Oba su razloga nekako ljudska — zanimaju nas stvari koje se čine kao čuda koja nam se događaju pred očima i privlači nas maštarija da su svi autoriteti koji su nam govorili kako se ništa ne može bez rada nekako u krivu. Obje poante su, nažalost, ili ideologija ili marketing — Ngannouova snaga i udaračka moć imaju mehaničko objašnjenje, a njegove su radne navike skoro pa legendarne. Osim toga, znatiželja je po definiciji uvijek posvećena trivijalnim pojavama. Nemoguće je biti ‘znatiželjan’ za teoriju struna u fizici. Činjenica je da je MMA počeo kao sport znatiželje (koji je stil najjači, koji je odnos snage i tehnike, može li bajker prebiti boksača i slično), ali ako ste dovoljno dugo fan, vidjeli ste i dovoljno takvih borbi da vam je premisa dosadila.

Nema smisla okolišati kad su teškaši u pitanju, problem je jasan — teško se oteti dojmu da iz tih borbi ne saznamo ništa.

Ngannou nakon Miočića još uvijek nije ni izašao iz prve runde niti bio u velikim problemima tijekom meča koje je trebalo riješiti

Ne možemo, na primjer, saznati da je Ngannou bolji borac od Miočića, jer to nikad neće biti istina. Ne možemo saznati kakav je odnos dvaju stilova, ako jedan borac de facto nema stil. Ne može nam se dogoditi nekakav novi taktički uvid u borilačke vještine. Ovakav meč gledamo samo da vidimo što će se dogoditi na najbanalniji način. Kao i prvi meč, i ovaj bi lako mogao biti nešto poput gledanja hoda po žici bez zaštitne mreže — plašimo se samo da protagonist ne napravi pogrešku i time se ubije. Ako napravi sve kako treba, uspjet će.

Primjera radi, Alexander Volkanovski je učinio sve “kako treba” u drugom meču protiv Maxa Hollowaya i taj dvoboj i dalje ima karakter živog organizma koji se ne da tako jednostavno opisati ili uopće razumjeti.

Frustraciju uvijek pojačava i to što često pobjeđuje lošiji borac i nikakav konsenzus se ne može postići. Kako slaviti pobjedu, recimo, Derricka Lewisa protiv Curtisa Blaydesa i što nam ona govori o sportu? Ništa osobito.

Fanovi koji ipak još uvijek vjeruju kako je teška divizija MMA-a kraljevska zbog svega ovoga su pred čudnim logičkim paradoksom: vjeruju da je prvak teške divizije šampion svijeta i najbolji borac, a istovremeno je netko tko je od tog šampiona sramotno izgubio veliki favorit u uzvratnom meču. Prva situacija tvrdi da je najbolji teškaš apsolutno najbolji borac na planetu, a druga da u toj diviziji favorit treba biti netko tko zna manje.

Gruba skica Miočićeva plana protiv divljeg udarača uvijek će biti ista.

Sve se ovo tiče samo tehničkog aspekta borbi. Na emocionalnoj razini uzbuđenje dolazi od straha iz filmskih horora da će čudovište pojesti glavnog junaka ili, ako ste na strani čudovišta, iz užitka što će čudovište pojesti glavnog junaka. Nekad je MMA bio pun ovakvih ‘čudovišta’, danas je Ngannou čini se posljednje. U smislu tog, filmskog suspensa, nema bolje borbe od ove.

Pri razmišljanju o tome što može biti faktor u ovoj borbi lako je doći do čudnih zaključaka — većina argumenata tiče se izazivača. Nekako je jasno (iako izuzetno teško za izvesti) što Miočić treba učiniti da dođe do pobjede. Ali što Ngannou treba učiniti ne da nije jasno, nego je sekundarno u odnosu na prvo, najbitnije pitanje: što Ngannou danas umije učiniti?

Argument 1: Plan, bilo kakav (Ngannou)

Danas mi se čini da je Ngannou protiv Miočića imao možda najgori meč u karijeri. Naravno, teško je to obrazložiti, jer i neke njegove pobjede izgledaju tehnički nelijepo i netočno, a neke su trajale 20-ak sekundi pa im se ne može pripisati nekakva estetska ili taktička ocjena. No, u prvom meču protiv Miočića Ngannou je izgledao lošije nego u svom prvom meču u UFC-u; njegov high kick i vjetrenjače s kojima je otvorio prvu rundu su izgledali, u najboljem slučaju amaterski. Ne znam je li razlog ovome bila nervoza zbog prve prilike za titulu (kao da je pokušao nadvladati tremu totalnom agresijom) ili je zaista smatrao da je to ispravan način za pobijediti Miočića, ali je neodstatak ikakvog plana u svakom slučaju bio očit.

Nekoliko pobjeda koje je Ngannou od tada ostvario ne daju naslutiti koji su njegovi kapaciteti u smislu sprovođenja (game)plana. I ovaj je put do prilike za pojas došao nokautima koji nam nisu odgovorili na pitanje koliko je Francis uistinu napredovao. Kamerunac nakon Miočića još uvijek nije ni izašao iz prve runde (pobjede su: Blaydes, Cain Velasquez, Junior Dos Santos, Jairzinho Rozenstruik), niti bio u velikim problemima tijekom meča koje je trebalo riješiti.

Netko bi mogao ponuditi čuvenu boksačku floskulu da su najbolji boksači oni s licem bez ožiljaka, pa tako i najbolji MMA borci oni koji nikad nisu bili u problemima. To je ipak najveći karijerni problem Ngannoua koji je zablistao u prvom meču s Miočićem — u MMA-u se ne možete uzdati u to da će stvari ići glatko. Magija se ne može ponavljati vječno. Ngannou mora imati nekakav, bilo kakav plan, osnovni set pravila po kojima će se ponašati u situacijama koje može očekivati protiv Miočića.

Miočić je visokointeligentan (osim kad zabrazdi u alfa-sljepilo kao protiv Daniela Cormiera) borac s jednim od najpodcjenjenijih cornermana u sportu (Marcus Marinelli) i Ngannou mora stvoriti situacije za upotrebu svoje udaračke snage umjesto nadati se da će Miočić naprosto pasti njemu na šake. Jasno je da Francis (vjerojatno još uvijek) nema sposobnost varki ili postavljanja zamki u stojci, ali nadam se da priprema tehnike protiv kojih je Miočić tradicionalno osjetljiv (vidi argument broj 3).

Argument 2: šampionske runde (Ngannou/Miočić)

Misliti da je jedan od najvećih Ngannouovih problema (bila) kondicija načelno je točno, ali pojednostavljeno. Osim što nije imao plan za situacije u kojima u borbi protiv Miočića budu svi njegovi protivnici, Ngannou nije imao ni plan za borbu dužu od par rundi. Pri tome se čini da najveći problem nije u tome što je Ngannou velik i mišićav i zbog toga i svega ostalog bez velikih kondicijskih kapaciteta, nego što nema jasan osjećaj kada eksplodirati i s kojim ciljem.

Ngannou je vrlo reaktivan i to u smislu da improvizira (više nego ostali borci) svoje akcije u oktagonu prema protivničkim akcijama. Ovo ukratko znači da je protivnički tempo uvijek i njegov tempo (sjetite se debakla protiv Lewisa). Njegovi su napadi više ispadi bijesa nego napadi.

Snažni borci koji se bore protiv, uvjetno rečeno, slabijih, a tehnički boljih, svoju će snagu iskoristiti tako da, recimo, sama prijetnja snagom postane faktor u igri. To je ono što se popularno naziva poštivanje protivnikove snage. Francisovi ispadi tako moraju imati jasan cilj: ili žele učiniti da se Miočić više ustručava ići npr. po single leg rušenje zbog prijetnje desnog aperkata (sjetite se kako je Alistair Overeem potpuno odustao od hrvanja na ogradi protiv Ngannoua nakon što ga je ovaj zbacio sa sebe u prvom pokušaju) ili promijeniti tempo pojedinačne runde ili nešto treće, ali ideja zašto se nešto čini mora postojati. Ngannou mora ukrotiti svoj Faktor X, a ne mu biti rob.

Što se tiče Miočića, borba od pet rundi je sama po sebi, vjerujem, dio plana. Ngannou je osim neekonomičnosti eksplozija i psihički osjetljiv na situacije u kojima stvari ne idu po planu. Kao i u prvom meču, umor i frustracija su put do cilja, put prema pobjedi. Sudeći po tome kako Miočić izgleda uoči meča, čini se da računa na izdržljivost u drugom dijelu meča.

Argument 3: defenzivni pokreti (Miočić)

Ovo je također skoro pa truizam — naravno da treba biti defenzivno oprezan protiv nokautera, ali imam nešto određeno na umu. Miočićev najveći problem su pravocrtni udarci. Jedini veći problem su pravocrtni udarci boraca koji imaju jednak ili veći dohvat od njega. Nema potrebe previše obrazlagati, samo ću reći da Miočiću možete redati nelsone i huntove do smrti i neće biti previše problema. Ako je protivnik visok i bori se na dugačak način (Dos Santos). onda je Miočić u problemima. To je zbog toga što Miočić ima običaj ostajati na središnjoj liniji protivničkog napada i/ili izbjegavati pravocrtne udarce naginjanjem unatrag.

Dodamo li ovome i neobičnu praksu stajanja s težištem na zadnjoj nozi, jasno je zbog čega je to slučaj. Dobra vijest za Miočića je ta da su Ngannuovi najjači udarci oni kružni — lijevi kroše/check hook, aperkati i swingovi (iako je neke od ovih udaraca zbog tehnike teško razaznati). Osim toga, ako se Ngannou odluči za pravocrtne napade u glavu, to su savršene prilike za single leg rušenja, Miočićev specijalitet kuće. Loša je da su neki od ovih (check hook) opasni u razmjenama na koje Miočić često nepotrebno pristaje i da je Ngannouov aperkat za hrvače opasan koliko i Overeemovo koljeno.

Bio bih sretan da Miočić rjeđe bude u ovakvim razmjenama…

… a češće u ovakvim.

Činjenica je da je Miočić postao puno bolji boksač u bliskoj distanci od poraza od, recimo JDS-a, pogotovo u eskiviranju glavom, ali u trenucima umora često regresira na stare dane.

Nužno je da Miočić bude hladan (kao u prvom meču protiv Ngannoua nasuprot, recimo, većeg dijela drugog meča protiv Cormiera) i defenzivno proračunat. S menija defenzivnih poteza izdvojio bih lagano istrčavanje unatrag i repozicioniranje na početnu poziciju u oktagonu, a la Overeem.

————-

Ako ću se kladiti na ovu borbu, kladit ću se na Miočića.

Moji razlozi također govore nešto o ovom dvoboju — na Ngannoua se možete kladiti samo na osnovu predosjećaja. Nemoguće je dati vrijedne argumente koji proizlaze iz principa realiteta za njegovu pobjedu. Ne postoji, ili je bar nezamisliv način da Ngannou, primjerice, pobijedi na bodove. Za koliko izazivača u svim borilačkim sportovima na svijetu možete to reći? Najbolji logički argument koji se može ponuditi za okladu na Ngannoua jest da je njegov napredak ostao, igrom slučaja, skriven i da će kickboksački izazvati/iznenaditi Miočića na neki način. Ali ni za to ne postoje dokazi.

Zbog svega ovoga se ovaj meč čini kao neka vrsta ispita za Ngannoua, a ne dijalog dvojice ravnopravnih. Ili ćemo gledati ponavljanje gradiva Uvoda u MMA-a ili neku vrstu mature. Profesor će sigurno ostati isti.