Ova dvojica nisu samo dio klike, borit će se na priredbi UFC 242 nepunu godinu nakon što je predsjednik kompanije Dana White izjavio da nema nikakve jebene šanse da će se sudionici tuče u T Mobile Areni ikada više boriti u UFC-u. Nije prvi predsjednik neke američke kompanije koji se crveni pred javnošću jer se okitio naftnim đerdanom Emirata i Arabije. Ili samo predsjednik. Dana White reciklira toliko vlastitog izmeta da mu je lice u jednom trenutku ostalo trajno zajapureno i podbuhlo.

Habib je ubio zadnji dašak optimizma u Dustinu i potom ga ugušio. On je najbolji MMA lightweight u povijesti sporta. Ako pobijedi Tonyja Fergusona

Među onima koji ne bi trebali biti tu je i otac Habiba Nurmagomedova koji, zbog viznog režima, nikada nije sa sinom uoči velikih borbi. Ovoga puta vodi treninge tima.

Gledajući Habibov doček u Abu Dhabiju teško je pojmiti da je idolopoklonstvo jedan od najtežih grijeha po islamu. Na pijacama se prodaju papahe ispod zabrinjavajuće sumnjivih oglasa koji reklamiraju obrazovanje za kirurge. Amerikancu se zviždi, Dagestancu se skandira. Svi razumiju i odobravaju Habibov miks ruskog, arapskog i engleskog u infinitivu. Ova su iskustva u strašnom kontrastu s njegovom uspomenom iz UFC-a kada mu je na glavu izliveno pivo par minuta nakon što je postao šampion kompanije.

Ne znam je li sudbina ikada postavila ovako sjajno ulaštenu pozornicu od mramora i zlata za poraz favorita.

No, u sudbinu možete vjerovati ili ne, možda time čak i utjecati na nju, ali na jedno je teško biti imun — uoči najvećeg MMA meča 2019. sve je izgledalo jednostavno naopako. To se osjetilo svakog od šest dana fight weeka. To se osjetilo i u samoj borbi.

Nalazite li se u meču za titulu, sve su prilike da ste u posljednjih nekoliko mečeva pobjeđivali. Ono što želite je nastaviti niz. Ponoviti nešto što ste već učinili na što sličniji način i u što sličnijim uvjetima. Sve što u visokim amplitudama odskače od uobičajenog uoči borbe uglavnom unosi nemir u borca i njegov tim. Ako ste navikli da vas publika mrzi, znate kako se time motivirati; ako ste navikli imati uvijek ista lica u kutu, želite ih vidjeti kada treba namjestiti kukove za triangle choke. Želite sličnu temperaturu, rasvjetu, komentatore, nadmorsku visinu i po mogućnosti protivnika. Iako je Poirier napokon bio u meču za titulu, a Nurmagomedov među svojima, ni jedan ni drugi u Abu Dhabiju nisu bili na svom.

Bilo je čudno čak i nama fanovima. Borbe su počele desetak sati ranije, izvještaji iz tog ogromnog šoping centra od grada usred pustinje izgledali su nekako čudno, pustinja nije bila ona iz Nevade, sama dvorana je izgledala kao uvećani high tech svadbeni šator, a analitičari su mijenjali prognoze iz dana u dan. Kao da nitko nije znao što će se dogoditi. No, nešto smo mogli pretpostaviti iz onoga što smo o borcima sigurno znali.

Gdje god Habibov takedown počeo, završit će na ogradi — jednom kada uspostavi kontakt, ne odustaje.

Dustin Poirier prošao je jednu od najimpresivnijih transformacija u MMA-u.

Udarač s crnim pojasom iz brazilskog jiu jitsua oduvijek je bio najzaljubljeniji u svoje šakanje. Njegov desni kroše, koji iz kontre često postaje cross, a s distance swing, gotovo je bez konkurencije u MMA-u, da ne kažem šaljivo — hands down najbolji. Poiriera se ponešto krivo predstavlja kao nokautera — kako stilski, tako i statistički: u 25 pobjeda ima 12 nokauta i tehničkih nokauta te sedam submissiona. Njegovi nokauti dolaze kao rezultat kombinacija visokog volumena i neumornog pritiska češće nego posljedica jednog udarca. Ruke i udaračka moć nikada nisu bile problem, ali obrana i footwork jesu.

U featherweight karijeri Poirier je imao velikih problema u defenzivnom kretanju ili, ako ćemo biti jako precizni — opreznom ofenzivnom kretanju, s obzirom na to da se radi borcu pritiska. Kao i mnogi razbijači prošlih vremena, nije ulagao ili vjerovao u eskivaže i head movement. Agresivni borci benefite defenzivnih tehnika lakše primijete ako ih mogu upotrijebiti ofenzivno — Poirier je, čini se, preko noći postao ubojitiji u bliskoj distanci kroz lansiranje krošea uz bob and weave. Kretanje u torakalnom dijelu tijela i vratu može funkcionirati samo ako se borac umije kretati. Udarati znate samo ako pod sobom imate stabilnu osnovu. Poirierova transformacija iz gatekeepera u izazivača zapravo je lekcija iz footworka. Teške ruke uvijek dolaze kao posljedica lakih nogu.

Mladi Poirier u nekontroliranoj agresiji — na isti se način borio i na početku mečeva.

Novi Dustin The Diamond bio je borac koji ne samo da je umio kontrolirati distancu, nego se i poigravao njome. Napadi su dolazili iz otklona i shiftova, unaprijedio je defenzivno lateralno kretanje nakon svojih kombinacija i unatoč tom bliskom i prljavom stilu šakanja postao pomalo čak i graciozan u nasilju. Svom je mehaničkom arsenalu pridodao i suptilnije mikrotehnike, poput varanja protivnika pogledom u noge ili trup i zamahivanjem ka glavi. No, prije meča s Nurmagomedovom govorilo se ponajviše o njegovoj obrani od rušenja. Ne o tome koliko je dobra, nego koliko jebeno fantastična mora biti. Za Poiriera su postojale dvije ključne točke u obrani od utapanja u Habibovu živom pijesku: prevencija kontakta kroz kretanje i brzo ustajanje kada do rušenja dođe.

Taktika Habiba Nurmagomedova neobično se malo promijenila u njegovoj UFC karijeri.

Sad kada sam to napisao pomislih da uopće nije neobično za borca koji nikada nije bio u nokdaunu i nikada nije izgubio meč, ne računamo li, dakako, onaj protiv Gleisona Tibaua, koji je vrlo vjerojatno trebao pripasti Brazilcu, ali to je danas ionako nebitno. Vjerujem da Habibov stil nije potrebno posebno predstavljati čak ni usputnim fanovima. Njegov cilj je biti na protivniku, držati mu koljena i, još bitnije, gležnjeve ukliještene između svojih nogu i, kako sam poetski kaže, “make them tired than smesh them”.

Međutim, jednu stvar treba posebno izdvojiti, jedino pitanje važnije od what time is it (Khabib time!) pitanje je — where. A točan odgovor je – uz ogradu. Genij Habibova stila lako je propustiti baš zbog toga što izgleda tako lako.

Od svih borilačkih stilova, detalje koji razdvajaju solidne hrvače od elitnih najteže je uočiti. Jedan od njih je i činjenica da je Habibova taktika zapravo odgovor na najuspješniju tehniku ustajanja nakon rušenja — dolazak leđima do kaveza, oslanjanje dlanom o pod i postupno penjanje. Drugim riječima, tehnika koja se zove wall walk. Osim što je ustati najlakše uz kavez, borac u sjedećem položaju s leđima pritisnutim o kavez u određenoj je mjeri sigurniji od napada gušenjem i polugama nego na otvorenom prostoru, pogotovo znamo li da su poluge na nogama u MMA-u percipirane kao previše riskantne za gubitak pozicije. Loše vijesti su te da je uz kavez iz donje pozicije jednako nemoguće prijetiti submissionom ili sweepom. To znači da je uz ogradu najlakše osloniti se na svoje noge, ali ako to ne uspije, ne postoji valjani Plan B.

Demonstracija wall walka.

Nurmagomedov je svoju karijeru izgradio velikim dijelom na ovoj ideji. Njegova je taktika u pojednostavljenom smislu dovesti protivnika iza crnih crta u oktagonu, zabiti se u njega kroz double leg do ograde, rušiti, tući dok ne odustane i na kraju izvesti gušenje (Conor McGregor) ili polugu (Michael Johnson). Dok većini hrvača odgovara imati protivnika prema sredini oktogona, jer to podrazumijeva da će k njima doletjeti neki udarac ispod kojeg se mogu doslovno zaletjeti u kukove agresora, Habib bi se kretao prema protivniku, uputio jedan ili dva snažna udarca tjerajući ih na: 1. povlačenje i 2. pokrivanje glave te odmah prelazio u rušenje.

Kroz posljednjih je nekoliko mečeva baš protiv udarača bio puno spremniji na low single ili čak lov gležnjeva u otvorenom prostoru i to je možda najbliže nekakvoj taktičkoj promjeni što smo kod njega vidjeli. Habib si to može dopustiti jer se pokazalo da je u stanju održati inicijalni kontakt s protivnikom dovoljno dugo da će borba u svakom slučaju ionako završiti tamo gdje želi. A jednom kad sjednete u kut oktogona poput polaznika tečaja disanja za trudnice, u njemu ostajete vezani takozvanim dagestanskim lisičinama do kraja borbe koju ste već izgubili.

Postoji i dio Habibove tehnike koji je ponešto precijenjen, a to su njegove udaračke sposobnosti. Teško je reći tko ga precjenjuje, a tko podcjenjuje na nogama, ali ono što želim reći je da njegovi udarački uspjesi dolaze ponajviše iz paralize protivnika pred prijetnjom rušenja.

Stavite se u glavu Mikea Browna i pokušajte smisliti taktiku za obranu od Nurmagomedova za Poiriera. Recimo da vaš borac uspijeva savršeno kontrolirati distancu i može biti uvijek tamo gdje želi — i dalje ne postoji zona u kojoj može sigurno napasti. McGregor je bio uhvaćen gotovo za taban u samom centru ringa i završio je, ponešto glupim scrambleom sa svoje strane, na ogradi. Ako se, pak, krećete točno po crnim crtama, možete koristiti samo kratke kombinacije i brzo izlaziti iz distance, ali samo u stranu.

Prilika za Poiriera je zapravo bila u tom kratkom blicu kada Habib pokušava udarcem pojesti prostor. Poirier, kao ni ostali sjajni udarači koje je Nurmagomedov pobjeđivao, nikada se nije susreo s nekim tko vremenski i prostorno toliko ograničava njegov napad. Tehnike u stojećem stavu prirodna su pozicija udarača, ali kada stojite ispred Nurmagomedova, čini se da sve što napravite vodi u rušenje. Drugim riječima, svaki udarac je kontakt, a svaki kontakt s Habibom ima potencijal trajati dulje od udarca. Zbog ovoga je Habib uspio pogoditi Conora u sljepoočnicu i boksati pet rundi s Alom Iaquintom.

Rijetka prilika u kojoj je Habibov set up za rušenje prošao kao nokautni udarac — takozvani eagle punch.

Ako ne vjerujete meni, vjerujte suzama Dustina Poiriera, koji se nakon meča još uvijek pitao zašto nije učinio ono u čemu je dobar kada već nije uspio spriječiti Nurmagomedova da učini ono u čemu ovaj jest. Otvorio je meč desnim calf kickom ili low low kickom, ponovio udarac s prikorakom, ali uz promašaj, te potom uputio front kick. Nurmagomedov se izmakao udarcu i uhvatio Poiriera za petu u zraku. Gledao sam meč s 15-ak prijatelja i gotovo smo svi istovremeno navukli isti izraz lica, a neki ga i verbalizirali: E, jebiga sad.

Poirier je tijekom prvih 90 sekundi izgubio obje ključne točke u obrani od utapanja u Habibovu živom pijesku. Kretao se tromo i s cijelom površinom stopala na tlu. Nije bilo prednjeg direkta koji bi mu dao tren dovoljan da promijeni kut, nije bilo ni promjene kuta bez direkta. Gledate li samo noge dvojice boraca, primijetit ćete kako tijekom prve minute Habib preuzima centar oktogona i u doslovno prvom trenu u kojem se Poirier našao iza crnih crta eksplodira u nekontroliranu i snažnu kombinaciju: desni aperkat-lijevi cross-desni kroše. Poirier dodiruje leđima ogradu i Nurmagomedov ide u double pa single leg rušenje.

Manje od 50 sati ranije njegov je trener na UFC-ovu programu Embedded pričao kako imaju samo jedan cilj — ne biti na kavezu. Bila je tek prva od pet mogućih rundi, Poirier je bio svjež, imao je priliku popraviti dojam u drugom ključnom segmentu — brzo ustati.

I uspio je.

Poirier instinktivno ide prema kutu iz kojeg je lakše ustati se, postavlja ruku i uspinje se, ali Habibov bodylock ostaje, a sve ostalo je nevažno.

U trenutku kada se Poirier oslonio na noge i ruke, imali smo priliku vidjeti zbog čega wall walk ili bilo koji drugi oblik dizanja iz partera uz kavez nikada neće biti uspješan u ovakvoj borbi. Habib računa na to. Dok god ima ijednu šapu na protivniku, ijedan hvat ili bodylock — protivnik se nije ustao nego potrošio energiju. Uspješan wall walk protiv Habiba je fatamorgana, da se poslužim pustinjskim žargonom. Dio tranzicije u drugu dominantnu poziciju koja slijedi za 3,2,1… Nurmagomedov uzima leđa Poirieru, drži mu dlan preko usta kao u krnjem muffle chokeu i povlači za čelo da bi namjestio rear naked. Deprimirajuće, zapravo.

Nurmagomedov kreće u akciju onog trena kada Poirierova stopala po prvi put ostaju iza crnih crta.

Ovdje treba napomenuti da je čitava prva runda izgledala čudno kao i cijeli event i oba borca su se činila nekako… ne svojima. Niti jedan od šampiona nije bio u svojoj zoni ugode, što se najbolje moglo vidjeti u trenucima dok ih je Bruce Buffer najavljivao. Čak je i Nurmagomedovu nervoza počela izbijati na pore i njegov uobičajeno hladan pogled činio se pomalo uplašenim. Ne Poiriera, nego publike. Prvi put se Habib morao suočiti s mogućnošću da izgubi pred svojima. Teško mi je ukazati na točne trenutke kada se ovo moglo vidjeti tijekom prve runde, ali nekakav nedostatak uobičajene tečnosti u tranzicijama i lovljenje gušenja na malo nestrpljiv način protiv borca koji je još suh i snažan čudno je stajalo Habibu. Poirierove greške bile su previše blatantne da bismo mogli točno raspodijeliti krivnju, ali dio njih svakako treba pripisati tremi.

Nakon prve runde Dustin je imao priliku pogoditi taj zlatni trenutak kada je Nurmagomedov u distanci i vjerojatno ne planira rušiti prije nego što uputi nekakav udarac. Napao je tijelo šakama iako vidno s malo vjere u sebe, pokušao i par shiftova i čekao Habiba da napravi svoj ekscesni potez.

Nurmagomedov je izveo jumping knee — vjerojatno jedan od svojih najneopreznijih udaraca, potom još jednu traljavu kombinaciju i Porier je instinktivno išao u svoju trčeću kombinaciju s ograde. Pogodio je Nurmagomedova desnim direktom iz promijenjenog garda i okrznuo ga s još par udaraca. Tijekom prijenosa činilo se da je Habiba pogodilo puno više udaraca nego što jest; većina ga je zapravo hvatala u otklonu — dakle, kada tijelo i udarac idu u istom smjeru — te im oduzelo na snazi. Svoj intervju u oktogonu nakon pobjede Nurmagomedov je počeo čuđenjem zašto mu je Bog dao sve što ima. Nadam se da je na popisu zahvale i nevjerojatna čeljust koju ima.

Poirier uz switch pogađa zadnji direkt, ali Habib ostatak kombinacije prima na kraju udaraca jer weava u njihovom smjeru.

Da ne poznajete Nurmagomedova, pomislili biste da je izazivač pronašao protuotrov za šampiona dok je u stvarnosti borba bila gotova.

Dustin je imao još jednu svoju specijalku koju je morao pokušati i ova nevjerojatna priča iz Abu Dhabija mu je tu priliku omogućila. Kada sam govorio o njegovim obranama iz rušenja, namjerno sam izostavio njegova prva oružja — giljotinu i front choke. I jedno i drugo funkcionira odlično protiv tipičnog MMA hrvača, ali prvo bi značilo da je već leđima na podu, a drugo da ga Habib drži na ogradi s glavom u trbuhu. Nijedno ne vidim kao povoljnu opciju za Poiriera. Na koncu smo u Abu Dhabiju imali priliku vidjeti giljotinu koja je bila korektna, ali u konačnici uspjela. Pogled Dustina Poiriera nakon što je Nurmagomedov izvukao glavu ispod njegova pazuha najveći je kompliment koji će ikada dobiti. Habib je ubio zadnji dašak optimizma u Dustinu i potom ga ugušio. On je najbolji MMA lightweight u povijesti sporta.

Ako pobijedi Tonyja Fergusona.

Ne želim o toj borbi reći ništa jer se na nju zla kob navuče i ako kihnete dvaput prema sjeverozapadu ili stanete na suhi list bukve. Ali reći ću nešto drugo. Habib Nurmagomedov jedna je od najnevjerojatnijih MMA priča koje znam. Tip iz Dagestana o kojem se i ovdje zbijaju vicevi, koji ne govori engleski, nema podršku ni na jednom od dvaju UFC-u zanimljivih tržišta, američkom/južnoameričkom i dalekoistočnom, nema podršku medija, s publici dosadnim i nerazumljivim borilačkim stilom je — uz Natea Diaza, koji ima sve od navedenog — najveća MMA zvijezda današnjice. I postao je to isključivo svojim radom i osjećajem za propagandu.

Njegov promo na UFC 205, kada je proročanski proglasio McGregora najlakšim mečom u diviziji, spada u nekoliko najboljih izvan profesionalnog hrvanja. Sve što je ikada rekao bilo je odlično smišljeno, jednostavno i savršeno tempirano. Njegova karizma leži u tome što je davao malo obećanja, ali ih je sva ispunio. K tomu još postoji nešto privlačno u ljudima kojima doista nije stalo što mislite o njima. Ne trude se isprovocirati, ne trude se zadobiti vašu ljubav. To je možda najtočnija definicija onoga što zovemo alfom u životinjskom svijetu.

Govor u oktogonu nakon meča, u kojem de facto uzdiže Poiriera kao ideal borilačkog kodeksa u odnosu na nespomenutog McGregora i time magijski briše skakanje na glavu drugom čovjeku u svojoj prošloj borbi, briljantan je. Habibova humanitarna poruka ima i još jedan zadatak. Ona dolazi dva dana nakon što su novinari počeli sklapati točniju sliku o njegovom prijateljevanju s čečenskim diktatorom Ramzanom Kadirovim, bilo ono isforsirano ili ne.

Rano je za zaključke o tome koliko je Habib Nurmagomedov dobar čovjek, pogotovo ne u crno-bijelom sustavu koji sportski fanovi koriste, ali istina o borcu je prilično jednobojna. A to je bilo koja boja koja simbolizira jebenu veličanstvenost.