Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Hrvatska nogometna Sirija

Nogomet je najvulgarniji prikaz društva koje, čini se, puca po šavovima

Kad mi je jedan strani kolega nedavno rekao da prati hrvatski nogomet zato što mu je on „najzanimljiviji u Europi“, podsjetilo me na onu drevnu kinesku kletvu koja kaže „dabogda živjeli u zanimljiva vremena“.

Kolega, naravno, nije mislio na natjecateljski aspekt domaćeg nogometnog prvenstva. Ono je – po rezultatima u zadnjem desetljeću, ali i po omjerima godišnjih budžeta vječnog prvaka Dinama i ostalih klubova, što ponajviše određuje kompetitivnost – najmanje uzbudljiva liga u Europi. Barem je tako bilo sve do ove sezone i nabujale Rijeke; kako god završi (ne)moguća misija Kekove momčadi, treba joj čestitati na tome što je napokon unijela malo prave neizvjesnosti u borbu za naslov. U normalnim bi okolnostima to bila najbolja propaganda HNL-a i pozivnica ljudima da ga počnu pratiti, čak i ako su odavno od njega odustali.

U normalnim okolnostima.

Nije to bjelosvjetsko, meni privatno drago piskaralo mislilo ni na reprezentaciju, koja je po imenima doista pri samom vrhu i, realno, pravo čudo za zemlju takve veličine i s takvom nogometnom infrastrukturom kao što je Hrvatska. Nebrojeno su me puta pitali kako je moguće da se u nas rađa i razvija toliko top talenata koji igraju po najvećim europskim klubovima. Odgovor nisam mogao dati – barem ne bez zalaženja u predestiniranost i drugu ezoteriju, u što ne vjerujem. Za razliku od nekih drugih zemalja koje ulažu daleko više u struku i infrastrukturu, nama se klasni igrači jednostavno događaju, a da nitko nije posve svjestan kako – premda će mnogi spremno skočiti kad treba preuzeti zasluge.

Ono što je mom prijatelju zanimljivo i što ga potiče na živi, a netko bi možda rekao i hipsterski interes za Hrvatsku, nevjerojatno je složeni i shizofreni sustav međuodnosa različitih faktora koji čine domaću nogometnu kulturu ili izvana utječu na njeno oblikovanje. Sustav koji je – više od ičega drugog i više nego u ijednoj drugoj zemlji – sazdan od očiglednih apsurda i grubih kontradikcija.

Hrvatski nogomet poligon je na kojem se susreću i sudaraju najrazličitiji utjecaji; džungla u kojoj ćete naći gotovo sve patološke boljke tranzicijskog društva u svom mutiranom ili metastaziranom obliku; neprekinuta crta bojišnice gdje se više ne zna tko na koga puca, tko koga opkoljava i kamo će koju od zaraćenih strana neki konkretni proboj ili povlačenje dovesti. Možda je neprimjereno uspoređivati to sa situacijom u kojoj milijuni ljudi zaista pate i ginu, ali hrvatski nogomet sličan je političko-vojnim okolnostima u Siriji: nekome sa strane postalo je iznimno teško, gotovo nemoguće, pratiti tko tu koga jebe.

Još je teže postalo prepoznati pozitivce i negativce i ne upasti u zamku zaključivanja da su svi „isti“ i kompromitirani.

Zbog huliganizma i ustaševanja ne smije se ispustiti iz vida nužnost micanja kriminala, korupcije i autokracije iz hrvatskog nogometa. Jedno ne smije uvjetovati drugo

Imamo, dakle, nogometni savez koji vlada autokratski bahato i čija je skrb za opću dobrobit hrvatskog nogometa samo deklarativna. Njegov je interes, odnosno interes onih koji vladaju savezom, isključivo ostati na vlasti. Oni se ponašaju kao da čitav hrvatski nogomet postoji zbog njih, a ne suprotno. Da je drugačije, HNS bi se sam obračunao s mnogobrojnim slučajevima klijentelizma, korupcije i gospodarskog kriminala u vlastitim redovima, kao i s onima među sobom koji mu naprosto srozavaju ugled i produbljuju podjele. Da je drugačije, ne bi se opirao primjeni državnog zakona koji pokušava unijeti malo demokracije u taj hermetični sustav, kao ni zahtjevima za depolitizaciju i transparentno poslovanje. Da je drugačije, bilo bi mu u interesu poslušati i razumjeti probleme onih zbog kojih postoji i učiniti nešto da ih riješi. Da je drugačije, već bi novac koji čuva na računu upotrijebio za projekte na dobrobit cijelog hrvatskog nogometa, a ne bi ga stalno žicao od države i ne bi insistirao na tome da reprezentativni kamp (ako se ikad podigne) nužno bude baš pored Dinamova stadiona.

Imamo, zatim, predsjednika koji je kao igrač bio najveća ikona u zemlji i svijetu, a danas je najprezreniji čovjek u Hrvatskoj. Imamo reprezentaciju u kojoj igraju skupe europske top klase, a vodi ih jeftini izbornik s dna kace, za kojeg baš svi – uključujući igrače – znaju da nije ovdje zbog svog znanja, autoriteta ili trenerskih uspjeha, nego zbog podobnosti. U toj reprezentaciji igraju oni koji su sudjelovali u krađi višemilijunskih iznosa iz ‘najdražeg’ kluba i o tome na sudu svjedočili protiv čovjeka koji im je nadređen, iako ne formalno, i koji kontrolira i savez, i reprezentaciju, i najdraži klub.

Imamo jedan od dva najveća kluba kojemu su oprošteni svi dugovi njegove prethodne inkarnacije, ali je zadržao sve trofeje, igrače i imovinu, i danas njime vlada jedan čovjek premda je formalno-pravno udruga građana čiji bi članovi, kao u slučaju saveza, trebali imati pravo znati na što se troši novac i trebali moći promijeniti vodstvo ako to žele. Imamo drugi od dva najveća kluba koji je – nakon što je dugi niz godina po tome bio najgori u zemlji – izbacio politiku i kriminal iz kluba te i dan-danas vraća njihove dugove. Klub koji je trgovačko društvo, ali njegovi članovi imaju pravo birati i smjenjivati one koji ga vode, kao i znati gdje je potrošena gotovo svaka kuna.

Imamo ‘obične’ ljubitelje nogometa, članove i navijače koji su, uz podršku ultrasa, zadnjih godina svim mogućim legalnim sredstvima pokušavali osigurati poštenje i poštivanje propisa u nogometnim strukturama, pa su čak i sastavili izmjene zakona i uspjeli se izboriti za njihovo izglasavanje u saboru. Nisu se, međutim, još uspjeli izboriti i za njihovu primjenu – jer politika je prešutno odobravala nepoštivanje pravne države dok god joj je to bilo u interesu, isto kao što je prešutno podržavala duboko kompromitirane pojedince u savezu i u vječnom prvaku, kao i izljeve govora mržnje i šovinistička divljanja na nogometnim utakmicama. Dok god joj je to bilo u interesu.

Onda imamo navijače koji navijaju protiv svoje reprezentacije i aktivno je sabotiraju huliganskim ispadima i govorom mržnje – dijelom zato što žele skrenuti pažnju javnosti na neodrživo stanje u domaćem nogometu, a dijelom zato što naprosto među njima i jesu huligani i mrzitelji. Pa imamo i medije koji su oštro podijeljeni na one koji služe opravdavanju režima i one koji ga žele srušiti, a međusobno se neprekidno prozivaju i prokazuju: prvi one druge kao aktiviste koji opravdavaju i potiču huliganizam, ako ne i nešto gore, a drugi ove prve kao aparatčike i apologete režima koji ne poštuje ni zakon, a kamoli nekakvu demokratsku praksu.

I tako se, htjeli ili ne htjeli, morate naći na jednoj od dvije strane u tom shizofrenom kaosu. Ako ste dovoljno dobro upućeni, kao moj strani kolega, i ako znate razliku između dobra i zla, ne možete ostati neutralni u ovom ratu. Da, to doista jest rat i nisu svi u njemu ‘isti’.

Samo neki potezi ponekad ni onima upućenima nisu sasvim jasni.

Mi u Hrvatskoj imamo situaciju u kojoj se, recimo, ultrasi – između ostalih – zalažu za primjenu zakona, a funkcionari za njegovo izbjegavanje. To je samo po sebi potpuni nonsens i neprirodno stanje. Na njega se nastavlja situacija da se za taj zakon navodno bore kršenjem drugih zakona, što je potpuno autodestruktvno i kontraproduktivno na putu prema cilju koji dijele s tolikim ‘običnim’ navijačima i ljubiteljima nogometa.

Što je još gore, koriste se govorom mržnje, što u jednu ruku sa zajedničke fronte odbija one koji bi im mogli biti saveznici, a u drugu daje oružje u ruke drugoj strani jer sada i oni u očima javnosti postaju negativci. Apsurdno, sve to dok druga strana na klupi reprezentacije ima čovjeka koji je tim poslom nagrađen za javno širenje govora mržnje izvikujući istu parolu na mikrofon pred punim stadionom, za vladara u sjeni onog koji je (također javno, u eter) govorio o očnjacima spremnim za klanje i slično, a za predsjednika onog koji se slikao na grobu ratnog zločinca i masovnog ubojice te kasnije u više navrata na utakmicama pravio da ne čuje takve poruke.

OK, sad sam zakomplicirao stvari i samome sebi, a kamoli čitatelju. Ako vam sve dosad točke nije već ionako više-manje poznato, možda bih lakše objasnio tko je na kojoj strani u Siriji i zašto.

Ono što želim reći je kako je beskrajno licemjerno da iz saveza bilo koga prozivaju zbog govora mržnje, kao i to da se od njega očekuje da neki takav problem riješi. A kad god se nešto takvo dogodi, onda ovi ‘aparatčici’ smjesta skoče na ‘aktiviste’ i unaprijed im zabranjuju da koriste riječi ‘ali’ u argumentaciji nego traže da jednoznačno osude ono što se osuditi mora. Iako će oni uvijek imati spremni nekakav ‘ali’ kad se radi i o puno ozbiljnijim incidentima unutar nogometnih struktura, kao što politika uvijek ima nekakav ‘ali’ kad treba jednoznačno osuditi rastući govor mržnje u društvu.

Ono što također želim reći je da se zbog huliganizma i ustaševanja ne smije ispustiti iz vida nužnost micanja kriminala, korupcije i autokracije iz hrvatskog nogometa. Jedno ne smije uvjetovati drugo, oba problema moraju se riješiti jer oba teroriziraju sve koji domaći nogomet vole i ostavljaju iza sebe samo spaljenu zemlju iz koje ljudi bježe.

No, ponekad se čini kao da nam je cijelo društvo u spirali apsurda i da puca po šavovima, a na nogometu su te burne promjene – kao i više puta ranije u novijoj povijesti – nekako najplastičnije i najvulgarnije prikazane. I zato mislim da ću kolegu poslati u vražju mater kad mi sljedeći put bude rekao kako je hrvatski nogomet “zanimljiv”.