Svako nedjeljno poslijepodne, kad Hajduk igra iole važniju utakmicu, u klupskoj baraci, u pošti, u novinskim redakcijama pomahnitaju telefoni. Navijači, razbacani po svijetu, pitaju za rezultat; javlja se naš radnik iz Frankfurta, konobar iz njujorškog restorana, kirurg iz neke afričke bolnice, zovu diplomat i svećenik, rudar i mornar. Brod na moru, koji prvi sazna ishod utakmice, prenosi vijest drugom brodu, na kojem se posada puna iščekivanja zbila oko radio-telegrafiste i glas s Jadrana leti u Sredozemlje, nastavlja put s jednog u drugo more, da usreći ili rastuži posade trampera na Pacifiku i Atlantiku.
Klub iz malog gradića jedan je među prvih pet evropskih klubova koji gostuju u Južnoj Americi. On je prvi nogometni klub na svijetu koji je obišao svih pet kontinenata. Nigdje, ni u jednom gradu, nije bez svojih navijača. Gdje god se pojavi vijore se bijele zastave i čuje pjesma Marjane, Marjane. Nikad nijedan klub nije pratila takva svita navijača. Na prvenstvene derbije prate ga specijalni vlakovi, kolone autobusa, zakupljuju se avioni i brodovi. Student će potrošiti svoju stipendiju i gladovat će do sljedeće; radnik će dići predujam da pomogne svom klubu na utakmici u Maksimiru, u Rimu ili Londonu.
U povijesti nogometa nije poznato da je iz manjeg grada potekao veći klub, koji je kroz duge godine svog djelovanja isprepleo oko svog imena divne i neponovljive legende, skladno stapajući s njima sve što je najljepše u sportu i u čovjeku. Neprestano se i danas ponavlja pitanje: kako objasniti taj čudni fenomen zvan Hajduk? Odakle magnetizam koji privlači oko ovog imena navijače udaljene tisuće kilometara oko Splita?
Osnovan je za vrijeme Austro-ugarske carevine, i njoj za inat. Onoga dana kad je izbio Prvi svjetski rat, policijski agenti na igralištu hapse i raspuštaju Hajduka, koji će na kraju ipak nadživjeti carevinu. U Drugom svjetskom ratu, kad je odbio da im služi, fašisti ga još jednom raspuštaju, ali Majstor s mora ne umire, nego se prkosno pretvara u momčad ratnika, u jedinu partizansku momčad okupiran Evrope. Francuzi tu malu ratnu četu nogometaša proglašavaju počasnim članom svog pokreta otpora.
A kad je rat završio, kad su igrači skinuli uniforme i opet postali civili, Hajduku je ponuđeno da ostane momčad Jugoslavenske armije. I gle sad čuda: Hajduk zahvaljuje na najvećoj počasti! On želi ostati ono što je uvijek bio — klub svog grada Splita i Dalmacije, jer je svim svojim žilama vezan uz ovo vrelo tlo dalmatinsko, uz njegove bonace i nevere.
Fenomen Hajduka ne da se definirati jednom rečenicom. Evo stoga libra o Hajduku, što se za njegov šezdeseti rođendan pojavljuje na svijet.
Miljenko Smoje
Šezdeseti rođendan?!
Kad sam starog kumpanja Miljenka Smoju zamolio da mi napiše karticu-dvije za drugi Bili libar, morao sam znati da će me zajebati. Cijeli honorar od Telegrama prekaljeni je kurbin sin sa svojom Lepom potrošio u zloglasnim oštarijama devetog okruga Pakla, i kad je iscurio rok za predaju teksta, jednostavno mi je poslao predgovor koji je prije više od pola stoljeća napisao za svoju Hajdučku legendu iz 1971., sveto pismo sljedbenika bijelog kulta objavljeno na šezdesetu godišnjicu kluba.
Kad sam mu pak nehajno, bez ljutnje, stavio do znanja da znam što je napravio, samo se nasmijao. “Pizdo”, pogledao me u oči, “to ti je zato šta kod vas doli vrime teče ravno, po redu, ka u televizijskoj seriji, kako se ono reče?” “Linearno”, odgovorio sam. “E, to”, pljesnuo je rukama, pa nastavio. “Ali ovde gori u vječnosti vrime je okruglo, stoji i ne miče se, ka bova na bonaci, razumiš?”
Za navijače Hajduka, recimo — objasnio mi je Smoje – pakao je vječno proljeće te slavljeničke hiljadu devetsto sedamdeset prve: na startu drugog dijela prvenstva Bijeli nakon poraza od Čelika i gluhog remija sa Sarajevom na Starom placu upišu još i remi kod jebenog Maribora — nanizavši ukupno pet utakmica bez pobjede! — i snovi o naslovu raspadnu se kao Hajdukova obrana. To je bijeli pakao: duge godine, sad već ukupno cijelih šesnaest sanjaš titulu prvaka, tako sanjajući osvaneš na čelu tablice, pa onda odjednom naredaš pet utakmica bez pobjede — četiri zaredom bez ijednog gola! — i shvatiš da je sve bio samo san.
A tebi je takvom, sjebanom i dišperanom, dovršiti knjigu za šezdesetu godišnjicu kluba.
Jednom, jednog dana, kad-tad, i ja ću posljednje poglavlje Bilog libra dovršavati pred trideset pet hiljada pomahnitalih gledatelja u divljoj plebejskoj svetkovini na Poljudu
“Evo, reci” , završio je Smoje svoje kratko predavanje o fizici Hajduka, “jema li u mojoj uvodnoj besidi za Hajdučku legendu ijedan redak, ijedno slovo, barenko jedan zarez ča ne stoji u vaše vrime i u tvoj libar?” “Nema”, predao sam se. “Koja je sad kod vas godina, kako stoji Ajduk?” , nastavio je on, “Trevija san nikidan u oštariji Peru Nadovezu, govori mi da već sedamnajst godin nismo prvaci. Je li to moguće?” “Osamnaest” , ispravio sam ga. “Sad je dvije hiljade dvadeset treća, a zadnji put bili smo prvaci 2005. Onda smo ove godine u prvoj utakmici dobili Dinama u Zagrebu, nanizali pet pobjeda i raskomotili se na vrhu tablice, pa naredali četiri poraza u šest utakmica.”
“Eto vidiš! To je Ajduk. Vječni Ajduk!” , zaključio je Smoje trijumfalno, pa se osvrnuo oko sebe i uzeo mi iz ruke upaljenu cigaretu. “Ona mi ni gori ne da pušit” , objasnio je i halapljivo povukao dugačak dim. “Ja joj govorin: šta mi more bit, oću li umrit? A Ona ni čut. Zamisli ti to, svugdi oko nas vječni oganj i vatra, a Ona mi sakriva španjulete! To je pakal!”
* * *
“Pod vodstvom trenera Luštice i njegova pomoćnika Vladimira Beare u ovoj jubilarnoj godini postiglo se čak i više nego što se moglo očekivati. Igrajući ofenzivni i otvoreni nogomet, njegujući sve ljepše odlike Hajdukove škole, iz koje su izlazile generacije igrača koje nisu nikome priznavale nadmoć, današnja mlada ekipa opet puni stadione i pridobiva nove mase navijača. Poslije dugih i bolnih godina krize, Hajduk je opet bljesnuo, oran za velike igre i željan novih trofeja.
Vukčević, Sirković, Džoni, Bošković, Buljan, Peruzović, Lemešić, Hlevnjak, Nadoveza, Boljat, Jovanić, Smolčić, Ivković, Pavlica, Žutelija, Gluić, predvođeni reprezentativcima Holcerom i Jerkovićem, zaduženi su za epilog ovog posljednjeg poglavlja i nastavak velike legende, koja se s generacije na generaciju prenosi evo već sedmo desetljeće.
Ispod barake, pod legendarnom murvom, bez zastoja radi već čuvena Hajdukova škola baluna, iz koje izlijeću jata tića i rebaca. Kao u danima kad je barba Luka, začetnik te škole, bio u punoj formi.
Biće Mladinić preuzeo je brigu nad omladinskom reprezentacijom Jugoslavije, a zamijenio ga je Tomislav Ivić, s pomoćnikom Vojom Kačićem. Njihove ekipe, pionirske i juniorske,, gdje god se pojave osvajaju trofeje. Juniori su prvi čestitali šezdesetu godišnjicu svom klubu, darujući mu naslov prvaka Jugoslavije i naslov pobjednika juniorskog kupa. Navijači su prezadovoljni, jer su sigurni da će još dugo potrajati blagdani i fešte najvećeg kluba na svitu i okolici.”
Tim riječima, eto, Miljenko Smoje onomad je završio svoju kultnu Hajdučku legendu. Stari meštar zadovoljno je otpuhnuo dim, ugasio cigaretu, otpio gutljaj crnog i izvukao papir iz makinjete. Složio je onda dvjestotinjak listova u fasciklu, sjeo s Feđom na Vespu i otišao u Slobodnu Dalmaciju, pa rukopis predao uredniku Tomislavu Slavici, mlađem splitskom piscu, uredniku omladinskog književnog časopisa Vidik i osnivaču Nakladnog zavoda Marko Marulić. Knjiga je trebala izaći u veljači 1971., na Hajdukov šezdeseti rođendan, i u štampariji Slobodne Dalmacije već su bili nestrpljivi.
A onda se dogodila noćna mora svakog izdavača.
Dok je Smoje dovršavao rukopis, a štampaduri podmazivali makinje, Hajduk je iznenada, kao probuđen iz šesnaestogodišnje kome, počeo nizati pobjede, pobijedio Dinama u Zagrebu i porazbijao Crvenu Zvezdu 4-2, našavši se u zimskoj pauzi pred klupski rođendan pri vrhu tablice, u bod prateći vodeći Partizan.
U Slobodnoj nisu znali što da rade. Odštampaju li sada knjigu, Hajduk će — kakve su kurčeve sreće — biti prvak i Hajdučka legenda na policama knjižara ostat će ćorava i gluha, a tajming objavljivanja zapamćen kao najgori u cjelokupnoj povijesti izdavaštva od Gutenberga do danas. Odluče li pak pričekati kraj prvenstva, Hajduk — to je valjda svima jasno — neće biti prvak, cijela će naklada kao remitenda ostati neraspakirana u skladištu, a tajming objavljivanja zapamćen kao najgori u cjelokupnoj povijesti izdavaštva od Gutenberga do danas.
U Slobodnoj su onda ipak odlučili sačekati, i — jasno — shvatili da su se zajebali. Bolno očekivano, Hajduk je u nastavku sezone nanizao pet utakmica bez pobjede, san o naslovu u slavljeničkoj godini prdnuo je u čabar i štampaduri su požurili pripremiti makinje da se spasi što se spasiti da. Sve je tako bilo spremno za tisak kad je Hajduk iznenada opet počeo nizati pobjede, pa potukao favorizirani Dinamo 3-1 i jaki Željezničar 2-1, opet se odlijepivši na vrhu, u mrtvoj trci s Partizanom.
U Slobodnoj opet nisu znali što da rade: knjiga je praktički već bila gotova.
* * *
“Kad je o Hajduku riječ onda je sve moguće. Eto, i ova knjiga, Hajdučka legenda, već je u tiskari, stranice su složene, a tiskanje ne može početi. Odgađa se iz dana u dan, jer Majstor s mora baš u ovim trenucima svog velikog jubileja izvodi podvig za podvigom i na najljepši mogući način, baš kao po želji, ispisuje posljednje stranice svoje povijesti i stvara nove legende.”
Tako već iznureni Miljenko Smoje započinje posljednje poglavlje Hajdučke legende, naknadno umetnuto u već završenu, uređenu i prelomljenu knjigu, nakon što je Hajduk u divljem finišu prvenstva protiv Partizana na Stadionu JNA preokrenuo 0-3 u 4-3, pa s 2-1 u posljednjem kolu protiv Olimpije proslavio dugo i predugo, biblijskih šesnaest godina iščekivani naslov prvaka.
“Ono što se prije i poslije utakmice dešavalo na ulicama Splita i Hajdukovom igralištu, to nije bila fešta navijačkog plemena, nego narodna svetkovina, veliki blagdan dalmatinski uzavreo od radosti u koju se utapa sva naša čeljad, od djeteta do starca, od nosača do sveučilišnog profesora. Nitko se ne gradi superioran, niti strahuje da će mu uklapanje u ovu luckastu plebejsku svečanost umanjiti ugled i srozati dostojanstvo. Liječnik se ne žaca zavijati sirenom, bračni par koji već unuke ima maše bilom bandiricom, profesor pred učenikom urla. Mirakuli se danas događaju! Vidio sam bogalja u invalidskim kolicima kako se iscijeljen pretvara u atleta, rukama vrti žbice svojih kolica i u povorci takmiči s limuzinom.
Ove posljednje retke Hajdučke legende zapisujem na samoj utakmici kojoj prisustvuje 35.000 gledalaca. A bar još desetak tisuća ostalo je pred zatvorenim vratima Starog placa. I kad je utakmica završila, tisuće barjaka zavijorilo se preko Starog placa i najveća fešta u režiji i izvedbi masa pretvara se u spektakl nad spektaklima.
Čitaoci, dragi hajdukovci naši, dozvolite i piscu ove knjige da završi posao i pohita u tiskaru, pa da zajedno s vama uroni u slavlje!”
Piše ove retke Miljenko Smoje okružen pomahnitalim sugrađanima na tribinama Starog placa te vrele lipanjske nedjelje 1971., i kako koju stranicu završi, urednik Slavica vadi papir iz makinjete i nosi ga slovoslagarima u Slobodnu Dalmaciju, koji ga pripremaju za štampu. Tako je završena Hajdučka legenda, jedinstvena knjiga koja je nastajala u realnom vremenu, taman da se — nakon šesnaest godina gladi, suše, kuge i kolere — u knjižarama pojavi usred najvećeg slavlja kojega su Split i Dalmacija ikad vidjeli.
A tajming objavljivanja ostane zapamćen kao najbolji u cjelokupnoj povijesti izdavaštva od Gutenberga do danas.
* * *
“Kad je o Hajduku riječ onda je sve moguće”, zabilježio je još i stari Meštar, ali slabo bi se pisci i izdavači kruha najeli oslonjeni na mogućnosti svemogućeg Hajduka i čekajući savršeni tajming. Ja sam stoga domislio bolju ideju.
Pred vama je Bili libar 2, drugi dakle po redu, drugi od koliko god ih bude trebalo. Jednom, naime, jednog dana, kad-tad, i ja ću završiti rukopis i dati novi Bili libar u štampu — Bili libar 5 ili 12, svejedno — Hajduk će onda iznenada porazbijati Dinamo 4-2 i naći se pred dugo i predugo, biblijski iščekivanim naslovom prvaka, a urednik Aleksandar Holiga nazvat će me iz štamparije i pitati što da radimo.
Jednom, jednog dana, kad-tad, i ja ću posljednje poglavlje Bilog libra dovršavati pred trideset pet hiljada pomahnitalih gledatelja u divljoj plebejskoj svetkovini na Poljudu.
A do tada, čitaoci, dragi hajdukovci naši, dozvolite i piscu ove knjige da završi posao i pohita pred televizor, pa da zajedno s vama uroni u snove.
———————-
Bili libar 2 možete kupiti već danas, na ovoj stranici, uz besplatnu dostavu po cijeloj Hrvatskoj. A ako ste slučajno propustili kupiti Bili libar, ovdje možete kupiti naš paket koji sadrži Bili libar i Bili libar 2, po posebnoj cijeni.
