Osijek je trebao igrača koji garantira golove. Jesenski dio prvenstva završen je tako što su Dinamo, Rijeka i Osijek držali vrh ljestvice sa 40 bodova na kontu. Imao je Dinamo utakmicu manje, ali Bjelica je bio u odličnoj situaciji jer je bilo nevjerojatno da još uvijek drži korak s vrhom s obzirom na to da nije imao strijelca. Rijeka je imala Josipa Drmića koji je do Božića zabio 14 golova, Dinamo se mogao nasloniti na Mislava Oršića i Brunu Petkovića, a Bjelici je prvi strijelac kluba je bio Ivan Fiolić sa samo četiri postignuta gola.

Čak ni ti Fiolićevi golovi nisu bili baš klasični golgeterski pogoci. Protiv Lokomotive je iskoristio nonšalanciju suparničkih stopera kako bi poentirao iz blizine nakon što je ukrao loptu u suparničkom kaznenom prostoru, protiv Dinama i Istre je dobro reagirao na dubinske lopte u tranziciji i izašao sam pred suparničkog vratara, a protiv Šibenika je zabio sjajnim udarcem s 30 metara. Nijedan od tih četiriju golova nije bilo obično ulaženje iz drugog plana i trpanje lopte u mrežu s druge stative.

Kako se raspao Bjeličin projekt Osijeka koji napada titulu, tako više nije bilo ni potrebe za Caktašem

Nije da Osijek nije pucao. Imala je Bjeličina momčad prosjek od 15,6 udaraca po utakmici, više od Rijeke, ali Rijeka je s 52 udarca prema suparničkim vratima manje u jesenskom dijelu sezone zabila 13 golova više od Osijeka. Dobar dio tih golova otpao je na Drmića koji je bio u takvoj formi da mu je ulazilo sve što je uputio prema golu, ali Bjelica nije trebao Drmića. Bio mu je dovoljan samo prosječan strijelac da neki od sedam remija iz prvog dijela sezone pretvori u pobjedu i tako se odvoji na vrhu.

“Nikad mi posjed lopte nije bio bitan”, objasnio je Bjelica te zime svoju trenersku filozofiju u razgovoru s našim Aljošom Vojnovićem. “Ja od svoje ekipe tražim što brži dolazak u suparničku trećinu; meni 55 dodira mojih stopera i bekova ništa ne znači i oni znaju koje mi automatizme želimo razvijati. To su vrlo jednostavni automatizmi, a ono što ja tražim od svojih igrača je to da oni to rade perfektno. Nemaju oni zahtjev u igri da držimo posjed, mi brzo tražimo proboj preko krila jer to je naš način igre.”

Nakon proboja krila ide lopta u kazneni prostor, gdje je mora napasti netko iz drugog plana. A Bjelica je bio u pravu kad je rekao da je dobio pojačanje koje može biti prevaga u borbi za naslov, jer Caktaš je savršen igrač za stil igre u kojem se kazneni prostor puni loptama s boka.

Caktaš je u svojoj drugoj epizodi u Hajduku odigrao dvije pune sezone. U jednoj je zabio 19 golova, u drugoj 20, što su suludo dobre brojke za veznog igrača. A bio je vrlo efikasan i u one dvije nepotpune sezone koje je odradio u bijelom dresu; nakon što se u proljeće 2018. vratio iz Rubina, zabio je šest golova u 13 utakmica, a u jesen 2020. je zabio devet komada u 17 utakmica prije nego što je preselio na tribine, pa u Saudijsku Arabiju. Ukratko, Caktaš je u Hajduku pokazao da u HNL-u može držati ritam od jednog gola svake dvije utakmice. Odlično se snalazio u gužvi, imao je savršen osjećaj gdje će lopta završiti i još bolji tajming utrčavanja u prostor, a specijalnost su mu bili oni obični i neatraktivni golovi s druge stative, baš oni kakve u Osijeku nije imao tko zabiti.

Početak je bio upravo ono čemu se Bjelica nadao. Osijek je nastavio sezonu utakmicom protiv Slaven Belupa svega sedam dana nakon Caktaševa potpisa i on je počeo na klupi. Ušao je odraditi zadnjih 20 minuta i odmah je zabio gol; običan i dosadan, s jedva dva metra, ali gol koji je vratio Osijek u život nakon što je Slaven vodio. U Idućem kolu opet je dobio 20 minuta i opet je zabio. U prva četiri kola proljetnog dijela prvenstva Caktaš je zabio tri gola, s tim da je u prve dvije utakmice dobio po 20-ak minuta. S obzirom na to da je u prvih 20 kola najbolji strijelac kluba bio Fiolić s ukupno četiri postignuta pogotka, Caktaš se nametao kao veliko pojačanje.

Međutim, tu se učinak ugasio. U preostalih 12 utakmica proljetnog dijela sezone Caktaš je zabio samo dvaput.

Dio razloga za loš učinak čovjeka koji je doveden da riješi problem neefikasnosti u kaznenom prostoru leži u tome što je Osijek sredinom veljače kupio Kristijana Lovrića. Individualna statistika koju je Lovrić ostvario u Gorici bila je impresivna, ali proboj krila i ubačaj lopte u kazneni prostor nije bio njegov stil igre. Lovrićev je učinak dolazio iz volumena napada koji je imao, a kad ti lijevo krilo svaku loptu koju dobije povuče prema sredini i pokuša lansirati prema golu, onda nema baš previše prilika da centralni veznjak iz drugog plana napadne kazneni prostor i poklopi centaršut s mjesta na kojem ga nitko nije očekivao.

Lovrić i Caktaš odigrali su 38 utakmica u kojima su bili na travnjaku u isto vrijeme; 32 u HNL-u i šest u Kupu. To je ukupno više od 2.000 minuta, a zajedno su sudjelovali u jednom jedinom golu — onda kad je Lovrić protiv Istre probio lijevu stranu i poslao paralelnu loptu kroz kazneni prostor, a onda ju je Caktaš zakucao na drugoj stativi s tri metra, kao što to Caktaš obično radi. Lovrić je i Ramónu Miérezu asistirao samo jedan jedini put, i to tek pred kraj jesenskog dijela ovogodišnjeg prvenstva protiv Varaždina, u akciji koja se službeno vodi kao asistencija, ali je upitno može li se uopće tako zvati jer je Miérez vukao loptu 30-ak metara.

Jednostavno nije kliknulo među njima.

Osijek je okupio momčad u kojoj je imao trojicu dokazanih nositelja u HNL uvjetima. Ne savršena i ne kompletna igrača koji sami mogu stvarati višak, ali provjerenu kvalitetu za koju si točno znao što donosi. Bjelica je mogao koristiti Miéreza kao metu za duge lopte prema naprijed i preskakanje igre. Mogao je koristiti Lovrića kao krilo koje ulazi prema sredini i traži udarac s distance. Mogao je koristiti Caktaša kao igrača koji dolazi iz drugog plana i trpa loptu u mrežu. Međutim, nije ih mogao koristiti zajedno jer se jedan nije uklapao u potrebe ostale dvojice.

Caktaš je trebao krilo koje će probijati do kornera i zavrtati lopte u sredinu, a to Lovrić nije bio. Miérez je trebao veznog koji će skupljati druge lopte poslije njegovih duela i gurati mu ih u prostor, a to Caktaš nije bio. Lovrić je trebao napadača koji će se otvoriti prema suprotnom krilu kako bi mu očistio sredinu za udarac, a to Miérez nije bio. Svaki od njih bio je efikasniji kad barem jedan od preostale dvojice nije igrao nego kada su bili zajedno na terenu.

Caktaš napušta Osijek nakon 24 gola u dvije godine. Imao je on svojih trenutaka; zabio je tri gola u prve četiri utakmice kad je došao, prošle je sezone imao niz od sedam golova u pet kola, a ovu je otvorio sa sedam golova u prvih šest kola. Ali kad stvari gledamo u globalu, njegov dolazak u Osijek nije upalio.

Iz današnje perspektive smiješnom se čini Bjeličina izjava da je u Caktašu dobio igrača koji može biti prevaga u borbi za titulu. Osijek je u dvije godine Caktaševa mandata promijenio petoricu trenera, na kraju prve polusezone se raspao i završio na trećem mjestu, pa je prošle sezone opet bio treći s 30 bodova zaostatka za prvakom, a trenutno je četvrta momčad HNL-a. Međutim, u tom je trenutku Bjeličina izjava držala vodu. Osijek je na pola sezone bio na vrhu tablice i trebao mu je igrač koji može davati golove, a Caktaš je trebao biti taj.

Ispalo je da nije taj. Kako se raspao Bjeličin projekt Osijeka koji napada titulu, tako više nije bilo ni potrebe za Caktašem. Osijekova stvarnost danas je Marin Prekodravac kojemu je 18 godina i koji je počeo svaku od zadnje četiri utakmice. Osijekova stvarnost je Domagoj Bukvić kojemu je 19 i koji je počeo 17 od 20 utakmica ove sezone, a u još dvije je ušao s klupe. Osijekova stvarnost je okretanje mladim igračima i davanje šanse Antonu Matkoviću, Filipu Živkoviću ili Nailu Omeroviću koji prije dvije godine ne bi imali ni minute.

Osijek je započeo novu stranicu i okrenuo se strategiji razvoja usmjerenoj na mlade igrače, a tu nema više mjesta za Caktaša. Odlazak u Kinu je logičan potez.

Caktaš je danas u Osijeku artefakt nekog starog vremena i nekih drugačijih planova. Doveden je za ozbiljan novac jer je garantirao golove koji su Osijeku trebali u borbi za naslov. Danas je to potpuno apstraktno, ali Osijek koji se bori za naslov je prije samo dvije godine bio realna priča. Bjeličina je momčad u siječnju 2022. bila poravnata na vrhu tablice nakon 20 kola, iako je imala prvog strijelca koji je zabio samo četiri gola. Caktaš je doveden da riješi taj problem. Imalo je smisla, ali nije kliknulo i njegov odlazak je i simboličko zaključenje priče koja je odavno gotova.