Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Mržnja

Zašto će domaćinstvo reprezentaciji u Splitu samo produbiti podjele

Mrzim ratove ove zemlje
i njena primirja
koja podmuklo ubijaju.
Mrzim ovu zemlju.

Ako hrvatska nogometna reprezentacija doista naposljetku dođe u Split kako bi na Poljudu odigrala kvalifikacijsku utakmicu protiv Mađarske, bit će neobično zanimljivo pratiti provedbu takve misije. Očekujte tešku artiljeriju; očekujte prolom oblaka punog fekalija koje će se prigodno i propagandno sručiti na svekoliku javnost, eksploziju najpliće patetike i manijakalnog licemjerja; očekujte dječje suze i staračke suze, ženske suze i muške suze, antologijske uredničke komentare u medijima i povijesno značajne, tjednima unaprijed pripremljene i ispeglane izjave uglednika, likovanje u lažnom trijumfu i emotivnu ucjenu onih otuđenih, sve kako bi se ukazalo i dokazalo kako Split i Dalmacija ‘dišu’ za Vatrene.

Jer — oprostiit ćete mi ovaj Captain Obvious moment, znate i vi koliko je onih koji ništa ne razumiju — ovo je prije svega i iznad svega politički projekt.

Već danima izbjegavamo na Telesportu o njemu pisati, raspravljajući između sebe je li Hajduk zakasnio i(li) pogriješio u koracima, jesu li lokalni političari iznevjerili sebe, klub i grad ili su samo bili — političari. Je li ovo, je li ono. A sve je to dubinski tužno jer ima vrlo malo veze sa sportom, nogometom i onime čime se ovdje primarno bavimo. No, promatrajući pritom medijski shitstorm koji se, kao pritiskom na dugme, pali i gasi ovisno o tonu pojedinog priopćenja, ipak ne možemo ostati po strani.

Kandidata je napretek, ali teško da itko po besramnosti može nadmašiti izjavu Marijana Kustića, HDZ-ova čovjeka za specijalne zadatke i enforcera u Hrvatskom nogometnom savezu, koji je rekao: “Ne možemo zbog nekih nesuglasica iz prošlosti braniti našoj djeci da vide uživo Modrića i druge idole u hrvatskoj reprezentaciji.”

Mržnja rađa mržnju, čak i onda kad se maskira u ljubav

Čuj, nesuglasica. Misli li Kustić pritom, primjerice, na ono kad su na HNS-ovoj izbornoj skupštini Hajdukovu predstavniku isključili mikrofon, a onda ga, kad je svejedno nastavio govoriti, ismijavali i dobacivali da je “smeće” i “nakaza”?

Čuj, iz prošlosti. Misli li pritom, primjerice, na to da nijedan od zahtjeva koje je Hajduk istaknuo kao preduvjete za početak ‘normalizacije’ odnosa s HNS-om — a koji bi u doista civiliziranom društvu bili samorazumljivi i gotovo banalni — nije uopće ni ozbiljno razmotren prije nego što se HNS odlučio sam ‘pozvati’ na Poljud?

Čuj, braniti našoj djeci. Pa jesu li joj Hajduk, Naš Hajduk, Torcida ili nečija pokojna baba u posljednjih 20-ak godina branili da igraju u Splitu — ili je to možda činio sam HNS, radeći iznimke samo kad se spremao veliki rock koncert na Maksimiru ili zabrana dolaska publike na utakmicu?

Čuj, idole. Dobro, nećemo opet.

Ako hrvatska nogometna reprezentacija u ovakvim okolnostima doista naposljetku dođe u Split kako bi odigrala kvalifikacijsku utakmicu s Mađarskom, bit će jednako zanimljivo koliko i tužno promatrati taj predizborni defile hrvatskih društvenih i nogometnih uglednika te njihovih apologeta, koji će umarširati u grad poput mnogih njegovih povijesnih ‘osloboditelja’ i stvoriti sebi Potemkinovo selo za dnevno-političke potrebe, dok o svemu skrbi osiguranje opsežnije i veće i od onog na utakmicama sa Srbijom na Maksimiru. U svom gradu, drugom po veličini u zemlji, protiv generalno nebitnog suparnika.

Je li to pobjeda kojoj se nadaju? Je li to primirje kakvo priželjkuju?

Kad je riječ o Hajduku, mnoge su stvari pitanje gledišta i interpretacije, ali nepobitno je to da je politika istjerana iz upravljanja klubom, što je iz društvene perspektive najveće njegovo postignuće. Hajduk je najvažnija institucija u Dalmaciji, a vjerojatno i u cijeloj zemlji, koja se otrgnula stisku politike i sama osovila na noge, promovirajući javni interes, transparentnost i održivost. Pokazatelj degeneracije ovog društva je to što se Hajduku mnogi zbog toga rugaju i silom pokušavaju baciti natrag u blato umjesto da ga podrže kao pozitivni primjer građanske participacije, demokracije i angažmana. U nogometu, Hajduk je sam u svom otporu, a ni izvan nogometa nije puno drugačije.

Politika je oduvijek, od uspostavljanja neovisne Hrvatske, u HNS-u imala svoju ekspozituru i na račun toga tolerirala i odobravala sav nerad, korupciju, klijentelizam, sukobe interesa, nepravdu i naprosto kriminal koji se pod kapom saveza događao. Hajdukovi navijači vrlo dobro znaju što to znači, jer je prije toga desetljećima i njihov klub bio uronjen u istu močvaru koja i danas predstavlja hrvatski nogomet, a njime su vladali tipovi čiji se uspjeh mjerio po tome koliko su uspješno u njoj plivali.

Točnije, dobro to zna onaj progresivni dio navijača, jer nemojte uopće sumnjati da je dovoljno i takvih koji bi sutra vratili klub pod okrilje politike i bacili u more sav napredak koji je u međuvremenu postignut. Kako mi je to nedavno objasnio jedan splitski taksist, “problem s Hajdukom je taj što se ne zna tko u njemu krade; zato triba dovest jednog čovika koji će krast, ali i bit odgovoran za rezultat.” Na moje pitanje je li moguće postaviti stvari tako da nitko ne krade, iznenađeno je pogledao u mene i pitao: “Odakle ste Vi?”.

Nemojte uopće sumnjati da je u Splitu i Dalmaciji dovoljno takvih da napune stadion i bez ikakve zadrške uživaju u HDZ-ovu… pardon, HNS-ovu igrokazu. Takvih koji misle da ih to što bezuvjetno podržavaju reprezentaciju i sve ono što ona nosi sa sobom čini većim Hrvatima od drugih.

Ali nemojte uopće sumnjati ni u to da ova priča s domaćinstvom na Poljudu, kako god završila, neće donijeti nikakvu pomirbu ili primirje — ni u Splitu i Dalmaciji, ni u ostatku zemlje. Oni koji sad odjednom po svaku cijenu žele Vatrene na Poljudu o tome ne razmišljaju, nego se vode isključivo svojim interesima. Oni žele milom ili silom privesti reprezentaciju Splitu i Split reprezentaciji, a sve one koji se suprotstavljaju takvom načinu (ne)rješavanja problema prikazati kao suštinu problema i smetnju nacionalnom jedinstvu. Što će, naravno, samo još dodatno produbiti tenzije i među prozvanima potpiriti mržnju.

Marko Tomaš, suvremeni domaći pjesnik čiji stihovi otvaraju ovu kolumnu, ne želi reći da mrzi samo postojanje zemlje o kojoj piše, nego u svojoj pjesmi nabraja i precizira ono što mu u tom kontekstu predstavlja metu takve mržnje, na primjer: “Mrzim cjelokupnu javnost ove zemlje, njenu zlobu i glupost / njenu spremnost da bude lojalna” ili “Mrzim ovu zemlju, njenu tužnu povijest i bijedu u koju nas okiva / Mrzim mržnju koja sve to pokreće već stoljećima”.

Kad Torcida piše da “mrzi” HNS i želi mu “smrt”, onda, valjda je to jasno, nije protiv postojanja Saveza kao institucije niti protiv njegove ingerencije nad nogometom u Hrvatskoj, nego protiv onoga što on predstavlja u kontekstu domaćeg nogometa i društva; onoga od čega se Hajduk već godinama čisti, a sada mu pod krinkom nacionalnog jedinstva i koristivši Vatrene kao trojanskog konja žele ponovno istresti pred vrata. Jer valjda drugačije ne može, u ovoj zemlji mora se znat tko krade, pa i po cijenu toga da mržnja samo dodatno ojača.

Jer mržnja rađa mržnju, čak i onda kad se maskira u ljubav.