži ključeve momčadi u svojim rukama i određuje kako će ona igrati.
Postoje, naravno, stvari koje ova Hrvatska nema, a ona iz Rusije ih je imala. Ona nema Subašićevu pouzdanost koja ju je čupala iz najtežih situacija; nema enormnu energiju i ludost Marija Mandžukića, ratnika među ljudima; nema nenametljivu sofisticiranost Ivana Rakitića, koji je odigrao turnir praktično na Modrićevoj razini; nema ni one koji nisu bili predodređeni za heroje, ali su tu ulogu preuzeli onda kad je trebalo, kao što su bili Šime Vrsaljko i Ante Rebić.
Ono što ima je suludo dobra mješavina starog i novog, pobjedničkog mentaliteta i mladenačkog poleta; formulu koja je tako rijetka i idealna da izgleda kao da je proizašla iz nekog alkemičarskog laboratorija.
A sve to, rekosmo, i bez da je još zaigrala na vrhuncu svojih mogućnosti.
Danska je reprezentacija koja od svih koje će vidjeti Katar operira možda i najbliže maksimumu svojih mogućnosti — koje su svakako nešto niže od hrvatskog ‘plafona’ — čak i kad je oslabljena kao što je sinoć bila. U prvom poluvremenu one domaće utakmice Lige nacija razbila je Hrvatsku više i sistematičnije nego itko drugi; sinoć je također u prvih 45 minuta bila bolji suparnik, ali ipak je Dalić samo naoko sitnim taktičkim i pozicijskim prilagodbama uspio preokrenuti razvoj događaja i zasluženo pobijediti.
To je ono što ulijeva možda i najveću dozu optimizma. Dalić je napokon — napokon! — siguran u to kako želi igrati i što može očekivati od ove ekipe. U situaciji u kojoj je vrijeme za uigravanje jako ograničeno, a onoga za isprobavanje novih ideja zapravo više i nema, od velike je važnosti pred sobom imati jasnu sliku, a plan temeljiti na igračima koji se dobro osjećaju na pozicijama i ulogama koje su im dodijeljene te su posloženi na smislen i međusobno komplementaran način.
Nema više nedopečenih i grubih izbornikovih eksperimenata iz utakmice u utakmicu, što smo viđali na Euru i u kvalifikacijama za SP. Nema više (toliko) dugih lopti i hail Mary centaršutova, smanjeno je ‘plivanje’ u obrani, a ravnoteža između napadačkih pothvata i obrambenih dužnosti bočnih braniča sada je kudikamo logičnije raspoređena. Stoperi su sada puno bolje opremljeni za build-up igru i držanje visoke linije, što znači da se veznjaci više ne moraju toliko često i toliko duboko vraćati po loptu, čime se u sredini dobiva nova dinamika. Općenito se zna kako se Hrvatska postavlja i kako igra; zna se da je to — i da će biti — 4-3-3, eventualno i po potrebi 4-2-3-1, da je na desnom krilu uvijek netko tko nije ‘zapravo’ krilo nego veznjak ili napadač koji se ubacuje u sredinu, zna se i gdje i kako se mogu napraviti korekcije u slučaju potrebe.
Ovoliko posložena uoči velikog turnira Hrvatska nije bila nikad. Startna ekipa zapravo je već sad fiksirana, kao i alternative, a jedine dvije pozicije koje još nisu definirane su one na desnom krilu i u vrhu napada. Dalić i za jednu i za drugu ima po nekoliko opcija različitih karakteristika između kojih može birati. Sinoć smo se mogli uvjeriti da Pašalić desno i Kramarić u špici nisu idealna rješenja, barem ne za taj kontekst i ono što je Dalić od njih tražio, ali to ne znači da neće imati svoju, možda i važnu ulogu na SP-u. Obojica usto konkuriraju i za ‘desetku’ ako će se u nekim utakmicama igrati 4-2-3-1, Majer i Vlašić opcije su i za desetku i za ‘lažno’ krilo, Petković i Budimir za centarfora, a Livaja može i treba konkurirati za sve tri uloge. Svaki od njih u određenim okolnostima može biti od možda i presudne koristi; na Daliću je da te okolnosti prepozna i napravi pravi odabir.
A tražimo li još neku rupicu u rosteru, naći ćemo je jedino u veznom redu, gdje je uz mladog Sučića potreban još jedan igrač koji se prirodno uklapa u 4-3-3 i može odmijeniti nekoga iz udarnog trojca. Upravo idealno rješenje je Nikola Moro i izbornik bi trebao dodatno razmisliti o njemu, premda trenutno u Bologni grije klupu. Sve su druge pozicije — u idealnom slučaju, ne bude li ozljeda — temeljito pokrivene primarnim i backup opcijama, što nikad nije bio slučaj.
Hrvatska, zapravo, ima sve. Ona je bomba koja bi na Mundijalu mogla eksplodirati.
Ne znači to, naravno, da će u Kataru dosegnuti uspjeh usporediv s onim iz Rusije. Za otići toliko daleko mora se puno toga poklopiti — a mora se imati i sreće, koje je Hrvatska 2018. imala u obilnim količinama. Međutim, ova reprezentacija u jednom ključnom segmentu djeluje drugačije od svih na posljednjih nekoliko velikih turnira.
Ono što ju je ranije činilo dark horseom bila je njena nepredvidljivost. Hrvatska je na svoj dan mogla pobijediti bilo koga, ali je mogla od bilo koga i izgubiti, nerijetko na teško shvatljive načine. S njom nikad niste mogli biti načisto hoće li zapeti već u skupini ili otići do same završnice. Ova Hrvatska, barem zasad, djeluje znatno stabilnije i smislenije.
