Slike, kako to biva, govore više od tisuću riječi; na njima je nasmijani i uredno počešljani mladić koji onako na prvu — u istoj opremi, otprilike iste visine i slične fizionomije — djeluje kao mlađi brat Manuela Neuera i ničime ne daje za naslutiti da je tu samo prolaznik. Vidimo ga u ćaskanju na klupi s Thomasom Müllerom i Philippom Lahmom, na treningu s Davidom Alabom, Xabijem Alonsom ili Bastianom Schweinsteigerom, negdje u utrobi stadiona s Pepom Guardiolom; vidimo njega i brata Manuela jednog pored drugog na snimanju momčadskog portreta, pa onda i to kako ga na kraju te sezone zalijeva pivom; vidimo ga i s onim čuvenim štitom osvajača Bundeslige u rukama na balkonu gradske vijećnice na Marienplatzu.
Ivanu Lučiću bilo je 20 godina i bio je treći Bayernov golman. U dvije godine provedene u Münchenu nije upisao niti jedan nastup za prvu ekipu, ali bio je mlad, očito talentiran i strpljivo je skupljao iskustvo u momčadi krcatoj svjetskim prvacima i osvajačima Lige prvaka, iz dana u dan rame uz rame s tada najboljim i najmodernijim golmanom na svijetu, pod najboljim trenerom na svijetu. O njegovoj se budućnosti, jasno, moglo tek nagađati, ali koliko se vratara bilo gdje na svijetu u toj dobi ne bi s njim mijenjalo?
I tako, nakon odlaska iz Bayerna Lučić je u potrazi za minutažom bio u engleskom Bristol Cityju i u danskom Aalborgu, pa opet u svom dječačkom klubu, Austriji iz rodnog Beča, prije nego što je — već duboko u studenom 2020., kao slobodan igrač — osvanuo u Istri. Hrvatski su mediji, zaintrigirani neobičnom karijernom stazom pulske prinove, prenijeli njegovu izjavu u kojoj kaže: “Siguran sam da ću opet braniti u velikom europskom klubu”.
Ali kao što Lučić pritom vjerojatno nije na umu imao taj tip veličine kluba, tako ga i Hajdukovi navijači po dolasku na Poljud nešto više od dvije godine kasnije nisu doživjeli kao ‘Baby Neuera’ nego kao rezervu u skromnom pulskom prvoligašu. Još k tome onu koju je Marko Livaja izbušio hat trickom i izludio onim svojim penalima s poskokom na Drosini, a onda i onom majstorskom golčinom u rašlje u domaćoj pobjedi 4-0. To što je Lučić ondje bio kapetan prije nego što su ga u Istri odlučili preseliti na klupu da bi forsirali Lovru Majkića kao klupski projekt nije igralo neku ulogu; njegov austrijski i bavarski pedigre bili su davne uspomene i Lučić je u siječnju ove godine u Hajduk stigao praktično u istom statusu kao i u Bayern ljeta 2014.: kao efektivno treći golman, nakon kapetana i klupske ikone Lovre Kalinića te mladog lava Karla Sentića.
Ono što Lučić jest je idealan golman za ovaj i ovakav Hajduk
Ono što je uslijedilo jedna je od najfascinantnijih priča ove godine u domaćem nogometu, a ujedno i vjerojatno najrjeđe potencirana među takvima.
Lučić je ove sezone nastupio za Hajduk u svih 19 prvenstvenih utakmica. Tek je deveti golman lige po ukupnom broju obrana (40) — tek 13. ako vratare skaliramo po utakmici (2,11) — i tek šesti po SofaScoreovom statističkom učinku, odnosno ocjeni (7,03), ail istovremeno i onaj s uvjerljivo najviše clean sheetova (11). Naravno, Hajduk je primio uvjerljivo najmanje golova — 10, a najbliži pratitelj Dinamo ima 14 s dvije utakmice manje.
Ali ni te brojke, kao ni daljnje razlomljavanje Lučićeve vratarske statistike, neće vam reći govoto ništa o tome kakav je ni koliko je danas važan za momčad. Telesport je bezuspješno pokušavao naći načina da vam to prezentira na analitički uvjerljiv način samo da bi zaključio kako je vlastito oko najpouzdaniji instrument za nešto takvo. A pogotovo ako ste Hajdukov navijač s inherentnim, s generacije na generaciju prenošenim PTSP-om, za koji kao okidač služi svako vraćanje lopte golmanu.
Jer Ivan Lučić je drugačiji.
Puno se priča i piše o toj užoj obrani — ne samo zato što prima najmanje golova u ligi, nego i zato što je praktično posve nova i sastavljena za nula eura. Zvonimir Šarlija i Filip Uremović djeluju vrlo uvjerljivo, s Nikom Sigurom ili Fahdom Moufijem desno, odnosno Dariom Melnjakom ili Ismaëlom Diallom lijevo od udarnog stoperskog para. Najmanje se priča o njemu, golmanu koji je istisnuo samog kapetana i čovjeka s čijim je povratkom u neku ruku i počela cijela ova priča o ‘ozbiljnom’ i konkurentskom Hajduku.
Hajdukovi su golmani tradicionalno bili heroji — od najveće ikone Vladimira Beare, koji je preferirao braniti slobodnjake bez živog zida “da mu ne smeta” pa sve do junaka novijih dana poput Stipe Pletikose, Danijela Subašića ili, uostalom, Kalinića, koji se najviše pamte po pojedinim bravuroznim nastupima, ali i po nespretno ili olako primljenim golovima.
Između svih tih imena koja uključuju Ivana Katalinića, Rizaha Meškovića, Zorana Simovića; između luđaka poput Zorana ‘Ramba’ Varvodića, Zorana Slavice, između Mladena Pralije, Ivana Runje i Tončija Gabrića koji su jednog vikenda mogli braniti kao superheroji, a već drugog kao zadnji paceri, bilo je takvih koji su znali igrati i nogom, ali to nikad nije bilo poticano. Hajdukova golmanska škola, čak i neovisno o tome radilo se o ‘fetivim’ Splićanima i Dalmatincima ili igračima sa strane, svodila se na performanse na liniiji i u zraku, parade i intervencije u situacijama jedan-na-jedan koje su njenim protagonistima donosile varljivu slavu.
A kao što su Dinamovi golmani generacijama bili prepoznatljivi po suspektnoj tehnici boksanja lopte, tako su i Hajdukovi bili po ‘kendavanju’ što dalje od svog gola, tamo negdje prema onoj točki u kojoj će se jednom, splitska urbana legenda kaže, pojaviti Livaja, igrač koji je možda nekako može zadržati u Hajdukovu posjedu.
A ondje gdje je bio na početku ove priče stvari su sasvim drugačije.
U Bavarskoj i danas živi legenda o Petru Radenkoviću, jugoslavenskom gastarbajteru koji je kao vratar 1860 Münchena u 1960-ima zabavljao navijače redovitim izlascima na suparničku polovicu na kojoj bi se volio upustiti u riskantne driblinge; plavo-bijeli dio grada zvao ga je “kraljem”, pa je tako snimio i šlager posvećen vlastitom statusu, nazvan Bin i Radi bin i König. Istovremeno — pričamo o samim počecima Bundeslige, koja je pokrenuta 1963 — Bayern je imao Fritza Kosara, golmana koji je bio toliko vješt nogometaš da je, kad ga je mladi Sepp Meier izgurao kao prvi izbor na vratima, igrao u napadačkoj liniji.
Takvih je ekscentrika, doduše, kroz povijest bilo u mnogim ekipama prije nego što je uspon modernog nogometa normirao i disciplinirao golmansku ulogu. Samo da bi onda taj minuli ‘avanturistički’ golmanski duh ponovno oživio u osuvremenjenom izdanju — a nigdje to nije bilo jasnije nego u Bayernu, odakle je Neuer ponajviše zbog svojih sweeper-keeper vještina promiviran u model savršenog golmana za današnju igru. U Guardiolino je vrijeme njegov broj 1 često odrađivao tehničke treninge za igrače u polju umjesto one golmanske, a ponekad bi mu se u tome pridružile i zamjene.
Istovremeno, u Hajduku se nije događalo ništa ni slično ni usporedivo. Nisu se klupski golmani baš držali linije kao u Pletikosino doba, ali svaki njihov izlazak i postavljanje izvan vlastitog šesnaesterca bilo je popraćeno kolektivnim strahom na tribinama i pred ekranima, čak i onda kad je lopta bila daleko od njih. Karlo Letica ušao je u legendu kad je onomad Istri zabio gol, ali nedostajale su one osnove, nezaobilazne za svakog današnjeg golmana — prije svega sigurnost na povratnoj lopti i kvalitetno dodavanje ili barem ispucavanje pod suparničkim pritiskom.
U međuvremenu je postao običaj da inače relativno pouzdani braniči i golmani svako malo zazuje i teško pogriješe u naizgled banalnim situacijama, što su mnogi pripisivali ‘težini’ Hajdukova dresa. Izaći desetak metara prema naprijed s visoko postavljenom zadnjom linijom jest bilo nešto čemu su Hajdukovi treneri težili, ali u pravilu za to nisu imali odgovarajući kadar.
Problem s ovim segmentom igre, barem kad su golmani u pitanju, eskalirao je baš s Lučićevim konkurentima. Sentić se našao pod velikim pritiskom navijača koji su mu se čak rugali i sarkastično pljeskali zbog promašenih dodavanja i loših ispucavanja; to je bio možda i najveći razlog zbog kojeg je svoje mjesto, tijekom Kalinićeva izostanka zbog ozljede, morao prepustiti Lučiću. A kad se oporavio kapetan Lovre, bilo je dovoljno 10-15 minuta igre kod Jadrana u Pločama da i on sam shvati zašto više nije prvi izbor. Već s prvom povratnom loptom prema njemu krenuli su problemi i flashbackovi za Hajdukove navijače; kod druge ili treće je i on sam nervozno reagirao prema dijelu publike iz kojeg se čulo negodovanje zbog njegove nespretne reakcije.
Možda zvuči banalno za igru koja se zove nogomet, pogotovo onima koji je nikad nisu iole ozbiljnije igrali, ali Ivan Lučić je prvi Hajdukov golman u više godina koji je ovladao loptom koristeći noge. I to na možda najvišoj razini u navijačkom živom pamćenju. On nije samo dovoljno tehnički potkovan da bi nogom baratao loptom; on je u tome odličan. I zbog toga protiv zatvorenih suparnika bez problema izlazi na 30-40 metara od svog gola i sudjeluje u buildup igri poput libera; zbog toga bez problema dodaje i ispucava i kad je pod presingom suparničkih napadača. Njegova kontrola lopte je sigurna, njegova dodavanja točna, a njegova ispucavanja tehnički besprijekorna, u savršenom niskom luku putujući na drugu polovicu terena.
A sve to jedan je od najvažnijih razloga zašto bijela obrana tako dobro ‘klapa’, makar je dojam da postoji potencijal i da to bude još bolje, pogotovo ako se Mislav Karoglan odluči na igru koja će jače forsirati posjed lopte i izgradnju iz zadnje linije. ta obrana, potpomognuta Lučićem, naprosto niti ne dopušta suparnicima da dođu u puno izglednih situacija, prevenirajući ih već i svojim postavljanjem i kretanjem.
Svi mi Hajdukovi navijači volimo i poštujemo Lovru Kalinića, ali uvijek smo strepili kad je lopta išla prema njemu. S Lučićem to više nije tako; jesmo, bojali smo se tjednima i mjesecima, trajalo je jako dugo dok se nismo uspjeli othrvati tom strahu od pogreške, srodnom onome koji može paralizirati i igrače, ali on nas je svaki put smirio svojim reakcijama sve dok se naposljetku nismo priviknuli na to da imamo modernog i pouzdanog golmana koji u takvim situacijama ne griješi. A jednom kad je to postigao, počeo je dokazivati da je odličan golman i u drugim segmentima igre. Iza njega je polusezona u kojoj mu se nema baš ni na čemu prigovoriti.
Ne pišem to zato jer mislim da je bolji od nekog drugog u ligi ili jer mislim da zaslužuje poziv u hrvatsku reprezentaciju. Iskreno, do tih usporedbi mi nije ni posebno stalo. Ono što Lučić jest je idealan golman za ovaj i ovakav Hajduk. Jer on je maknuo strah iz jednadžbe, kreirajući osjećaj na kakav nismo navikli, ali koji je briljantan.
Čast svima i svemu ostalom, ali za mene osobno je taj osjećaj pobjeđenog straha jedan od najvažnijih razloga za to što vjerujem u titulu.
I zato je Lučićeva priča za mene jedna od najvažnijih domaćih nogometnih priča 2023. Na njenu je početku bio otpisan u Istri, a na njenu kraju jedan od ključnih ljudi u Hajdukovoj borbi za naslov.
