Ovo je bila jedna od borbi koje imaju sve — kao da se radi o kečerskoj izvedbi u kojoj je scenaristički upisano što bi se u kojem trenutku trebalo dogoditi za najučinkovitiji efekt na publiku. Trash talk koji je uoči meča Volkanovski pokušao nekako upogoniti na koncu nije bio potreban — svo uzbuđenje u ringu nije proizašlo iz javnih persona ovih dvaju boraca nego iz njihovih tehničkih stilova. Gledali smo jedan od najboljih mečeva za titulu u UFC-u i najbolji meč za titulu u pero kategoriji.

Volkanovski je, čini se, na vrhuncu svojih moći; preživljavanje giljotine i triangla izgledalo je nadrealno

Većinu stvari o kojima sam pisao u prvom dijelu kolumne mogli smo vidjeti u ovoj borbi: Ortegine, čini se, sve brže 1-2 kombinacije, low kickovi, prijetnja giljotinom iz stojećeg stava u rušenje, ground and pound Volkanovskog, hrvačka kontrola uz rub kaveza u full guardu i u half guardu, skrivanje low kicka zadnjim direktom… Meč je ipak ponudio više od puke razmjene ovih tehnika.

1. RUNDA

Volkanovski je od početka izgledao kao borac koji te večeri nije mogao izgubiti. Ovo je pomalo blesavo za reći jer je svatko, naravno, pobjediv, ali ponekad se neki borci čine tako blizu svoje idealne spremnosti u psihičkom i fizičkom smislu da jednostavno ne možemo zamisliti pobjedu onog drugog. Volkanovski je izgledao kao tajni lik u nekoj igrici poput Street Fightera kojem je životna moć uvijek na 100 posto. Ovo spominjem zato jer je upravo Ortega prošao kroz veći dio svoje karijere kao borac koji može gubiti cijeli meč, ali će na kraju, nekako pobijediti. U ovoj borbi mu je Volkanovski oteo tu auru.

Volkanovski je meč započeo s dva prednja (unutrašnja) low kicka kojima je odmjerio distancu i potom počeo raditi (za protivnika, siguran sam, iritantne) varke. Kad je Ortega počeo mjeriti distancu svojim prednjim direktom, Volkanovski bi ga presretao ponavljanjem prednjeg low kicka. Ovo vam je moglo promaknuti jer je Daniel Cormier s kolegama pričao o tome kako Ortegi brzo raste kosa.

Tijekom ostatka runde Ortega je eksperimentirao s promjenom garda i napadanjem zadnjim direktom uz takozvani shift (korak s istom rukom i istom nogom), napadao je middle kickom po otvorenoj strani, pokušavao skratiti distancu dvostrukim prednjim direktima; ukratko — radio je sve što treba, samo što Volkanovski, banalno rečeno, nikada nije bio tu da udarce primi. Ako gledamo samo željene ishode taktika, Volkanovski je više uspijevao u onome što je želio — često je Ortegu držao (i pogađao) u prostoru vanjskog prstena oktagona. To je zona u kojoj njegov zadnji direkt/cross postaje ubojit.

2. RUNDA

U prvom dijelu kolumne sam također spominjao Orteginu novostečenu volju da hvata protivnikove nožne udarce. Druga je runda polako najavljivala kaos koji će uslijediti u trećoj. Volkanovski je koristio i middle kickove koje je Ortega umalo hvatao, ali čak i kad nije, na osnovu malog zakašnjenja vraćanja noge na mjesto Volkanovski se mogao naći i često nalazio u problemima.

Meni se osobno, a moram ponoviti da je ovaj meč tehnički iznad moje razine prepoznavanja stilskih narativa u MMA borbama, već u drugoj rundi činilo da će Ortega izgubiti zbog kratkih kombinacija. On je borac koji napada često, ali se kombinacije sastoje od dva udarca. Ako pogledate Volkanovskog, ni on nije kickboksač koji će nanizati 10 udaraca — upravo suprotno, ali njegova je aktivnost spojena s varkama u jedan spor cunami koji lomi protivnike. Ortega je također lažirao udarce, pogađao poneki low kick ili prednji direkt, ali njegove su varke i napadi, za razliku od suparnikovoih, izgledale kao odvojeni entiteti. Kao da se Ortega borio u napadima, a Volkanovski u rundama.

3. RUNDA

Treća runda je počela kao i prošla, ali se činilo kako Ortega razumije da gubi meč na bodove.

Na samom početku se dogodilo nešto što je situaciju odvelo u smjeru u kojem je ovo čudo od borbe otišlo. Volkanovski je uputio lijevi middle kick i Ortega ga je uhvatio; nakon toga je Ortega uputio desni middle kick i Volkanovski ga je uhvatio. Činjenica da je i Volkanovski uhvatio Ortegin udarac vjerojatno mu je ostavila krivi dojam da opasnost neće doći iz te točke, odnosno da će, i ako dođe, sve biti OK. U stvarnosti je Ortega puno opasniji u sekundama nakon što uhvati protivnikov nožni udarac (Korean Zombie).

Ortegu je osjećaj da mora preuzeti meč natjerao na neopreznije ulaske, kod kojih su ga čekali krošei Volkanovskog. No, onda je Ortega čvrsto uhvatio lijevi low kick Volkanovskog i držeći njegovu petu uputio zadnji direkt. Volkanovski je pao, a Ortega je u sekundi uhvatio giljotinu.

Ako niste gledali nijedan Ortegin meč, ova situacija se čini kao nešto obično i neuzbudljivo, ali cijela Ortegina karijera je prošla u hvatanju i nepuštanju giljotina i trianglova nad boracima koji su u tim mečevima bili bolji od njega. Teško je reći što je (ako išta, osim čuvanja svijesti) Volkanovski učinio ispravno, ali u tom koprcanju i znoju je giljotina spala. Volkanovski se dokopao Ortegine noge i izvukao iz mounta, a potom je došao u side control. Odjednom je Volkanovski bio u svojoj specijalnoj poziciji i kiša šaka i laktova je letjela prema Orteginoj glavi.

Ni tu nije bio kraj ludilu i Ortega je 50-ak sekundi prije kraja ‘zakopčao’ triangl. Ovdje je ona ‘nepobjedivost” Volkanovskog koju sam spominjao na početku bila jasno vidljiva. Volkanovski se skljokao na leđa, Ortega je radio na kontroli i stezanju hvata, ali valjda je ragbijaše teško ugušiti? Giljotina je spala, Volkanovski se ustao i nastavio demoliranje Ortegine face.

4. RUNDA

Pitanje Ortegine autodestruktivne čvrstoće ponovo je postavljeno između treće i četvrte runde. Teško je procijeniti je li bio više iscrpljen ili prebijen ili utučen neuspjehom svojih dvaju najboljih hvatova, ali da je borba bila prekinuta u tom trenutku, ne bih se žalio. Sve mi je neugodnije to puštanje boraca da dosegnu legendarni status putem primanja batina u borbama u kojima teško mogu pobijediti.

Svi žele umrijeti na štitu dok ne navrše 50 godina i ne mogu prepoznati djecu. Liječnik je bio u oktagonu i nadam se da zna što radi.

Ortegina je neobičnost u tome što je, slično Korejskom zombiju, i kad nije svjestan ni gdje se nalazi u stanju ne samo preživljavati, nego i imati uspjeha u borbi. I u četvrtoj je rundi Ortega došao do rušenja i pokušaja giljotine, ali ovaj put prijetnja nije bila ozbiljna. Bilo je ozbiljno to što je ponovo ostao u kutu, uz ogradu i s Volkanovskim na sebi. Sljedećih nekoliko minuta bilo je teško za gledati ako ste Ortegin fan — udarci iz stojeće ground and pound pozicije su bili prilično strašni.

5. RUNDA

U petoj je rundi i Volkanovski morao malo smanjiti tempo. Ortega se vratio originalnom planu i odlučio kickboksati — i to prilično smisleno (s obzirom na sve). Runda je izgledala vrlo slično prvoj, samo dosta sporije; Volkanovski se trudio raditi varke rukama, prekidati Ortegine napade prednjim low kickom i, kad bi se našli u kratkoj distanci, napadati krošeima. Ortega je također imao uspjeha koračanjem uz direkte i krošee, pogađao je osobito dobro zadnjim direktom.

Borba je završila na najviše odgovarajući način — totalnim šaketanjem i zagrljajem. Volkanovski je obranio titulu.

—

Volkanovski je, čini se, na vrhuncu svojih moći; preživljavanje giljotine i triangla izgledalo je nadrealno, nezadovoljstvo količinom odobravanja od strane publike i medija mu daje fokus i dodatni prstohvat zloće, a njegova City Kickboxing tehnika izgleda zrelo i dovoljno fleksibilno da bude problem za širok spektar protivničkih stilova.

Ortega je još uvijek čudan. Iako je protiv Zombieja izgledao kao da je shaolinskom meditacijom apsorbirao suvremeni kickboks za MMA, u ovom se meču vidjelo da ključne sitnice još uvijek nedostaju. Zanimljivo je da mu ono u čemu je bio specijalist ovaj put ne samo nije uspjelo, nego ga je i dovelo u poziciju u kojoj je primao najjače udarce. Pero kategorija UFC-a je uistinu fascinantno bojno polje talenata, a ovu borbu mogu preporučiti svima koji žele vidjeti kako izgleda moderni MMA.