I dok s praksom ide teško, jer zakrčeni mozak 40-i-nešto-godišnjaka neke stvari naprosto ne može procesuirati na isti način ni, pogotovo, istom brzinom kao mozak neopterećenog djeteta, srećom i teoriju nalazim podjednako fascinantnom. Uostalom, kažu da je možda i najveća prednost šaha to što nas uči analitički razmišljati i predviđati poteze, a to je itekako primjenjivo i korisno u stvarnom životu.

Termin Der Zugzwang potječe iz šaha i vjerojatno bi se mogao prevesti kao “prisila na potez”. Koristi se za situaciju u kojoj bilo koji sljedeći potez koji igrač povuče neminovno pogoršava njegov položaj; za njega bi najbolje bilo kad bi mogao preskočiti svoj red i ne napraviti ništa, ali to u igri nije moguće. Moguće je jedino izabrati (naj)manje zlo, ali kad dođe do Zugzwanga partija je u pravilu već izgubljena; preostaje vam jedino nadati se da će suparnik napraviti neku sasvim pacersku pogrešku i tako vam omogućiti da se čudotvorno vratite u meč te eventualno izvučete nekakav remi. U ozbiljnom je šahu takva mogućnost praktički ništavna, ali u stvarnom životu, koji nije omeđen naizmjeničnim bijelim i crnim poljima i u kojem je daleko više promjenjivih varijabli nego čvrstih konstanti, uvijek je moguća.

Ako vam kapetan dođe sa željom da ga pustite u konkurentski klub jer za njega navija, onda je šteta već napravljena. Tu partiju realno više ne možete dobiti

Zugzwang je jedan od termina koje biste mogli nadjenuti aktualnoj situaciji s Osijekovim igračem Mihaelom Žaperom i njegovim priželjkivanim transferom u Hajduk.

Žaper je 24-godišnji (primarno) defenzivni veznjak kojem je sveprisutni Transfermarkt nadjenuo najvišu tržišnu cijenu (tri milijuna eura) u njegovoj momčadi. Dijete je NK Osijeka, kroz čije se omladinske kategorije probio najprije do druge, a onda i do prve ekipe. Neosporno je jedan od najboljih na svojoj poziciji u ligi, uspješno je igrao i u obrambenoj liniji s trojicom, nastupao je i za mladu hrvatsku reprezentaciju, a ponio je i kapetansku vrpcu u Osijeku kao jedan od rijetkih nositelja ‘domaćeg’ identiteta u momčadi koja inače muku muči s tim segmentom.

Samo što je Žaper, jebiga, hajdukovac.

Ne bismo to ni znali ili možda i ne bi bilo toliko bitno da se nije medijski zakotrljala priča o njegovu transferu u Hajduk. A potaknuo ju je nitko drugi do Ivica Kulešević, čovjek koji je nakon mnogih različitih funkcija u bijelo-plavom klubu trenutačno njegov sportski direktor. Bilo da je želio pumpati cijenu kapetanu koji ulazi u posljednju godinu ugovora, bilo zbog nečega drugog, Kulešević je javno obznanio da je za Žapera zainteresiran Hajduk, kao i još “neki drugi klubovi”. Bilo je to i više nego dovoljno da se mobilizira hajdučka masa čijem bi klubu igrač njegova profila došao ko budali šamar, pa je ubrzo obznanjeno i to da igrač sam insistira na prelasku i nema nikakvu namjeru produžiti ugovor, a iskopani su i obiteljski korijeni iz Sinjske ili neke druge krajine. U tom je trenutku situacija izmaknula Osijekovoj kontroli i prešla u Zugzwang.

Nakon prvobitnog nagađanja i (ne)provjerenih glasina o iznosima nuđenim u pregovorima, priča je počela poprimati realnije obličje. Žaper, čini se, pokušava isforsirati transfer u Hajduk, a Osijek ga u Hajduk ne želi pustiti. Da je tako — ili otprilike tako — prisnažuju i vijesti iz baze: Glas Slavonije piše kako je trenutačno ozlijeđeni Žaper “svratio” do klupskog trening-kampa u Svetom Martinu na Muri kako bi s Kuleševićem porazgovarao o svojoj budućnosti. Navodno je još jednom izrazio želju za prelaskom na Poljud, ali su u klubu “zauzeli stav da ga nemaju namjeru pustiti u redove jednog od glavnih konkurenata u HNL-u.”

Za NK Osijek, koji je u posljednja dva-tri prijelazna roka rasprodao ili raspustio velik dio ekipe koja je za mandata Nenada Bjelice ondje napuhana do neodrživih proporcija, Žaper predstavlja prije svega PR problem.

Sve što je Kulešević u citatima i mimo njih govorio praktički upućivalo je na to da ga klub želi prodati, samo ga ne želi prodati u Hajduk — a Žaper, čini se, baš onamo želi. Jer je, jebiga, hajdukovac. Nije to nimalo laka situacija: Osijek je upravo u procesu selidbe na ganc-novi stadion, u gradu vlada pomama za kartama za premijeru iako je momčad oslabljena, a navijači već dugo zdvajaju zbog sportske politike i sportski je direktor, blago rečeno, nepopularan. Kako, zaboga, u takvom trenutku prodati kapetana, osječkog dečka, klubu kojeg smatrate rivalom i konkurentom?

Srećom po Kuleševića, s euforijom oko mogućeg povratka Ivana Perišića cijela je Žaperova saga pala potpuno u drugi plan i prije nego što je došla do svoje kulminacije, ali to ne znači da ne mora povući potez. Jedna je opcija odbijanje bilo kakvih pregovora s Hajdukom; druga je prihvaćanje igračeve želje i dogovaranje prihvatljivih uvjeta za takav posao. Da se radi o šahu, treće ne bi bilo: Žaper se već izjasnio da ne želi novi ugovor s Osijekom nego da želi u Hajduk. Povukao je taj potez i u šahu ne bi mogao reterirati; može li u stvarnom životu i kakvog bi to uopće smisla imalo?

A kakvog tek smisla ima držati u klubu ponajboljeg igrača i kapetana protiv njegove volje? I onda ili očekivati od njega da bude profesionalac i odradi svoje ili ga marginalizirati i pretvoriti u mrtvi kapital sve do zime, kad će moći samostalno pregovarati o transferu od kojeg klub neće dobiti praktično ništa? Ili, što, nagovarati ga na transfer u neku drugu, bilo koju drugu sredinu, također mimo njegove volje? Ne znam, ako vam kapetan dođe sa željom da ga pustite u konkurentski klub jer za njega navija, a to još procuri u javnost, onda je šteta već napravljena. Tu partiju realno više ne možete dobiti i preostaje samo odabrati potez koji će vam manje pogoršati situaciju.

Žaperov je slučaj prilično specifičan i ne možemo ga uspoređivati s prethodnim prelascima unutar većih domaćih klubova. Nema odgovarajuće paralele ni s internacionalnim slučajevima prelazaka kapetana u redove najvećih rivala kao što su, primjerice, bili onaj Sola Campbella iz Tottenhama u Arsenal ili onaj Matsa Hummelsa iz Dortmunda u Bayern, naprosto zato što Osijek i Hajduk nisu takva vrsta rivala; upitno je, iz splitske perspektive, jesu li uopće rivali. Nije to dovoljno slično ni aktualnoj sagi oko prelaska Declana Ricea iz West Hama u Arsenal, jer tu se radi o jednom od najtraženijih engleskih nogometaša uopće koji usto niti ne gaji neke posebne emocije prema Topnicima — ako ih prema nekome mimo Ironsa ima, onda je to Chelsea, u čijem je podmlatku počeo.

Donekle sličan je slučaj Marcela Sabitzera i njegova transfera iz RB Leipziga u Bayern 2021. Leipzig se taman bio etablirao kao (relativno) ozbiljan izazivač Bayernu u Bundesligi, dospjevši sezonu ranije i do polufinala Lige prvaka kad je njegov kapetan, ulazeći u posljednju godinu ugovora, privukao interes kluba za koji je navijao još kao dječak: “Bayernov dres bio je moj ponos i veselje, dobivao sam novi svakog Božića”, izjavio je. U klubu su se nećkali, bio je to velik PR problem za njih i svaki je potez sa sobom nosio neku štetu, ali su na koncu odlučili progutati ponos i izabrati manje zlo, prodavši Sabitzera Bavarcima za 15 milijuna eura ili otprilike trećinu njegove tadašnje tržišne cijene. Postupili su racionalno, od situacije koju nisu mogli preokrenuti u dobitnu izvukli što se moglo i nastavili dalje. Ipak je Der Zugzwang njemačka riječ.

Osijek najradije ne bi napravio ništa, ali je prisiljen na potez u partiji koju ne može dobiti.