Briljantnost ovog slogana jest u suptilnoj autoironiji koja se od velikih kompanija ne očekuje s jedne, te gipkoj eskivaži zakonskih regulativa koje štite potrošača od znanstveno nedokazivih superlativa koji se posljednjih godina s druge strane popularno nazivaju overpromise. Carlsberg tako istovremeno govori da je njihovo pivo najbolje na svijetu – ali kako nema načina da se to laboratorijski ili statistički potvrdi, možda malo i laže.

Uspjeh i tragedija Justino Cyborg Santos isprepliću se u njenoj karijeri kao polimeri nukleotida u njenoj DNK.

Ona je, baš kao i Carlsberg, najbolja borkinja na svijetu. Probably.

Umjesto Orsona Wellesa o ovome nam govore glasovi iza kojih stoji puno manje integriteta od Wellesa, poput Joea Rogana ili Chaela Sonnena. Ali ne možemo kriviti MMA fanove, analitičare, novinare ili podcastere zbog bilo čega što je napisano ili izrečeno o ženskoj featherweight diviziji. Divizija čija je Santos prvakinja ne postoji, a njene protivnice kao poltergeisti uskaču iz drugih promocija, težinskih grupa ili svjetova jer, vjerovali ili ne, službena rang ljestvica izazivačica jednako službeno ne postoji. Iako se Cyborg – za razliku od piva, koje je velikim dijelom stvar ukusa –natječe u sportu najjasnijih rezultata, nitko ne može dokazati da je najbolja.

Kako nisam medicinski obrazovan, ne pada mi na pamet ući u zasrani tobogan suvremene rodne politike kojim se kližu današnji sociolozi i moderni filozofi, ali usudit ću se ustvrditi da će ženski borilački sportovi uvijek upadati u etičke i natjecateljske paradokse kad god se u njima pojavi fizički superiorna borkinja. Postoje i u muškim divizijama frikovi koji su fizički nadmoćni nad svojim protivnicima iz iste težinske kategorije – sjetimo se samo golijata poput Brocka Lesnara i Francisa Ngannoua, ali nikada ta razlika nije tolika da je arhetipski David ne može kompenzirati tehnikom i borilačkom inteligencijom. Može se reći da su borilačke vještine i proizišle dijelom iz ideja za nadvladavanje jačeg ili većeg.

Problem Justino Santos u tome je što nije jednostavno jača; ona je brža, eksplozivnija, čvršća na nekakvoj osnovnoj, laički pišem, molekularnoj razini. Pokušajte zamisliti scenu da je bilo koja izazivačica drži u poziciji zaključanog heel-hooka. Možete li vidjeti da joj tetive pucaju? Niti ja, iako znam da bi moralo biti tako. Frank Mir je neuništivog Brocka završio kneebarom i većina nas je bila pretpostavila da će borba tako nekako i završiti.

Publika je urlicima slavila pobjedu, pljujući pivo i ostatke hot dogova oko sebe kao u kakvom koloseumu. Lavica je nahranjena

Nije tužno samo to što Cyborg teško može dobiti dobru izazivačicu u diviziji koje nema, tužno je što svi, pa i ja, komentiramo samo taj atletski jaz između nje i njenih protivnica, a ona je tehnički fantastična borkinja. Dok je svijet, na zgražanje ljubitelja boksa, uzdizao boksačku tehniku Ronde Rousey, Justino je bila i ostala jedna od najboljih kontrašica i borkinja u klinču u sportu.

Zbog svega ovoga fanovi su osobito licemjerni kad se govori o Santos i ilegalnim anaboličkim sredstvima. MMA svijet spreman ju je kamenovati ili joj iz čiste mržnje zabraniti da se bori jer je, eto, jača sa i bez zabranjenih supstanci, dok čovjeka koji se napušen autom zabio u trudnicu pa pobjegao s mjesta nesreće, a inače se od USADA-inih agenata znao skrivati ispod ringa, nestrpljivo čekamo da izađe iz moralnog bajbuka poput legendarne meme-babe koja je vapila “Dajte nam ga van” kad je Milan Bandić bio u zatvoru.

Razlog zbog kojeg je Justino uopće na priredbi UFC 222 najbolje govori o podvojenosti publike. Nakon što je inicijalna borba večeri za muški featherweight pojas između Maxa Hollowaya i Frankieja Edgara otkazana, UFC-ovi bookeri našli su se pred nerješivom zagonetkom. Trebala im je borba za pojas i netko koga ljudi iz bilo kojeg razloga žele vidjeti dovoljno jako da za to iskustvo plate 60-ak dolara. Kad sam napisao kako je ovaj zadatak nerješiv, glupost sam napisao; od svih boraca i borkinja s pojasevima još samo Cyborg može povući dodatnih 200 ili 300 tisuća PPV-ova. To za nju i nisu lijepe vijesti. Dio publike želi je vidjeti kao čudovište pušteno iz podrumske ćelije slično Master Blasteru iz Mad Max 3: Beyond the Thunderdome kako sakati i nagrđuje svoje protivnice, a dio se nada da će možda izgubiti i vratiti se u Narniju iz koje je ispala i da će konačno imati lijepu i prezentabilnu šampionku. To je najviše empatije što Santos može očekivati, pa me i ne čudi da se već okružuje mačkama za dan kada više neće biti potrebno novo srce umirućem pacijentu kakav je bio UFC 222 nakon Hollowayeve ozljede.

Ako ništa drugo, osvojila je Punchlines nagradu za najbolje ime kućnog ljubimca za svog mačka koji se zove Sugar Ray Leopard.

Jana Kunitskaja provela se na balu posvećenom Cyborg Santos baš kao netko čije su ime redari ispred T-Mobile Arene u Las Vegasu morali predugo tražiti na popisu za ulazak. Kunitskaja – kao i Holly Holm, koja je Cyborg dogurala do sudačke odluke – trenira u akademiji Jackson-Wink, pa je tinjala nada da bi taktički mogla nadmudriti Santos. U stvarnosti se njena nada ugasila poput one iz Andersenove priče o djevojčici sa žigicama. Uspjeh Holm može se pripisati osim njenoj pažljivo pripremljenoj taktici i činjenici da je mogla iz kontragarda razbijati tempo Cyborg i lakše izlaziti s crte agresije.

Cyborg prilazi bez poštovanja prema snazi Kunitskaje. Prvi udarac je desni overhand koji gotovo odmah završava borbu. Kunitskaja pametno ide po ankle pick, ali šanse da će Santos ostati u parteru su male.

Kunitskaju je prvi powershot, desni overhand, ošamutio u neočekivano dobro saplitanje Cyborg. No, Jana nije dovoljno dobra hrvačica da zadrži Cyborg u parteru. Nakon što se jednostavno pridigla, Kunitskaja je investirala svu energiju u pokušaj da zadrži Cyborg leđima uz kavez i ne dopusti odvajanje u poludistancu gdje je ova najopasnija. Snaga ju je brzo napustila i Cyborg je ušla u svoj najstariji Chute Boxe modus, gdje je bacila nekoliko najjačih, a opet preciznih udaraca da večer završi dovoljno rano da Sugar Ray Leopard ne bude ljut što je čekao na hranu.

Publika je urlicima slavila pobjedu, pljujući pivo i ostatke hot dogova oko sebe kao u kakvom koloseumu. Lavica je nahranjena.

Što dalje s Justino Cyborg Santos? Postoje dvije prirodne featherweight borkinje s kojima se treba boriti, a to je prije svih Megan Anderson iz sestrinske Invicte i Julia Budd iz neprijateljskog Bellatora, iako vrijedi napomenuti da je Budd unatoč svom nizu od devet pobjeda gubila i od Rousey i od Amande Nunes. Najveći i najkompetitivniji meč u kojem se Cyborg može naći upravo je šampionski superfight protiv Nunes. A to košta.

Prava borba večeri bila je ona između Frankieja Edgara, koji nikada nije izgubio prekidom, i Briana Ortege, koji je sve borbe pobijedio prekidom.

Kad gledam borbe uživo, gledam ih na velikom ekranu, a laptop držim u krilu i radim kratke zabilješke prvih dojmova. Obično na laptopu držim i kavu koju prolijem isključivo trenutak prije nego što se dogodi nokaut godine kako bih ga propustio. Ovaj put krive su moje bilješke – dok sam pisao crticu: “edgar s previše zabija u ortgu, Ortega traži aperkat mogao b9i ga naći”, Ortega je pogodio Edgara laktom s ukorakom, a Edgar se našao na mjestu gdje je minutu ranije Ortega promašio široki aperkat. Pozicija kad borac drži predalek klinč ili se presporo odvaja iz klinča s rukama na protivnikovim ramenima najbolji je setup za aperkat. Laktom uzdrmani Edgar pokušavao je zadržati klinč dok se ne oporavi, ali premekano i s previše prostora između njihovih tijela. Ortega je izvukao aperkat iz zadnjeg džepa i pogodio Edgara točno u vrh brade za njegov prvi poraz nokautom.

Edgar je brz i pametan na nogama, ali mora zatvarati distancu na rizičan način, uz koračanje i volumen udaraca. U drugoj sekvenci Ortega prepoznaje potencijal za aperkat iz kretanja unatrag jer je Edgarova brada dosta visoko, ali za malo promašuje.

Od početka je nešto mirisalo ili smrdjelo, ovisno o tome tko vam je draži, na ovakav kraj. Edgar je bio Edgar, napadao je i pritiskao, s lakoćom zatvarao distancu i izlazio iz opasne zone svojim sjajnim footworkom. Ortega, koji je zaista ogromni featherweight, još uvijek nije razvio boksački osjećaj za distancu, pa ga je Edgar čak pogađao jabom bez velikih problema. Ali, kao i uvijek s Ortegom, postupno se stvarala atmosfera da počinje čitati Edgarovo kretanje i ritam. U nekom trenutku smireni Ortega prestat će ići unatrag i naprosto ostati u pocketu i pogoditi bilo kojim zglobom svojih dugačkih udova.

Edgar počinje ostajati predugo u pocketu, Ortega čita njegov feint zadnjeg direkta i ulazi svojim dugim laktom. U nastavku sekvence Edgar ošamućeno pokušava uhvatiti klinč, ali prostora između njih je dovoljno za lopatu od aperkata.

Ortega polako postaje mali Yoel Romero u kontekstu da njegova udaračka tehnika još uvijek izgleda nezgrapno i čudno, pogotovo u procjeni distance, ali je nekako skrivena i nedokučiva protivniku sve dok ne eksplodira u neočekivano brzo razrješenje borbe.

Negdašnji klošar iz Section 8 housing projecta u San Diegu dečko je koji i danas najradije spava skvrčen s jastucima na podu jer je tako navikao, ali i nova featherweight zvijezda. Ako je u taktičkom smislu mali Romero, u moralnom je veći Rose Namajunas. U svom intervjuu poslije pobjede nije prosio niti za pojas niti za bonuse – osnovao je svoju dobrotvornu fondaciju, zamolio ljude za pomoć i ustvrdio kako je bez boga ništa.

Ovaj dečko psećeg pogleda i surferskog mentaliteta mogao bi biti u najboljem šampionskom meču ove godine. O Frankieju Edgaru tužno je i razmišljati. Radi se o čovjeku koji je spletom okolnosti i svojih loših odluka iz dobre namjere propustio dva najveća meča svoje karijere, onaj protiv Conora McGregora i sad protiv Maxa Hollowaya.

Ni mjesec dana nakon što sam Seana O’Malleya stavio na popis talenata, ovaj je dao potencijalno legendarni intervju ležeći u oktagonu na leđima sa slomljenom nogom i rukama u zraku. Prvi put kad sam ga gledao u emisiji Dana White’s Contender nisam samo bio impresioniran njegovom tehnikom, imao je auru i izgled razmaženog derišta koje će pred našim očima postati superstar. Nisam se nadao da će se to dogoditi ovako brzo.

Kako smo došli do tog trenutka? Uz puno bahatosti i sreće, ali tako je to uvijek.

Andre Soukhamthath jedan je od boraca s najslabijom inteligencijom u borbi, a O’Malley borac kojeg morate nadmudriti. Soukhamathath – ili Soccermom, kako ga O’Malley zove – većinu je vremena provodio izvan O’Malleyeva dohvata, ali je u procesu izlazaka najčešće išao prema natrag. U sinoćnjem posebno mcgregorovskom izdanju O’Malley je bio najopasniji kad je imao vremena i mjesta počistiti prostor kružnim nožnim udarcima i ući u njega s ludim, ali preciznim ručnim kombinacijama. Kad bi Soukhamthath pokušao izlaziti lateralno, O’Malley bi ga zatvarao high kickovima. Ono što je Soukhamthathu zapravo trebalo jest divlja tuča. Ući u protivnika i zadati jedan snažan udarac koji bi ga natjerao na oklijevanje u upotrebi šarolikih tehnika.

O’Malley pokazuje da mu je domet ručnh i nožnih tehnika gotovo identičan. Usporava Soukhamthathove bjegove low kickovima na početku meča. Zadnji direkt mu je dug i opasan, a u bliskoj distanci zadržava preciznost i smirenost. Sjajan tip!

No, O’Malleya je teško pritisnuti, jer najčešće nije tamo gdje udarate. Mnogi su se pitali što je s njegovom obranom i postoji li ona izvan ideje da je napad najbolja obrana, što u borilačkom sportu jednostavno nije istina. Ovo je meč u kojem je bio nešto konzervativniji i pokazao da se zna braniti pažljivijim izborom udaraca i meta. Pitanje je koliko će često O’Malley mentalno biti u defanzivnoj zoni; njegov tempo i ritmika feintova i powershotova koji iz njih proizilaze jedni su od najboljih u UFC-u danas. Dug kao McGregor, lukav kao Cruz.

Vrijedi reći da je O’Malley objektivno trebao izgubiti ovaj meč da najveći među autosaboterima Andre Soukhamthath nije napravio nevjerojatan taktički lapsus. Kad je O’Malley u trećoj rundi slomio vlastitu nogu, Soukhamthath se iz razloga koji može razumjeti samo Anthony Rumble Johnson – koji je pokušao ishrvati olimpijskog hrvača za titulu – odlučio na rušenje protivnika koji je stajao na jednoj nozi. Ako ne možete razumjeti o čemu govorim – Soukhamthath je samo trebao ostati na nogama nekoliko metara od O’Malleya i borba bi morala biti prekinuta, jer O’Malley ne bi mogao napraviti niti korak.

Nije ovo trebao biti meč u kojem ćemo vidjeti O’Malleyevo hrvanje, ali imao je i to vrijedno iskustvo. Sekvenca u kojoj je pokušao triangle, potom loša tranzicija u armbar pa giljotinu i na koncu rear naked choke nije nešto što će zadovoljiti učenike brazilskog jiu-jitsua, ali je sasvim dobar početak.

Društvene mreže gore od slika i gifova njegovog plaženja jezika s nosila. O’Malley je trenutno neizmjerno vrijedan imetak za kompaniju, ali po svoj prilici i neukrotiva beštija.

Stefan Struve i dalje ne razumije koji je njegov dohvat kao borca visokog 213 centimetara. Protiv Andreja Arlovskog, kojeg zabluda o vlastitoj relevantnosti u današnjoj konstelaciji heavyweight snaga ironično još uvijek tjera na učenje i treninge, pokazao je kako je problem procjene distance alegorija njegove karijere – uvijek preblizu, a opet prekratak.

Tu vidimo i saplitanje Arlovskog i nedugo nakon toga način na koji Struve napada ručnim tehnikama: često neprecizno, ali uvijek preblizu. Arlovski uspijeva izvući glavu s crte napada i boksačkim naginjanjem unatrag.

Arlovski je sjajno ulazio ispod Struveovih udaraca i kickova s dvostrukim jabovima i kažnjavao svako njegovo bespotrebno ulaženje u distancu nižeg borca. U klinču je Arlovski pobjeđivao, ne samo u kontroli nego i s dva saplitanja. Bio je to nadrealni prizor u kojem viši borac u klinču ne dominira, makar laktovima ili koljenima koja su ionako već u visini brade Arlovskog. Struveovi pokušaji u parteru bili su jednako mlaki – Arlovski se ustajao kao mladić čak i kada je Struve imao nekakav wrist control.

Ne vrijedi ovdje i sada ulaziti u raspravu o eye pokeovima, ali suci još uvijek dijele bijele, svijetlo žute, narančaste i crvenkaste kartone borcima umjesto da svaki eye poke od sada do sljedećeg ledenog doba bude automatski kažnjen oduzimanjem boda sve dok borci sami sebe ne prisile držati šake poluzatvorene.

Arlovski pametno juriša s kombinacijama koje napadaju i glavu i tijelo, ali rijetko kada dođe do Struvea koji trči unatrag. Dobija eye poke kao nagradu za trud.

Ovo je bila borba između dvaju borcaa koja bi kroz koju godinu mogla biti na istoj strani sudske tužbe protiv UFC-a zbog oštećenja na mozgu i kao takva bila je prilično otužna unatoč visokom tempu za meč teške kategorije. Ne znam gdje ova pobjeda vodi Arlovskog, ali nadam se ne nekom od mlađahnih divljaka poput Taia Tuivase.

…

UFC 222 bio je sportski događaj u kojem se sve uzbudljivo dogodilo zahvaljujući borcima i kozmičkoj lutriji sreće, a sve loše zasluga je menadžmenta kompanije. Od 12 borbi sedam je završeno odlukom sudaca, od kojih pet podijeljenom; imali smo jednu – hvalabogu i napokon – opravdanu diskvalifikaciju Hectora Lombarda zbog udaraca nakon gonga, te četiri nokauta. Najgora sutkinja borilačkih sportova Adelaide Byrd i ovog je puta puštena iz, pretpostavljam, ustanove za slijepe i slabovidne kako bi bila predmet sprdnje inače odlično raspoloženog komentatorskog tima (Rogan i DC postaju bro tandem sezone) zbog svojih bodovnih kartica. Mackenzie Dern, velika BJJ zvijezda i djevojka koja je u nekoj brazilskoj vrsti Stockholmskog sindroma poprimila brazilski akcent, debitirala je pobjedom. Lijepo je i da je čak šest boraca u svojim 20-ima ostvarilo pobjedu na UFC-u 222: Ortega, O’Malley, Vieira, Dern, Stamann, Johnson.

Sve ide po planu, reklo bi se. Ako je pretpostavka da je taj plan inzistiranje na preskupim PPV-ovima nalik na Groundhog Day split decisiona i nerelevantnih matchupa kroz koje možete proći budni samo na speedu ili zato što pišete kolumne.

Ili oboje.

Umjesto zaključka, parafrazirat ću Beckovu pjesmu iz 1993.: MTV Makes Me Want to Smoke Crack. Sreća pa ne pratiš MMA 2018., Beče. To je sve što ću reći.