Vidio sam nedavno duhovit tvit: “Nije vruće nego nismo na moru”. Ja sam i na moru i vruće mi je i zbog toga ću danas smanjiti esejistička sranja za par stupnjeva.
Anderson Silva se veći dio karijere doimao kao šupčina; vi to znate, ja to znam. Za ovaj ostvareni dojam postoje dva razloga ili dva kuta gledanja — kao prvo, bio je izuzetno talentiran; kao drugo, bio je izuzetno talentiran i nabijao nam je to na nos.
Mi sportski fanovi smo naročito izbirljiva sorta nezahvalnika i kazaljka između dvaju polova, idealizacije i devaluacije, nikad nam nije na sredini. Borci su nam uglavnom ili totalne legende ili najgori šupci. U očima publike lako je postati šupak (a to govori dosta i o nama i našim načinima nošenja sa stvarnošću i svojim stresom). Na primjer, ako netko pretjerano slavi pobjedu — kurči se, a ako je ne slavi nikako — pravi se skroman (i time je, dakako, bolji od nas — dakle, kurči se u negativu). S druge strane, naša narcistička netolerancija prema uspjehu drugih, iako štetna, ne mora nužno biti promašena.
Anderson Silva imao je kompletan BINGO u žanru ‘talentirani ljudi koje smo voljeli mrziti’: bio je talentiran do te razine da se činilo kao stvar dobrog ukusa navijati za ‘slabijeg’, znao je da je iznimno talentiran i upravo mu je to davalo dodatnu prednost jer je imao samopouzdanja probati stvari koje skromniji borac, o sebi i pri sebi, nikad ne bi pokušao i, na koncu, u trenutku najveće slave usudio se da ga boli dupe za fanove.
Silva je, kao borac koji je na vrhunac došao relativno kasno, u tehničkom i donekle fizičkom smislu bio ispred većine boraca nove generacije
Vrijedi, možda, biti iskren i staviti stvari u osobnu perspektivu. Što bih ja bio kad bih 2.500 dana bio šampion u UFC-u? Da bih bio pomalo šupak kao Silva, to je odveć optimističan scenarij; vjerojatnije je da bih gol i našmrkan pao među orke koje mi pokušavaju potopiti jahtu. Ja popijem četiri biske kad mi Lazarušić napiše da mi je dobar tekst, a kamoli da me spopadnu pare, amerike i lamburđiniji. Iskreno, nemam ništa protiv toga da me Bog ne testira.
Danas kad je Silva dovoljno bezopasan (to jest, kad su mu godine upeglale amplitudu talenta u nama bližu osrednjost) da možemo navijati za njega u celebrity boksu, jasno nam je da je u UFC-u ostavio veliku, nenadoknadivu rupu. Bio je možda čak i prva UFC-ova i zvijezda i šampion i uspio je ostati oboje dovoljno dugo da nam dopizdi. Iz ugode današnje perspektive možemo biti nešto objektivniji, cijeniti najveće hitove Andersona Silve na pravi način i pitati se — zašto nam je onomad išao na kurac?
Silva vs. Tony Fryklund
Između ostalih stvari koje se Silvi u kontekstu unapređenja sporta mogu pripisati jest i ona da je uistinu, ako ne savladao, onda testirao razne discipline u borilačkim sportovima: iako je postao primarno tehničar udarač, trenirao je i muay thai, BJJ, čak i capoeiru (što je u određenim trenucima izlazilo na vidjelo u neočekivano kreativnim eskivažama). Bio je svojevrsni most između jednodimenzionalnosti MMA-a 1990-ih i početka nove ere takozvanih well-rounded boraca.
Druga stvar koju vrijedi istaknuti, a koja je danas postala rijetkost, ako je uopće i ima, jest to da je uspijevao i propadao u nekoliko kompanija prije nego što se pojavio u UFC-u. Borio se u nekoliko Mecca priredbi (izgubio već u trećoj borbi karijere od Luiza Azereda), japanskom Shootu (pobjede nad Katom i Sakuraijem) te s nizom od šest pobjeda uklizao u Pride. Da stvar iz današnje perspektive bude čudnija, trebao je debitirati za UFC i to borbom protiv tadašnjeg šampiona Matta Hughesa, ali se odlučio za Pride. Nakon poraza trianglom od Daijua Takasea, Silva je čak razmišljao o napuštanju sporta, ali ga je navodno Big Nog nagovorio da nastavi.
Silvinu je karijeru obilježila nekakva vrsta nemira na svim poljima, tako je i u ovom trenutku karijere napravio bizaran potez: napustio je Chute Boxe i priključio se Brazilian Top Teamu. U to je vrijeme to bilo ravno prelasku iz Corinthiansa u Palmeiras. Silva se nastavio boriti kao turist — malo u Prideu, malo u Cage Rageu (protiv na nesportski način legendarnog Leeja Murraya), Conquista Fightu (?!), Gladiatoru (pobjeda protiv Jeremyja Horna) te Rumble on the Rocku. Ondje je zabilježio nepotreban poraz (a takva je bila većina njegovih tadašnjih) od Yushina Okamija, kojeg je nogom udario s leđa u parteru. Bio je to pretposljednji Silvin meč prije prelaska u UFC. Posljednji je bio onaj protiv Tonyja Fryklunda u Cage Rageu.
Fryklund nije bio bogznakakav borac, imao je pobjede nad Brianom Ebersoleom i Eugeneom Jacksonom te poraz od zamalo legendarnog Matta Lindlanda. Sudbina je htjela da posljednji nastup Andersona Silve za Cage Rage bude jedan od njegovih najljepših nokauta. Testirao je Fryklundove sposobnosti za čitanje napada, kao i reaktivnost na varke te ga odlučio iznenaditi ludim sranjem iz Tekkena. Fryklund je uvijek u akcije ulazio preagresivno i s otvorenom centralnom linijom; pri jednom zaletu Silva je okrenuo šaku prema tlu i silovito ispalio lakat po putanji 6-12 izbivši Fryklunda iz meča i svijesti. Pitanje je bilo može li Silva takve stvari raditi na najvišoj razini? Odgovor je, danas to znamo, da.
Silva vs. Rich Franklin I
Silvin debi u UFC-u dogodio se dva mjeseca nakon borbe s Fryklundom. Imao je neimpresivni skor od 17 pobjeda i četiri poraza, a i popularnost koju je gradio po svijetu nije imala težinu u Americi. Chris Leben bio je borac kojem je Silva najvjerojatnije dodijeljen da ga pobijedi i vrati natrag u Europu. Leben je, međutim izdržao 49 sekundi. Nitko se ove borbe ne sjeća, ali Silva je izgledao kao da je došao iz budućnosti sa znanjem i tehnikama koje Leben nema — superprecizni direkti, pivoti, hladnoća u razmjeni, ljepota.
UFC je potom napravio anketu (dobra i luda stara vremena) protiv koga ljudi žele vidjeti Silvu i narod je glasao za šampiona srednje kategorije Richa Franklina. Franklin je imao omjer pobjeda i poraza 22-1 (poraz od buduće legende u raznim pogledima, Lyota Machide) i bio je u nizu od osam pobjeda zaredom (pet u UFC-u, što je u to vrijeme bilo nezamislivo).
Franklin je borbu protiv Silve započeo bolje od Lebena, pogađao je low kickove, trudio se biti agresivniji. Problem je bio u tome što je to bio najbolji način da izgubite od Silve. Silva bi se taktički povlačio ostavljajući prostor koji bi protivnik instinktivno želio besplatno osvojiti i potom bi izraketirao osvajača preciznim udarcima i kombinacijama koje je bilo teško čitati. Ovaj put, međutim, Silva je kao izazivač odlučio brzo završiti meč — nakon par minuta je uhvatio tajlandski klinč i naprosto izmaltretirao Franklina u poraz. Meč je do kraja izgledao kao vršnjačko nasilje, mrcvarenje koljenima i mlataranje protivnikom po ringu. Jedno koljeno je Franklinu slomilo nos i meč je ubrzo bio gotov. Anderson Silva je u drugom meču u UFC-u postao šampion.
Silva vs. Vitor Belfort
Priča o Silvi i Vitoru Belfortu je, činilo se tada, trajala godinama. Silvin stil, na pola puta između baleta i hongkonških wuxia filmova, narod je inzistirao, trebao je nekoga tko neće nasjesti na podle laži tog intelektualca — nekoga tko će ga naprosto razbiti. Prvo se Silva oporavljao od operacije i borba je na UFC-u 108 propala. Potom oporavak nije išao po planu i borba je na UFC-u 109 propala. Kad je treći meč dogovoren za UFC 112, ozlijedio se Belfort.
Kontekst ove borbe iz četvrtog pokušaja mora biti sagledan kroz mečeve koji su mu prethodili. Belforta je na UFC-u 112 kao izazivač zamijenio Demian Maia. Silva je tijekom dvije runde ismijavao Maiu, ali tu i tamo pogađao neki udarac, da bi nakon toga ostao samo na ruganju (bez udaraca). U petoj je rundi zaradio i upozorenje zbog neaktivnosti, nešto nezamislivo za šampiona u meču za obranu titule. Bio je to najskandalozniji trenutak Silvine karijere. Mržnja koja je tinjala u mnogima rasplamsala se do poziva na linč.
Chael Sonnen trebao je biti borac koji će linč i sprovesti, ali to, kao što već svi znaju, nije prošlo prema očekivanjima. No, Sonnen nije bio Belfort. Sonnen bi dobio na bodove, a raja je htjela krv.
Belfort i Silva susreli su se na priredbi UFC 126. Belfort je odradio put sličan Silvinom, u avanturi u Cage Rageu i Afflictionu skupio je četiri pobjede, da bi u UFC-u nokautirao Richa Franklina. Silva je (pomalo slično Jonu Jonesu, ali drugim forama) uspijevao na neobičan način omađijati protivnika u neaktivnost. Borba s Belfortom nije počela onako kako su se svi nadali — dvojac je tijekom prvih nekoliko minuta kružio i testirao vode. Taman kad se Belfort odvažio ući malo hrabrije, Silva je pročitao putanju njegovog ulaska (ruku na srce, ona je kod Belforta uvijek ista) i ispalio front kick, ali ravno u Belfortovu bradu.
Postoje mnogi načini da se ovaj slavni nokaut doživi, ali dva najčešća su ili gad se ponovo izvukao ili ovo je bog na zemlji.
Silva vs. Forrest Griffin
Čovječe, Forrest Griffin — jedan od najpristojnijih boraca u UFC-ovoj povijesti, klempava duša od čovjeka s licem dječaka koji prodaje limunadu na 38 stupnjeva. I ostane najcrnje ponižen čovjek od Andersona Silve.
Griffinov meč protiv Stephana Bonnara u finalu The Ultimate Fightera jedan je od, ako ne najboljih, onda najuzbudljivijih mečeva u UFC-ovoj povijesti. Prije meča sa Silvom Griffin je imao nekoliko posrtanja, protiv Tita Ortiza (u još jednoj sjajnoj borbi) i protiv Keitha Jardinea (poraz tehničkim nokautom). (Malo je poznata činjenica da je imao i pobjedu nad Chaelom Sonnenom u IFC-u iz 2003.!) No, nakon toga je Griffin nanizao tri pobjede zaredom, od kojih su ga dvije dovele do šampionskog pojasa — rear naked gušenje Shoguna Rue i pobjeda na bodove protiv Rampage Jacksona. Titulu je izgubio već u sljedećem meču, protiv Rashada Evansa i Silva mu je ponuđen kao bos-il’-hadžija opcija. Silva se, treba reći, ovdje penjao u kategoriju iznad.
Mnoge je Silva ponizio, ali barem nekako kratko — jedan udarac i laku noć, djeco. Par minuta u kojima se Silva poigravao s Griffinom djelovale su kao nešto iz nijeme komedije Bustera Keatona. Često se u ovakvim situacijama spominju scene iz Matrixa, ali ovo je možda primjer koji najviše zaslužuje tu usporedbu: Griffin se borio u jednom prostorno-vremenskom kontinuumu, a Silva u nekom drugom. Činilo se kao da Griffin ima udarce starca ili nekoga ko je plaćen da izgubi meč — Silva je izbjegavao udarce patentiranim kurčenjem. Griffin je tri puta bio u nokdaunu, svaki put sve sramotnije, dok na kraju više nije mogao ustati. Lakoća, preciznost i nokautna moć nikad nisu izgledale tako nedostižno kao te večeri. Meni jedan od najdražih jednostranih mečeva u povijesti.
Silva vs. Chael Sonnen I
Sačuvao sam najbolnije za kraj. U ovom slučaju je to ista stvar koja je potrebna svim velikim borcima — malo nepravedne sreće. Chael Sonnen je ostao upamćen po ponekad urnebesnim, ponekad pretjeranim promoima koje je uveo u MMA, kopirajući kečerske taktike na mikrofonu. Uglavnom je u tome bio uspješan (uspješnost dobrog proma se u kečerskom svijetu računa tako da nitko nije indiferentan — pola ljudi želi vidjeti kako pobjeđujete, druga polovica kako gubite), a rezultati u oktagonu pratili su hype. U ovom je smislu Sonnen bio daleko ispred svog vremena, uz sva sranja s dijetama (legalnim i ilegalnim) i sva sranja s treningom, nalazio je vremena pisati šaljive rime u slučaju da pobijedi i netko mu turi mikrofon pred gubicu.
Njegovi su rezultati neki od najčudnijih u povijesti sporta. Borio se za: Battle of Fort Vancouver (!!!), Dangerzone (?), HFP 1: Battle on The Reservation (pobjeda protiv Mayhem Millera!), Real Fighting Championships, UFCF, XFA, Pancrase, Hitman Fighting, IFC, Gladiator, FCFF, ROTR, Euphoria: Russia vs USA, Rage on the River (Kriste!), Extreme Challenge, SF 6, XFO, BodogFIGHT (pobjeda protiv Alekseja Olejnika!) i na koncu WEC.
Sonnen je u UFC došao još 2005., ostvario dva poraza i jednu pobjedu te se vratio Bodogu i WEC-u. U UFC se vratio nakon dvije korektne pobjede, protiv Bryana Bakera i Paula Filha. Nakon poraza od Maije zaredale su tri pobjede i time je stekao pravo da izazove Silvu za pojas. Sonnenovu priču reflektira njegova sveukupna statistika: odličan govornik, hrpa nepotrebnih poraza i trash talk koji u najboljem slučaju završi dosadnom odlukom. Sonnen nije bio bez mrzitelja i u vrijeme najveće slave.
Borba protiv Silve bila mu je jedna od najboljih u karijeri. Činilo se kako je u sebi konačno prelomio odluku da želi biti ili pobjednik ili pokojnik i napao je Silvu dovoljno pametno da ga on ne uspije lako kontrirati i dovoljno agresivno da zaradi poštovanje. Silva je bio poražen u gotovo svim segmentima borbe — čak su i Sonnenove dvojke iz kontragarda prolazile. U parteru je Silva izgledao bespomoćno.
Peta runda ostala je zabilježena kao jedna od najnevjerojatnijih obrata u sportu. Dok je Silva ležao i primao udarce, komentatori su lamentirali kako je neslavno došao kraj jedne ere. Silva je u trenutku kad je sat pokazivao 3:10 bacio neki lijeni triangl više da odagna dojam da ništa nije ni pokušao. Sonnen je sa svoje strane jednako lijeno branio potez. Puno se pričalo o Sonnenovoj sklonosti autosabotaži i strahu od uspjeha. Danas se ova sekvenca čini više kao odustajanje kroz nemar, nego Silvino majstorstvo. Kao što rekoh — malo nepravedne sreće trebaju upravo najbolji. Desetak sekundi kasnije Sonnen je tapkao (zanimljivo — samo jednom) i Silva je napravio najveći comeback u sportu tog vremena.
…
Plašio sam se da neću imati puno toga za napisati o Silvi, ali sam, evo, nalupao jednu od dužih kolumni u posljednjih par godina. Priča o Silvi je nekako kompleksnija nego što se čini. Šampionom je postao u turbulentnom razdoblju za sport, u vrijeme velike ekspanzije koja je unosila kaos u čitav primitivni sustav zaostao iz 1990-ih. No, stvar je u tome da je Silva, kao borac koji je na vrhunac došao relativno kasno, u tehničkom i donekle fizičkom smislu bio ispred većine boraca nove generacije koji su najavljivali to novo vrijeme.
Pitanje njegova kurčenja jest pitanje naših očekivanja od sportaša — ponekad je, vjerujem, pametno ostaviti osjećaje po strani, svjesno zaboraviti da nas nepravda dodjele tolikog talenta jednom čovjeku na određenoj razini vrijeđa i naprosto uživati u umjetnosti.
