U četvrtak je Marko Livaja, drugu sezonu zaredom, proglašen najboljim igračem domaće lige u izboru za Trofej nogometaš koji organizira Hrvatska udruga Nogometni sindikat, a u njemu glasaju igrači i treneri svih klubova HNL-a.
U petak je odigrao jednu od svojih najslabijih utakmica otkako je u Hajduku. Sve do 74. minute, kad je pokazao zašto je najbolji — ne samo kad se pitaju hajdukovci, nego i oni protiv kojih iz tjedna u tjedan igra.
U redu, za igrača utakmice:barem podjednaku težinu ima kandidatura Rokasa Pukštasa: on je dramatičnim pogotkom u sudačkoj nadoknadi Hajduku donio pobjedu u maksimirskom Derbiju kojim je otvorena prvenstvena sezona 2023./24., a također je bio i statistički najbolji pojedinac utakmice kojem je Sofascoreov algoritam dodijelio ocjenu 7.6.
Tražite li ključni trenutak susreta, naći ćete ga u 65. minuti kad je Ivan Lučić obranio penal Bruni Petkoviću. Tu je Dinamov centarfor izletio s tračnica koje su ga vodile ravno do titule junaka Derbija i, umjesto da povisi na 2-0 te praktički riješi utakmicu, postao njen tragičar, a samozatajni gostujući golman se od statista preobrazio u Hajdukova spasitelja i jednog od glavnih protagonista. Jer da je bilo 2-0, priznao je to kasnije i Ivan Leko, Hajduk bi bio u knockdownu i lako je moguće da bi Dinamo onda zabio i treći i razbio svog najvećeg rivala. Ali nije.
Nema škarica na Skalini; ne ako se ne želiš polomiti tamo na betonu u Jadrana, moraš biti snalažljiviji
Mogli biste u heroja prometnuti i samog Leku, koji je pravovremenim i dobrim izmjenama udahnuo novu energiju momčadi, premda su te izmjene izvršene još prije jedanaesterca za Dinamo i tek sad, s naknadnom pameću, postaju osobito važne za narativ. Njegovi novi, tek pristigli aduti Fahd Moufi i Vadis Odjidja-Ofoe, bili su posebno impresivni. Prvi je u 32 minute na terenu imao 100 posto točnih dodavanja (12/12) i 4/4 točne duge lopte, uz dva presječena suparnička dodavanja i tri otklonjene opasnosti, a također je uputio i šut koji je mogao presuditi Dinamu da nije putem pogodio suparničku nogu. Drugi je pokazao klasu, također umalo postigavši pobjednički gol, ali onda asistiravši za onaj koji se i dogodio, Pukštasov. Sve su to važni trenuci i akteri — odnosno, takvima su se pokazali sad kad se osvrćemo na utakmicu.
Međutim, jedan je Marko Livaja.
Jednom davno je zakleti nogometni romantičar i filozof Jorge Valdano, govoreći o stilu klasičnog argentinskog enganchea Juana Romána Riquelmea, rekao da je nogomet dotičnog “iz vremena kad bismo iznosili stolice na ulicu i gledali klince iz susjedstva kako igraju”. Život je danas brži i takvo što se više ne radi; kudikamo brži je i nogomet, pa su rijetki i sve rjeđi oni koji i u takvim uvjetima mogu ponekim potezom prizvati duh neobaveznog hakla i malog baluna. Otkako se umirovio Zlatan, nema više praktički nijednog takvog kojeg bi se prosječni fan smjesta mogao sjetiti. Osim ako ne gleda Livaju.
Zaboga, lik je izvozao dvojicu suparnika i zabio bez da se pomaknuo s mjesta ili okrenuo prema golu. Ubijen balunima, rekao bi Disconnect. Kae z glavom, rekli bi Purgeri.
Video je i u usporenoj snimci prebrz da bismo pojmili što se tu zapravo dogodilo. Stoga, iznesimo metaforičku stolicu na ulicu i pogledajmo kako je to izgledalo kroz objektiv Hajdukova fotografa Roberta Matića: građenje, primanje, šut.
Drugi bi se igrači, ako bi i uspjeli ukrotiti ovu ‘svijeću’, ili pokušali okrenuti s loptom u nogama pa pucati, ili bi pokušali izvesti škarice koje bi po svoj prilici završile negdje na ZET-ovom okretištu na Borongaju. Ne i on. Nema škarica na Skalini; ne ako se ne želiš polomiti tamo na betonu u Jadrana, moraš biti snalažljiviji.
Livajin gol bio je šokantan. Toliko da u prvi mah možda nismo ni shvatili da je stvarno dao. Dominik Livaković i ostali Dinamovi igrači u šoku su gledali i gestikulirali prema sucu, očekujući da će dosuditi neki faul ili nešto. Šokirani su bili i gledatelji, šokiran je bio i televizijski komentator, ali ni faula ni nečega nije bilo. Bilo je samo nevjerojatnog gola za koji su mnogi požurili okriviti Dinamova golmana i općenito obranu — ali što više gledate snimku, to više do izražaja dolazi čista, autentična vještina Hajdukova kapetana.
Sve dotad nije izgledalo kao da se gosti mogu vratiti u utakmicu, čak niti nakon neiskorištenog Dinamova jedanaesterca. Hajduk je najveći dio vremena bio podređen, igrao je lošije nego u Superkupu i, usprkos boljoj momčadskoj statistici nego pet dana ranije, imao previše individualno slabih nastupa. Hajduk je nakon toga krenuo po pobjedu. Na kraju ju je nekako iščupao, sveukupno odigravši lošije nego masu puta ranije kad bi gubio, slavivši na Maksimiru u tim prekrasnim tirkiznim dresovima.
Propadoše fritule pripremljene već za prvo prvenstveno kolo; ostadoše u sjeni dovitljive i veličanstveno ironične dosjetke Bad Blue Boysa o tuđem identitetu.
Football, bloody hell, rekli bi Britanci. Ćaća se vraća, rekli bi hajdukovci. Više, sine, da izgori sve.
