Ono nadnaravno kod Goberta, kako objašnjava naš Toni Lazarušić, nije dužina njegovih ruku nego kombinacija lateralne pokretljivosti, prirodne fluidnosti pokreta i dužine ruku. U praksi to znači da kada suparnik napada kroz pick and roll, što je osnovna akcija u NBA ligi, Gobert u drop coverageu može podjednako dobro i braniti beka s loptom jer se kreće dovoljno mekano i visokog koji se odmotava prema obruču jer ima visinu i dužinu ruku. Statistički gledano, suparnici uzimaju 7,6 posto manje šuteva na obruču kada je Gobert na parketu, što ga čini najboljim u ligi. Jednostavno, shvaćaju što je ispred njih i niti ga ne napadaju.

Gledajući širu sliku, imati takvog igrača na parketu znači da ostatak momčadi može striktno čuvati šutere, što trenerskom stožeru Utah Jazza omogućava da ne mora birati hoće li žrtvovati obranu obruča ili trice. Utah već godinama ima top 10 obranu trice i obruča jer Gobert je individualno dominantan u reketu, a onda trener nema potrebu u branjenju pick and rolla slati pomoć s druge strane parketa kako bi zatvorio reket i žrtvovati obranu trice. Očito je da Gobert nije neki šuter i da neće predvoditi momčad u broju postignutih poena, ali je dobio maksimalni ugovor jer je jasno da njegova obrana momčadi u konačnici znači više nego da eventualno trpa 25 poena uz prosječnu obranu.

Imati Walkera na travnjaku znači imati opciju koja omogućava transformaciju ovisno o tome što situacija zahtijeva

Kyle Walker ima otprilike sličan utjecaj na igru kao Gobert u NBA-u.

U nogometu ima puno obrambenih igrača, posebno bekova, koji brzinom bez problema mogu parirati suparničkim napadačima i krilima. Dapače, često su bekovi i brži od napadača, iako nemamo takav dojam. Josipu Juranoviću je na utakmici protiv Škotske u kratkom sprintu izmjerena brzina od 32,2 km/h, što je rezultat kojem se na Euru od hrvatskih napadača približio samo Ivan Perišić s 31,6 km/h u utakmici s Engleskom. Problem kod brzih obrambenih igrača nastane kad nakon utrke moraju dobiti duel koji se obično pretvori u 50-50 situaciju, jer je mahom riječ o nižim i eksplozivnijim igračima kojima fizička snaga nije najjača karakteristika. Prema UEFA-inim podacima, najbrži igrač na Euru je talijanski bek Leonardo Spinazzola sa zabilježenom brzinom od 33,8 km/h, ali i sa samo 37 posto osvojenih duela i 0,3 oduzete lopte.

Još više ima obrambenih igrača koji napadačima mogu parirati snagom i koji su dominantni u duelu, ali problem nastaje kada moraju braniti prostor iza svojih leđa. Lopte u dubinu se pretvaraju u problem u kojem napadači često imaju ogromnu prednost u brzini.

Ono što Walkera čini posebnim — ili, ako želite, usporedivim s Gobertom — kombinacija je brzine i fizičke snage koja mu omogućava da nakon utrke s lakoćom uzme duel. Ne zna centrirati, ali jednako kao što Gobert ne bi trebao biti toliko dug i lagan na nogama, tako ni Walker ne bi trebao biti toliko brz i jak. Obično su igrači ili jedno ili drugo, a on je oboje i to ga čini jedinstvenim taktičkim oružjem vrijednim novca koji je za njega plaćen.

Koliko je Walker točno brz? Najbolje ćemo to ilustrirati činjenicom da je Kylian Mbappé u sprintu uspio doći — ne na ovom Euru, nego na svim dostupnim mjerenjima u bazi podataka — do maksimalne brzine od 36,2 km/h, a Pierre-Emerick Aubameyang je uhvatio brzinu od 36,7 km/h. Riječ je o dvojici napadača kojima je brzina najveći adut i koji imaju reputaciju iznimno brzih igrača. Za usporedbu, Walkeru je prošle sezone u utakmici protiv Chelseaja izmjerena brzina od 37,8 km/h, što znači da je Mbappé sa svojim najboljim rezultatom bliži Anti Rebiću (koji je najbrži Hrvat s izmjerenih 35,1 km/h dok je bio u Eintrachtu) nego Walkeru.

Koliko je Walker jak? Otkad je došao u Manchester City, Walker u prosjeku ima 1,7 uspješnih startova po utakmici i 61 posto osvojenih duela, a radi samo 0,2 prekršaja po utakmici. Relativno je visok za svoju poziciju, čvrst je na nogama i ima iznimnu snagu gornjeg tijela koja mu omogućava zadržavanje dobre ravnoteže nakon prvog kontakta sa suparnikom, što znači da mu — osim tjelesne snage — u korist idu i zakoni fizike jer nakon prvog kontakta ne gubi momentum sile kretanja i s lakoćom odnosi duele.

Postavlja se pitanje kako najbolje taktički iskoristiti takav spoj nesvakidašnjih tjelesnih predispozicija.

Mauricio Pochettino je Walkera koristio više prema naprijed i tu je podjednako do izražaja dolazila njegova silina i nedostatak kvalitetnog centaršuta. Prve sezone kada je došao u City igrao je ulogu sličnu onoj koju je imao u Pochettinovu sustavu i bio je uvjerljivo najbolji igrač u Premier ligi u startovima na loptu. U gotovo 70 posto slučajeva kada su ga suparnici pokušavali predriblati, Walker je izlazio kao pobjednik.

U svim sezonama u Cityju je Walker u ovoj kategoriji među 10 najboljih igrača lige, ali brojke su mu opale jer je Pep Guardiola ubrzo shvatio kako mu je Walker puno korisniji kada igra kao treći stoper i kada kontrolira prostor iza zadnje linije nego kada ulazi u pritisak na suparnička krila, iako je brutalno uspješan u oduzimanju lopte. Momčad naprosto dobije više obrambene stabilnosti i on svojim fizičkim predispozicijama maskira najveći problem koji City ima — brisani prostor iza visoko postavljenih stopera.

Možda i najbolji primjer za to je bila utakmica protiv Paris Saint-Germaina. Nakon što je Guardiola u prvom poluvremenu prve utakmice igrao konzervativno zbog straha od prijetnje koju nose Neymar, Mbappé i Ángel Di María, u drugom poluvremenu je podigao zadnju liniju desetak metara više, a oslobodio je i İlkayja Gündoğana, koji je prvo poluvrijeme proveo postavljen usko uz Rodrija, s kojim je branio zonu ispred stopera. Imao je taj luksuz jer je u zadnjoj liniji imao Walkera, koji je u prvih par minuta drugog poluvremena stigao dvije opasne dubinske lopte koje je očistio ispred Neymara, a onda je nešto kasnije u punom sprintu pretrčao 40-ak metara dijagonalno u kako bi uklizao Mbappéu koji je prošao Rúbena Diasa i krenuo bi sam na vratara da se nije pojavio Walker.

Nijedan drugi bek na svijetu ne može napraviti nešto slično niti može ući u takvu korekciju, jer nijedan bek na svijetu nema takvu kombinaciju snage i brzine, a to je nešto što se taktički može koristiti kao vrlo efikasno oružje.

Znaju to i suparnici, jer PSG je u drugoj utakmici 42 posto napada pokušao na desnom krilu, 37 kroz sredinu i samo 21 posto na lijevom krilu. Slično kao što Jazzovi suparnici ne idu na obruč kada je Gobert u igri, tako ni Cityjevi suparnici ne napadaju preko lijeve strane kada je ondje Walker. PSG je dvostruko više napadao preko desnog krila, a sličan efekt se događa i u Premier ligi. Kada je Walker na terenu, samo 23 posto napada ide preko njegove strane, a kada nije, broj raste na 31 posto. A to nije skok od osam posto, to je povećanje frekvencije napada na njegovu poziciju od 34,8 posto i jasan dokaz utjecaja na zbivanja na terenu te odabir koju zonu napasti.

Logično je da je Gareth Southgate odlučio koristiti Walkera na sličan način kao Guardiola.

Utakmica protiv Danske je bila samo još jedan dokaz Walkerove obrambene dominacije. Potpuno je neutralizirao Joakima Mæhlea, koji je bio jedan od ključnih igrača za danski napad bez da je uopće striktno izlazio na njega ili vršio pritisak. Mæhle i Mikkel Damsgaard, koji su igrali u Walkerovoj zoni, zajedno su imali nula uspješnih driblinga i jedan točan centaršut, a kada je Danska shvatila da ne može stvarati višak na lijevoj strani napada, ravnoteža igre je kontinuirano prebacivala na desno krilo.

Međutim, Walker je našao načina kako nametnuti svoj utjecaj čak i kada je lopta bila na suprotnoj strani. Imao je seriju fantastičnih korekcija u kojima je potpuno kontrolirao prostor iza svojih stopera, čime je omogućio svojim suigračima da igraju agresivnije jer znaju da imaju nekoga tko im čuva leđa. Čisto kao dokaz da bočni igrač može pokazati svoju vrijednost čak i bez centaršuta.

Walker je na Europskom prvenstvu odigrao pet utakmica i još uvijek nije predriblan. Osvaja nevjerojatnih 83 posto duela na tlu i 63 posto zračnih duela, a napravio je samo jedan jedini prekršaj. Međutim, još važnije je to da svojim trenerima daje gotovo jednake taktičke mogućnosti kao Gobert.

Prva razina je ona očita koja omogućava da Guardiola i Southgate kombiniraju formacije s trojicom i četvoricom igrača natrag. Imati Walkera na travnjaku znači imati opciju koja omogućava transformaciju ovisno o tome što situacija zahtijeva. I to nije ni blizu atraktivno koliko dobar centaršut ili dribling u izlasku prema naprijed koje imaju neki njegovi suparnici za koje će Lineker reći kako opravdavaju cijenu jer znaju što rade s loptom, ali je taktički vrlo važno za pripremu utakmica.

Druga razina je još malo suptilnija. Individualna obrana je važna, ali Walker utječe na momčadski kontekst jer svojim kvalitetama omogućava suigračima da budu agresivniji i da zauzmu višu poziciju, budući da on može svojom brzinom kontrolirati brisani prostor iza njih i ulaziti u korekcije u kojima je dovoljno jak da kontinuirano osvaja duele. Slično je to efektu koji je na Liverpool imao Virgil van Dijk, ali dodatno bitan dio utjecaja na taktičku pripremu je to da Walker suparničke momčadi čini predvidljivima, jer često svjesno izabiru graditi napade na suprotnoj strani — baš kao što protiv Jazza ne idu na obruč kada znaju da ga brani Gobert. A to je segment utjecaja na utakmici koji, za razliku od individualne obrane, statistika ne može izmjeriti.

U javnosti je prihvaćena perspektiva nogometa kao sporta u kojem su svi osim napadača tek sporedni glumci, a tu je Walker jedan od onih igrača koji donosi neku sasvim drugu dimenziju i koji svojim individualnim učinkom mijenja momčadski kontekst do te mjere da utječe na pripremu utakmice vlastitog i suparničkog trenera.

I tu je zapravo njegova prava vrijednost, ona koja Walkera čini efikasnim taktičkim oružjem čak i bez toga da zna centrirati loptu. Vrijednost koja ga čini kandidatom za defenzivnog igrača godine, kada bi se takva titula dodjeljivala u nogometu.