Punchlines

Strpljen, strašan

Koji je doseg novog Ngannoua?

Žudnja je jedan od najvažnijih i, važnije, rekao bih, najuzbudljivijih koncepata u psihoanalitičkoj teoriji. Važna je kao pokušaj definiranja, tjeranja u kut svega onoga što se čini kao nepregledno mnoštvo psihičkih pojava koje zovemo motivacija. Uzbudljiva je u rukama i umovima teoretičara koji su to mnoštvo prepoznali kao neku vrstu armije klonova iz Ratova zvijezda ili, još točnije, filma Matrix.

Francuski psihijatar, pa psihoanalitičar i vrlo vjerojatno vođa soft kulta Jacques Lacan to je mnoštvo vidio kao uvijek jedno te isto lice, jednu te istu stvar, takozvani objekt-uzrok žudnje. On je dio odgovora na pitanje zašto smo spremni investirati ogromne količine psihičke i fizičke energije u nešto, a ne nešto drugo. Ili zašto ponekad osjećamo da je od životne važnosti da izvana budemo automatski i bez pogreške prepoznati kao točno ono što osjećamo da jesmo/želimo biti. (Cijeli identitetski ‘ratovi’ interneta proizišli su iz ove premise.)

Genij ideje o objektu-uzroku žudnje je u tome što je on po definiciji neuhvatljiv (i uzrok i objekt); grubo pojednostavljeno — on započinje žudnju i potom se pretvara u mrkvu na štapu koja je uvijek malo ispred nas. Većina nas posjeduje stotine iskustava koja idu u prilog ovoj ideji; uvijek postoji intenzivna žudnja za nekim, materijalnim ili ne, objektom koji će, kao pronađeni komadić slagalice zaturen pod tepihom, konačno slici dati smisao. Osjećaj praznine koji uslijedi točno onog časa kad je ono što smo mislili da je objekt uhvaćen — recimo, dan kada diplomiramo ili kupimo automobil koji smo željeli, potvrđuje da je pravi objekt-uzrok neuhvatljiv zauvijek.

Nekoć davno, u dijelovima djetinjstva kojih se ni ne sjećamo, izgubili smo osjećaj apsolutne sigurnosti koji nam je bio i smisao. Od tada nam klizi iz ruku i tobože nam se otkriva u ljudima, diplomama, kućama, satovima i pojasevima prvaka. Komadić slagalice je uvijek krivog oblika za rupu koju osjećamo.

Još je veća ironija da je Ngannou pokazao staloženost u pocketu, a Miočić srljao, što je upravo način na koji je Miočić neutralizirao Ngannoua u prvom meču

U intervjuu koji je dao ESPN-ovu novinaru Brettu Okamotu, nekoliko dana prije borbe sa Stipom Miočićem, Francis Ngannou je rekao nešto što me podsjetilo na objekt-uzrok žudnje.

“Kad sjedim s ljudima, prijateljima ili bilo kim tko priča o svom djetinjstvu, mogu im se samo diviti”, kaže Ngannou. “Sve što su radili kao djeca — imali prijatelje, crtane filmove, imali nešto što je bila njihova kultura. Osjećam da su to zauvijek izgubljeni dijelovi mog života i što god napravim, tu rupu nikada neću moći napuniti”.

Objekt-uzrok žudnje nije tek nesretno djetinjstvo već nešto dublji fenomen kojim smo obilježeni svi, ali sistem pokušavanja nadoknađivanja traume funkcionira, vjerujem, po istom principu. Trauma ili nedostatak može biti (ili čak jest i jedini) motivator, ali situacija je puno kompleksnija od floskule o neubijanju i ojačavanju.

Pomalo je površno reći da je Francis Ngannou poseban samo zato što je tehnički uspio, a tisuće djece iz njegove prošlosti nisu ili nisu ni preživjela. Preživljavanje ovisi, na primjer, i o jačini traume; uspjeh ovisi i o prirodnim predispozicijama za ono u čemu želite uspjeti. Ipak, Ngannou je, kako god okretali ovaj problem, ipak jedini koji je uspio. Taj uspjeh nije dokaz da se “to može”, već upravo suprotno — da se “to ne može”. Ili da to ne može svatko. Ngannouovu popularnost neće biti teško objasniti. Ona će počivati na žudnji da se nadoknadi nenadoknadivo, žudnji koja daje nadljudsku motivaciju nadljudskom tijelu.

Moja kolumna je sljedeća: Francis Ngannou nije naučio puno, ali je naučio dovoljno da uz superherojsku udaračku moć postane netko tko bi mogao titulu obraniti više od nekoliko puta. Što je u teškoj diviziji jednako bombastično kao Thanosovo skupljanje onih šarenih kamenčića da izbriše pola svjetskog stanovništva.

Send mail.

Nakon uzvratnih mečeva postoje načelno dva važna pitanja: koliko je poraženi iz prve borbe naučio u međuvremenu i što je pobjednik iz prve borbe učinio krivo u drugoj. Ključ nije samo u odgovorima na dva pitanja nego u međusobnom odnosu tih odgovora.

Koliko je Ngannou napredovao u odnosu na prvi meč i što je promijenio?

U prošlotjednoj najavi meča Miočića i Ngannoua postavio sam argument da je za Ngannoua ključan bilo kakav gameplan. Moj je današnji argument, manje više isti: Ngannouov napredak manifestira se više kao nova sposobnost praćenja plana i implementacije vještina koje ima na pravi način, nego kao tehnički napredak pojedinačnih tehnika.

Tehnički dio koji je uistinu napredovao je onaj hrvački. Trenuci kada je Ngannou u prvom meču bio hrvački defenzivno uspješan bili su proizvod čiste snage i sada se čini da Ngannou ima barem svijest o tome što se događa. Pogledajte pokušaj Miočićeva rušenja koji je završio tako da je Miočić bio srušen. Puno je detalja u cijeloj sekvenci za uspješno prepričavanje, ali obratite pozornost, na primjer, na to kako je kad je došao leđima do kaveza, gurnuo Miočićevu glavu prema dolje i smanjio kontrolu nad svojom uhvaćenom nogom. Ili, još nevjerojatnije, kako je nakon zaključanog bodylocka svojom lijevom nogom izbio Miočićevu lijevu nogu i srušio ga. Umjesto gifa mogu ponuditi ovu usporednu sliku parterskih situacija iz oba meča.

U kickboksačkom dijelu je napredak nešto manje šokantan, ali jednako koristan.

Upozorit ću sve prisebne ljude da ne nasjedaju na predstojeću lavinu idealizacije koja nas u sljedećem periodu čeka u MMA medijima — Ngannou nije postao Rico Verhoeven samo zato što mu je Teddy Atlas držao fokusere nekoliko tjedana. Ngannou je dobio vrhunske savjete koje tehnike može koristiti i koje treba koristiti protiv Miočića — sve njegove pozitivne i negativne osobine i mane su još uvijek tu. Njegov desni aperkat i lijevi kroše su sjajni, ima dobar osjećaj za kavez, od dolaska u UFC do danas je najviše napredovao u kretanju i puno bolje razumije, rekao bih, principe borbe. Istovremeno, dosta je njegovih udaraca robotske mehanike i kretanje, iako prilično fascinantno za čovjeka njegovih dimenzija, i dalje ima tu nepotrebnu skakutavu kvalitetu koju iskusniji kickboksač može lako iskoristiti. (Pitanje ostaje, kao i uvijek, tko je to u teškoj diviziji.)

Da ne ispadnem đubre, neke od kombinacija koje je uvježbao su uistinu prelijepe i rijetko ih viđamo u najtežoj MMA kategoriji. Najljepši trenutak meča je bio dvostruki jab u lice i potom u trbuh kako bi se pripremila bomba desnog overhanda. Kad sam rekao da je nemoguće da je Ngannou napredovao dovoljno da radi varke, pogriješio sam.

Animated GIF - Find & Share on GIPHY

Posebno lijep detalj je to što je drugi jab u nizu bio zapravo feint koji krade dodatni dio sigurnosti kod protivnika.

Dodat ću još i ovaj bonus gif jer se radi o nečemu što rade uistinu iskusni kickboksači; lažiranje low kicka ili pozicijom tijela, ili početnom putanjom udarca, ili pogledom prema tlu. Ngannou ga nije izveo najljepše na svijetu, ali dovoljno efikasno da Miočić pomisli kako dolazi low kick.

Animated GIF - Find & Share on GIPHY

Zapravo je smiješno što je Ngannou prvo zamahnuo lijevom rukom koja je također zbunila Miočića, potom krenuo rotirati nogu gdje je Miočić postao nesiguran dolazi li low ili middle kick, pa podigao koljeno za obranu od low kicka i istovremeno spustio ruku za obranu od middle kicka.

Što je Miočić učinio krivo i što se u/na njemu promijenilo?

S Miočićeve strane sam strahovao da bi on mogao ulaziti u razmjene vraćanja milo za drago na svoj tvrdoglav način kao što je to činio u većem dijelu trilogije protiv Daniela Cormiera i u nekoliko navrata u prvom meču protiv Ngannoua. Pisao sam i o dostupnosti Miočićeve glave za pravocrtne udarce. Kombinacija ovih dvaju faktora ono je što mu je na koncu presudilo.

Primjer ovoga je sekvenca neposredno prije nokauta, kad je Miočić završio u nokdaunu. Kavez u Apex centru je mali, a Miočić ima tendenciju izbjegavati pravocrtne udarce viših boraca naginjanjem unatrag uz ponekad i korak unatrag, ali s uvijek ispravljenim stavom tijela i glave. Drugi udarac kombinacije nije čak ni očekivao, jer se radi o još uvijek nedovoljno korištenoj boksačkoj tehnici, ali je svejedno vidljivo bio u poziciji da primi pravocrtni udarac — desna ruka mu je čuvala stranu lica, ali glava je stajala uspravno, a tijelo plošno prema naprijed.

Animated GIF - Find & Share on GIPHY

Ngannou koristi jednu od meni osobno najdražih boksačkih tehnika uopće. Otvara kombinaciju ‘golom’ dvojkom, radi prekorak istovremeno upućujući jedinicu koja time postaje powershot. Po standardima, štogod to značilo, bilo bi idealno da je desna noga dodirnula tlo u istom trenutku kada je lijeva ruka dodirnula Miočića, ali i ovo je impresivno.

Drugi od dvaju faktora, Miočićeva regresija u snažnim i kaotičnim razmjenama da, pun intended, skoči u vatru vidljiva je u završnoj sekvenci ove borbe. Ovo su rijetki trenuci kada Miočić ne odgovara nadređenima iz kuta. To nije neki miočićevski problem koliko jedno od ljudskih načela u valjda borbi općenito — instinkt koji samo posebni karakteri umiju držati pod kontrolom. Želja da se traumatično iskustvo borbe završi što prije, a i pobjedom, nekako je temeljna. Problem je u tome što borci u tim trenucima napuštaju sve strateške upute, a njih napušta tehničko znanje.

Ironija je u tome da je Miočić, recimo, nokautirao Fabricija Werduma upravo u situaciji kad je ovaj srljao po nokaut pred desecima tisuća Brazilaca. Još je veća ironija da je Ngannou pokazao staloženost u pocketu, a Miočić srljao, što je upravo način na koji je Miočić neutralizirao Ngannoua u prvom meču.

Animated GIF - Find & Share on GIPHY

Miočić bježi s ograde i od Ngannouove jače ruke, Ngannou pokušava zatvoriti kut, divljim krošeom (ovo su trenuci u kojima se vidi da su ‘stari’ i ‘novi’ Ngannou ista osoba), Miočić hvata uzemljenje i pogađa kratki desni cross. Ngannou zastaje i Miočić srlja dovršiti posao. Promašuje prednji direkt, vjerojatno kombinaciju 1-2, Ngannou upućuje kratki check hook, ne puno drugačiji od onog koji je Miočić dao Werdumu.

Druga velika pogreška, vjerojatno cijelog Miočićevog tima, ta je što su se, čini se, uzdali u to da će se apsolutno sigurno dogoditi obje sljedeće stvari: 1. Miočićev single leg će funkcionirati i 2. Ngannou će jako brzo ostati bez kondicije.

Možda nema čak ni potrebe komentirati koliko su pogrešne bile obje pretpostavke. Ngannou je čak i u svom najgorem izdanju imao u sebi dvije žestoke runde manijakalnog vitlanja; Ngannou je čak i u svom najgorem izdanju prilično dobro branio Miočićeva rušenja (makar samo čistom snagom) dok se nije umorio. Kut je između rundi suptilno sugerirao Miočiću da mora biti aktivniji, jer plan hrvanja i/ili ostajanja izvan dohvata ne funkcionira, ali čini se da unaprijed dogovorena taktika za ovakav razvoj nije bila spremna.

Sve ostalo što je Miočić možda radio krivo dio je miočićevskog folklora, stajanje punim stopalom na tlu, dostupnost za low kick i slično, ali o tome — baš zbog toga što je duboko upleteno u njegov stil — nema smisla razglabati.

— — —

Koje su mogućnosti za Ngannoua u karijernom smislu, teško je reći.

On je možda prvi prirodni teškaš s ovakvim fizičkim darovima na raspolaganju koji je u međuvremenu postao i vrijedan student sporta. Zbog toga su svi potencijalni dvoboji barem uzbudljivi. Vjerujem da će Miočić željeti treći meč, što bi bilo sasvim OK; teškaška verzija Jona Jonesa mi se čini najzanimljivijom upravo protiv prirodnog superteškaša kakav je Ngannou, a postoje i protivnici poput Cyrila Ganea koji bi potencijalno bili zanimljivi lovci na Predatora.

S druge strane, ništa se naročito nije promijenilo — divizija je takva da Aleksandra Volkova, recimo, može nokautirati jedan od teškaša koji najmanje zna o sportu u cijeloj organizaciji. Novi vlak Ngannou hypea se ukrcava i ovoga puta mogu reći kako se čini da će, koliko god daleko otišao, putovanje biti barem zabavno.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.