“Tražimo: fantastične ljubavnike sa njihovim privatnim arhivama i dokaznim materijalom; raznovrsne veštake: ekvilibriste, iluzioniste, pevače posprdnih narodnih pesama; muškarce i žene vanredne telesne građe; šampione narodnih sportova; vlasnike retkih i talentovanih životinja; posednike raznih kolekcija, neobičnih predmeta i dokumenata; članove tajnih grupa i klubova…”

Bio je to, ispostavit će se, početak priče koja će nekih devet mjeseci kasnije biti objavljena na Telesportu, a koja govori o navijačima splitskog Hajduka razasutim po raznim mjestima bivše nam države, a i šire — ili, kako je to autor sročio, “vjerojatno najmanje tajnom od svih tajnih grupa u Jugoslaviji”. O Gaboru iz Novog Sada koji se pohvalio time da ima istetoviran “celi tim Hajduka na grudima”; o ulcinjskom crncu Rizi Šurli, o hajdukovcima i torcidašima iz Prekmurja, Pomoravlja, Kosova i Sandžaka, o Domenicu s Malte, Issaku iz Gane i indijskom krotitelju zmija Diksi Diksu.

Pripovjedao je tako Boris tu epsku štoriju poput irskog seanchaíja ili dinaridskog guslara i odjednom se ono ‘etnografski’ u nazivu mjesta učinilo neobično prikladnim. Jer što je Hajduk, što je mit o njemu koji odavno eskalira u urbanu religiju, ako nije predmet etnografije, znanosti koja kao grana antropologije proučava kulture, zajednice i društva?

Slušali smo tako u čudu kao da slušamo Ženidbu Smajlagić Mehe u izvedbi Avde Međedovića, starog majstora iz jednog od onih krajeva kroz koje nas priča vodi i za kojeg bi, ne sumnjam u to, Boris Međedović Dežulović jamačno iskopao neku poveznicu s Hajdukom. Jer to je ono što on radi: kao što kao kolumnist vješto raskopava i dekonstruira mitove, tako ih kao pisac hajdučke legende jednako vješto iskopava i rekonstruira.

A tom je prilikom, onako više usputno, nadometnuo kako se radi o priči koja će se, eto, pojaviti u Bilom libru 2.

Tamo u polumraku gledališta podigla se pokoja obrva na tu najavu; Telegramovu nakladniku Miranu Paviću podigle su se vjerojatno i obje; no, kako je ono napisao Sinan Gudžević u svom dvodjelnom prikazu prvog Libra u Novostima, “Dežulović svijet gleda najčešće s tribine, a vidi ga bolje nego Gagarin. I to što vidi on izlaže tako da čitaocu zastaje dah, pa kad dođe do kraja, hoće produžetke. Neće penale, hoće uzvrat.”

I tako, evo sequela. Evo drugog dijela, da nađe svoje mjesto na polici s knjigama pored onog prvog. Drugog, “od koliko god ih bude trebalo”, piše autor. “Jednom, naime, jednog dana, kad-tad, i ja ću završiti rukopis i dati novi Bili libar u štampu — Bili libar 5 ili 12, svejedno — Hajduk će onda iznenada porazbijati Dinamo 4-2 i naći se pred dugo i predugo, biblijski iščekivanim naslovom prvaka… Jednom, jednog dana, kad-tad, i ja ću posljednje poglavlje Bilog libra dovršavati pred trideset pet hiljada pomahnitalih gledatelja u divljoj plebejskoj svetkovini na Poljudu.”

Imamo, dakle, novi Libar. Hoće li biti i zadnji, to je izvan autorove i naše kontrole; to ovisi o Hajduku, o mirisima titule i fritule.

A za ovaj je prizvao Miljenka Smoju iz zagrobnog života kako bi mu napisao predgovor; prokopao je arhive da bi došao do zaključka kako ni Diega Maradone ne bi bilo bez Hajdukove južnoameričke turneje; otputovao je u Beograd da bi se našao lice u lice sa samim Đavlom. To i mnogo više na blizu 300 stranica novih, još raskošnijih, čudesnijih i luđih priča o jednom nogometnom klubu — i, naravno, ne samo o njemu, jer Bili libar je postao veliki hit ponajviše zato što je pisac njime uvelike nadišao žanrovska ograničenja, kao i ciljanu publiku.

Bili libar 2 možete kupiti već danas, na ovoj stranici, uz besplatnu dostavu po cijeloj Hrvatskoj. A ako ste slučajno propustili kupiti Bili libar, ovdje možete kupiti naš paket koji sadrži Bili libar i Bili libar 2, po posebnoj cijeni.