Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

UFC 235 prognoza: Godina psa

Underdog, pas i lutalice na prvom MMA spektaklu godine

Htjedoh staviti naslov Year of the Underdog aludirajući na deficit vjere u šanse Anthonyja Smitha protiv Jona Jonesa na UFC-u 235, ali učinilo mi se da bi krštenje Lionhearta u underdoga bilo samo još jedan ubod u njegovu betonsku aureolu besmrtnog pseta. Može li pobijediti? Teško. Hoću li se kladiti na njega — vrlo vjerojatno.

Moja skromna karijera kladioničara stereotipna je priča o klađenju srcem. U srednjoj školi sam — osim, naravno, Željezničara — podržavao Liverpool F.C.. Bila je to ljubav koju mi je prenio otac koji je jedno vrijeme 1970-ih živio u Engleskoj, prao suđe u hotelima i tako. Imao sam ja dobitnih listića, naravno — kladio sam se na Championship često, ali bih gotovo uvijek odigrao i srcem na Liverpool te redovito gubio. Bila je to ipak era Roya Evansa i Gerarda Houlliera.

Neku ozbiljniju zaradu ostvario sam u nekoliko navrata u klađenju na borilačke sportove i uglavnom na mutan predosjećaj ili nekakvu podsvjesnu analizu karijernih brodoloma. Kladio sam se na Holly Holm protiv Ronde Rousey i na Natea Diaza protiv Conora McGregora u njihovu prvom meču. Zaradio sam i na pobjedi Floyda Mayweathera protiv McGregora, ali ne koliko sam želio, iako sam stavio sav keš koji sam u tom trenutku imao.

UFC 235 nudi dvije šampionske borbe i jednu iz koje bi mogao izaći budući izazivač ili barem PPV zvijezda, pa će današnja kolumna biti jedini put da ću bahato ispaliti svoju prognozu i kladionički listić. On će tradicionalno biti ispisan mojim željama u većoj mjeri nego rezultatom analitičarskog algoritma, pa zadržite svoje novčanike dalje od njega.

No, ono što ću danas zaista pokušati saznati je imaju li moje puste želje ikakvog temelja u stvarnosti? Hoću li sedam dana od danas biti genij u novim tenisicama Adidas Sobakov ili luzer slomljenog srca?

Jon Bones Jones vs. Anthony Lionheart Smith

Anthony Smith pripada arhetipu poznatom i relativno čestom u borilačkim sportovima, iako više u boksu nego MMA-u. Borci psi, često Irci, Meksikanci ili Portorikanci koji su sustavno odgojeni ostaviti dio sebe u borbi, ali ne na način na koji kompozitori ili kipari ostave dio sebe u svom djelu, nego doslovno dio sebe: jetru, zub, kost, plućno krilo. Nitko od njih nije ključni dio slagalice u svojim divizijama ili sportu. Nastavit ću ovu ionako labilnu usporedbu s umjetnošću, jer fuck it — da je Anthony Smith doista dio ogromne slagalice koja prikazuje Michaelangelovo Stvaranje Adama, bio bi komad na kojoj je dio pukotine zida kapele koji se, proklet bio, može uklopiti i bilo gdje i nigdje.

Na ljude poput Smitha ne nailazimo u šampionskim mečevima.

Dođe li do ovog ishoda, svečano obećajem da ću tetovirati LIONHEART na sebe i poslati sliku redakciji…

Anthony Smith je netko s kim se mogu poistovjetiti. Pristojni cvikeraš koji će blagajnici u dućanu reći “Hvala Vama!” jer je dobio kusur i inteligentan tip s kojim novinari vole proćakulati o životu i teoriji ratovanja. No, uvrijedite li ga, ni jedno ni drugo neće ponijeti sa sobom u okatagon. Njegova životna misija postat će naplata emocionalnog duga s fizičkim kamatama bez zastare. Kad je Hectora Lombarda pokušao ubiti serijom divlje plasiranih udaraca i vidio njegov dezorijentirani pogled između druge i treće runde, urlao je: “Do you know my name now, Hector?!

Nokautirao ga je u trećoj.

Detronizacija Jona Jonesa sveti je gral MMA-a, jedna od rijetkih objektivnih potvrda vještine, a Smith je u ovom trenutku ključni list birokratski velikog registratora s argumentima kako je light heavyweight divizija očišćena od talenata. Garancija nekvalitete više nego izazivač. Najbolji light heavyweight na svijetu Daniel Cormier nije Jonesu mogao ništa, s pikogramima ili bez. Što onda Jonesu može pseto s upornošću stijene i granitnom čeljusti? Može stvoriti dogfight.

Dogfight kao taktika ne dobija mečeve, ali u njih unosi nepoznanicu koja ih čini teško predvidljivima i teškima za pripremiti ili adaptirati taktiku.

Pisalo se i pisao sam i previše o Jonesovim tehnikama i, iako dio njih evoluira s Jonesovom tjelesnom evolucijom, neke taktičke točke uklesane su u njegovu karijeru. Prije svega boriti se protiv Jonesa znači boriti se protiv, još uvijek, jednog od najboljih taktičkih timova u povijesti MMA-a. Jones je uvijek spreman na pet rundi, a ukoliko je ispred njega borac jednake kardiovaskularne izdržljivosti, koristit će boksačke i muay thai tehnike i generirati štetu koja će protivnika učiniti statičnom metom u kasnijim rundama. Koristeći isti princip u tim je rundama uvijek naoko svježiji i ostavlja dojam pobjednika kod sudaca. Ako bih Jonesvou kompleksnost morao zdrobiti u jednu rečenicu, rekao bih da njegova nepobjedivost leži u toj neobičnoj smjesi point fightinga koja se neprimjetno i u djeliću sekunde pretače u nokautni modus.

Pitanje je tako kako će taktika djelovati na borca koji je karijeru izgradio ignorirajući i svoje i tuđe taktike. Može li Anthony Smith pretvoriti Jonesov otrov u placebo jednostavno ga ignorirajući?

Teško mi je čak i hipotetski zamisliti da će Smithov zadnji direkt bez setupa i lijevi kroše preko garda priuštiti Jonesu velike probleme; čak i kaos u klinču i pritisak kojim Smith guši protivnike teoretski bi trebao ići na ruku, da ne kažem laktove, Jonesu. Činjenica da je Smith u pobjedi koja ga je dovela do prilike za borbu za pojas proveo dio runde u kornjači pod Volkanom Oezdemirom dodatno zabrinjava.

Stilski govoreći, najveća opasnost po Smithovo preživljavanje prve runde je njegova nezaštićena lijeva noga. Jones ni sam ne voli primati udarce po nogama, ali Smithov je stoj de facto pružanje noge na oltar ikome tko zna dobro tempirati low kick. Ovo vrijedi i za mog drugog boia na ovoj priredbi, Robbieja Lawlera, koji se godinu dana oporavljao od drobljenja koljena kojim ga je kaznio Rafael Dos Anjos.

No, nešto mi govori da bi Jones mogao biti neugodno iznenađen Smithovim nedostatkom poštovanja, ulascima u otvorene razmjene kojih je imao više nego on i ponekim lijepim pokretom poput jab-pull-hook kombinacije. Osim toga, mislim da Jones baš nije bio udaren na način na koji Lionheart udara, neka se Teixeira i Shogun ne uvrijede.

Moja intuicija, kao i borac na kojeg se kladim, uglavnom zamahuje žestoko i promašuje, ali bit će dovoljan jedan direkt u tijelo i desni overhand da Jonesa stigne karma.

Dođe li do ovog ishoda, svečano obećajem da ću tetovirati LIONHEART na sebe i poslati sliku redakciji.

Prognoza: Lionheart via TKO

Tyron The Chosen One Woodley vs. Kamaru The Nigerian Nightmare Usman

Ima svakakvih ljudi. Najsvakakviji od njih su oni koju su se dosađivali za vrijeme vladavine najvećeg MMA borca svih vremena dosad i kralja welter kategorije, Georgesa St-Pierrea. On se, evo baš neki dan umirovio, po mojoj procjeni na neko određeno vrijeme, a trenutni šampion weltera teško se može nazvati priznatim kraljem svoje kategorije. Dio mene želi oprostiti Tyronu Woodleyju što je bio tako bolno dosadan u svim svojim obranama titule osim u onoj protiv Darrena Tilla, jer sam i ja kao dječak bio sličnog mentaliteta. Kad bih iz nekog predmeta dobio peticu, više tu knjigu do kraja tromjesečja nisam otvarao. Još jedan usmeni ispit, dobijem keca, zaključno trojka — prošao sam. Nitko se neće sjećati da sam rekao: “Drugarice učiteljice, ja nisam spreman”.

I nitko se doista nije sjećao, bio sam čvrst trojkaš do rata, najsmješniji u razredu, debeo i jak. Woodleyjev je cilj zaraditi novce, primiti što manje tjelesne štete i ostati šampion. To je pametno i na koncu njegovo pravo, ali je problem to što je u igri kojoj je jedini cilj biti zapamćen. Šampion kojeg se nitko ne sjeća jedna je od tužnijih pojava u svijetu sporta.

Postoji samo jedan način na koji borac poput Kamarua Usmana može pomoći promijeniti percepciju Woodleyja kao MMA ekvivalenta Rohmerova filma, a to je da bude divlje nokautiran.

Kažem to jer je Usman jedan od najnekarizmatičnijih boraca koji su izrekli riječ u mikrofon, a u stilskom kontekstu ne može ponuditi rat svjetova ili borilačkih filozofija. Usman je bivši Division II hrvački šampion s velikom nokautnom moći i rijetkim atletskim darom koji je sedam od zadnjih osam borbi dobio odlukom sudaca. Ako vam zvuči poznato, zamijenite ime iz prethodne rečenice Woodleyjevim imenom i shvatit ćete zašto.

Woodley je ipak zanimljiviji borac, da ne kažem čovjek. Jedan je od najboljih u MMA-u u borbi s leđima na kavezu što je, suprotno svakoj logici, njegova zona komfora. Iz ove pozicije ulazi u laka hrvačka rušenja jer je iza protivnika otvoren prostor, a kako je u duši borac kontranapada, naslanjanjem na kavez mami protivnika na neoprezan lov za nokautom gdje se otvaraju rupe za njegov desni cross. Osnovna stvar koju u borbi protiv Woodleyja treba prespojiti u glavi je činjenica da su teoretski inferiorne pozicije povlačenja i ležanja na kavezu zapravo Tyronove zone napada.

Moje predviđanje je molitva MMA bogovima da se ne dogodi hrvački meč na poene kao na američkim sveučilištima gdje pobjeđuje borac koji je više vremena proveo u kontroli. Iznenadit ću se ako Usman bude dovoljno jak za držati Woodleya na žici ili parteru; a odluči li se na jednu od svojih haymaker ofanziva, mogao bi nastradati, čemu se i nadam. Čak ni mizantrop u meni ne želi zamijeniti nepopularnog šampiona najpopularnije kategorije njegovom gorom verzijom.

Bože, da mi je netko rekao da bih radije gledao Colbyja Covingtona u borbi za pojas…

Prognoza: The Chosen One via KO

Ruthless Robbie Lawler vs. Funky Ben Askren

Ne volite li Robbieja Lawlera, ne volite ovaj sport, a ja ne volim vas. Možete mrziti njegovu ulaštenu sferu od glave, može vam ići na živce što je jednostavan na rubu intelektualne tuposti, ali ne možete biti ravnodušni na njegove borbe i nastaviti tvrditi kako ste MMA fan. Nema te karijerne i borilačke putanje koja utjelovljuje ovaj sport bolje od njegove.

Lawler je poput fosila oktagonske džukele iz prapovijesti sporta koji je 2014. ponovo oživio i naučio dovoljno novih trikova da u nekoliko borbi postane najuzbudljiviji šampion kojeg je MMA imao. Pokažite mi bolji niz borbi od njegovih mečeva protiv Roryja MacDonalda, Johnnyja Hendricksa, Jakea Ellenbergera, Matta Browna, Johnnyja Hendricksa ponovo, Roryja MacDonalda ponovo i Carlosa Condita i poslat ću vam Punchlines majicu s ručno napisanim pismom isprike. Među ovima su i barem tri borbe godine i jedna još uvijek možda najbolja MMA borba u povijesti. Lawlerova karijera prije tehničkog reprogramiranja je promotivni highlight reel MMA-a; tuče s Melvinom Manhoefom, Nickom Diazom, Scottom Smithom i Joshom Koschekom klasici su sportskog akcijskog žanra.

Karijera Bena Askrena negativ je Lawlerove — Funky je neporaženi hrvač koji je za život zarađivao drobeći konzerve bez stranice na Wikipediji po Aziji i s tek nekoliko relevantnih mečeva u Bellatoru — protiv Douglasa Lime i Andreja Koreškova. Askren je jedan od tih rijetkih olimpijskih hrvača kojeg je užitak gledati u MMA-u čak i kad u kavezu ima obične hrvačke mečeve.

Askren se vraća iz prerane mirovine, Lawler se vraća s operacije i iz melankolije prema sportu u kojem je predugo. Prognozirati ovakav meč je u ovom trenutku nemoguće, pa svi koji pokušavaju u velikoj mjeri gataju. Jedino što sa sigurnošću možemo reći je da se radi o matchupu izuzetnog hrvača i borca koji je dugo vremena imao najbolju obranu od rušenja u igri. Sastavni dio obrane od rušenja je i brzo ustajanje, tzv. scramble ako rušenje na trenutak uspije. Lawler nije samo majstor u limp leg obrani od rušenja — tehnici koju, zanimljivo, možete pronaći na YouTubeu u demonstraciji upravo Bena Askrena — njegov scramble je umjetnost, a ako se ono najgore dogodi, Lawler će pokazati i prilično opstruktivan butterfly gard.

Askren vs Lawler savršen je dvoboj za njihove poslodavce. UFC želi nekoga tko će uistinu testirati Bena Askrena iz dva razloga: s jedne strane žele razbiti mit/istinu o Askrenu kao borcu koji nije imao ozbiljnog protivnika, a s druge ne žele da pobijedi lako i time potvrdi da konkurencija u UFC-u nije ništa teža nego ona u Bellatoru ili ONE Championshipu.

Lawler je vidno ravnodušan prema borbi nakon gubitka pojasa, što je za borca koji dobija na žestinu i snagu volje gotovo pogubno. Njegov desni kroše uvijek će biti zahrđala bomba iz nekog prošlog rata koja može detonirati u bilo kojem trenutku, ali da Robbie želi ponovo stati u red za pojas vjerojatno nije točno.

Prirodno je željeti da se borcima koji dolaze uz hype nepotvrđen rezultatima dogodi reality check, a Lawler je u ovom stadiju svoje karijere savršen test za Askrenove šampionske aspiracije, jer protiv Lawlera od prije nekoliko godina ne bi imao šanse.

Moja prognoza je nada da će Askren i Lawler imati lud fajt koji će povećati dionice obojici, ali želja je da još jednom vidim pripadnika istrijebljene vrste kako nokautira relevantnog protivnika.

Askren će ionako imati još dovoljno prilika osigurati pojavljivanje na PPV eventima makar i čistim volumenom trolerskih tweetova. Robbieja možda zadnji put gledamo na važnom događaju. Želim vidjeti nekog drugog iznesenog na štitu.

Prognoza: Ruthless via KO

Godina psa je praktično iza Anthonyja Smitha — prošao je put od vica do izazivača razbijajući zidove glavom, Woodley i Usman su psi lutalice po zaboravljenoj kategoriji koje nitko ne želi udomiti, a Robbie Lawler je underdog u borbi protiv mačka u vreći. Dodajte u miks i Lion Kinga i Lionhearta i fauna priredbe UFC 235 postaje mala MMA džungla.

Ne dogodi li se u njoj nekakav veliki upset bit ću jako razočaran, siromašan i neistetoviran.