Jermain Defoe je takav igrač.

Čovjek se umirovio kao deveti najbolji strijelac u povijesti Premier lige. Na početku i na kraju karijere je proveo neko vrijeme u Championshipu, igrao je u Americi i Škotskoj, ali kada se podvuče crta, Defoe je zabio 162 gola u Premier ligi. Michael Owen je bio jedan od najtalentiranijih engleskih napadača u povijesti i zabio je 12 premierligaških golova manje od Defoea. Thierry Henry i Frank Lampard su dvojica od petorice najvećih igrača u povijesti Premier lige, a imaju 13 i 15 golova više od Defoea.

Na pitanje zašto je Defoe tolika ikona odgovor nije zato što je deveti strijelac u povijesti lige. Odgovor je u tome da je bio prvo bio uzor kao Čovjek

To je otprilike okvir koji pokazuje koliko je Defoe bio dobar igrač. Nije driblao niti je igrao nogomet kao što su to radili Henry ili Owen. Nije bio niti blizu njihova stila s loptom u nogama, niti je igrao na istoj razini na kojoj su svaki u svoje doba igrala njih dvojica. Stvoriti višak s loptom u nogama za sebe ili svoje suigrače nešto je najvrjednije što postoji u nogometu, a to Defoe nije imao. Ali je zato trpao golove s takvom lakoćom da mu je konačni zbroj omogućio da uđe u istu rečenicu s Henryjem i Owenom. Gol tamo, dva ovamo i malo po malo došao je do 162 i ulaska među 10 najboljih strijelaca u povijesti Premier lige.

Obično se nos za gol svede na neku vrstu iskonskog instinkta koji je urođen i koji se ne može kontrolirati. To je ta mistika. Hrpu golova objašnjavamo kao nešto urođeno, kroz gotovo pa životinjski nagon koji čovjeka iz nepoznatog razloga vuče baš onamo gdje će pasti lopta i gdje će se sam od sebe naći u šansi. Defoe je dokaz da tu nema baš ničega mističnog.

Kada je počinjao svoju profesionalnu karijeru u West Hamu, ispred njega su bili Davor Šuker i Paolo Di Canio. Nitko ne dovodi bivše igrače Real Madrida i Arsenala te Lazija, Juventusa i Milana da bi sjedili na klupi. Iz te je perspektive bilo jasno da će Defoe svoje seniorske minute morati tražiti na posudbi u nižoj ligi. Međutim, prije nego što ga je poslao u AFC Bournemouth, Harry Redknapp je— kako je on sam ispričao u vlastitom podcastu — na West Hamovu treningu postrojio Šukera i Di Cania da gledaju kako Defoe trenira završnicu.

Nije to Redknapp napravio zato što je Defoe bio bolji od njih, nego zato što je probijao čahuru koja ga je štitila od razočaranja. Puno igrača u njegovoj situaciji prihvati da nisu toliko dobra za najviši rang; ima bržih, jačih i talentiranijih, a onda se nađeš među sebi sličnima i plivaš drugoligaškim i trećeligaškim vodama kako bi se zaštitio od toga da ti netko kaže da nisi dovoljno dobar. Defoe nije pristao na to. Vježbao je svakodnevno i borio se prvenstveno protiv samog sebe.

“Moraš uvijek znati gdje je gol”, ispričao je Defoe za The Athletic, objašnjavajući kako je razmišljao kada bi se našao u suparničkom kaznenom prostoru. “Ponekad ne bih trebao niti pogledati jer sam jednostavno znao gdje je. Ako sam bio blizu gola, obično sam išao na prvu stativu i pokušao čekati da se vratar spusti i onda sam pucao visoko.”

Kazneni prostor je relativno mali dio terena. Riječ je o nekih 640 kvadratnih metara i Defoe je u toj kutiji neprekidno vježbao iste stvari. Dijagonalno utrčavanje prema prvoj stativi i brzi udarac. Iznova i iznova, stotine tisuća puta kroz svoju karijeru. Već tada — a pričamo o 2001. te vremenu puno prije WyScouta i ostalih platformi koje danas drže sav mogući video sadržaj na jednom mjestu, čime olakšavaju pripremu — Defoe je presnimavao utakmice, detaljno proučavajući kretnje stopera i razišljajući o tome kako im se pozicionirati točno iza ramena, tamo gdje je izvan vidnog polja, ali opet ne potpuno iza leđa da se može lakše uvaliti ispred stopera.

Di Canio mu je objasnio da Filippo Inzaghi radi istu stvar kako bi se pripremio za stopere, a Defoe je gledajući sve te snimke zaključio da tih 640 kvadrata nije toliko velika površina i da lopta može u kazneni prostor doći samo iz tri smjera, tako da je ovisno o poziciji lopte i dodavača koji je gura u kazneni prostor odredio svoje rute kretanja i pravce u kojima će napadati prostor. Onda bi izašao na teren i nakon svakog treninga ostajao ponavljati kretanje i polirati tehniku udarca kako bi bio što oštriji.

Ono što je Defoeu na prvi pogled urođeno zapravo je izdrilano stotinama tisuća ponovljenih utrčavanja. Tu nema ničega mističnog, to je čisti rad. Ništa mu nije palo s neba. Netko trenira tehniku, a Defoe je trenirao ‘nos’ za gol. Da je stavio prioritet na dribling, vjerojatno bi u tom segmentu bio puno bolji. Ali onda vjerojatno ne bi zabio ni blizu koliko je ovako zabijao. Jer, realno, Defoe nije bio ni Henry ni Owen. Kapacitet s kojim je počeo nije bio takav da je mogao postati igrač takve kvalitete. Uvijek je bio autsajder, uvijek se borio da ispliva iz mora onih koji su bili kao on ili malo bolji. Ali od onog kapaciteta koji je imao izvukao je maksimum — deveti strijelac u povijesti Premier lige.

To je samo po sebi dovoljno da bude uzor. Čovjek nije bio bezveznjak. Riječ je o igraču iz drugog plana, ali velikom igraču koji je probio vlastite granice i koji je napravio veliku karijeru kakva može mnogima poslužiti kao inspiracija. Ali puno veća stvar je ono što je napravio mimo terena.

Defoe i Bradley Lowery upoznali su se u prosincu 2014. na utakmici Sunderlanda i Chelseaja. Svega pet godina star Sunderlandov navijač borio se s teškim slučajem neuroblastoma i jedna od želja koju je imao bila je upoznati igrače svog omiljenog kluba. To je bio sudbonosni kontakt Defoea i Bradleyja u kojem je napadač ostao zatečen hrabrošću i toplinom malog dječaka. Idućih mjeseci Defoe je konstantno posjećivao klinca u bolnici i pružao mu podršku u borbi protiv raka, a kada je ponovo dobio poziv engleskog izbornika, kao svog pratitelja na utakmicu protiv Latvije izveo je malog Bradleyja.

Bradley i Defoe su postali prijatelji. Istinski i pravi prijatelji, lišeni svega materijalnog i vezani samo čistom ljubavlju prema nogometu.

Sve veliko što je radio — bilo na nogometnom travnjaku, bilo u humanitarnom radu zbog kojeg je primio viteško odlikovanje, odnosno Red Britanskog Carstva — u tom je trenutku palo u drugi plan. Defoe je običnom malom ljudskom gestom postao uzor.

Često tražimo previše od nogometaša. Do te mjere da zaboravimo da nije riječ o TV ličnostima koje se ponašaju prema scenariju nego o običnim ljudima koji imaju svoje strahove i svoje štitove kojima brane ranjivosti koje svaki čovjek ima. Ovo što je Defoe napravio velika je stvar jer, pogledate li stvari iz drugačije perspektive, morate se zapitati što je to njemu trebalo. Ima lovu i sve što dolazi s njom. Ima aute, kuće i može u provode kako bi ispuhao pritisak koji mu moderni nogomet nameće, ali vjerojatno ima najviše mira kad je sam i kad ničije oči nisu uperene u njega.

Prije tri ili četiri godine sam razgovarao s jednim našim bivšim ne-nogometnim reprezentativcem koji je odlučio graditi život izvan Hrvatske, premda mu je žena Hrvatica i sve obiteljske veze ga vuku natrag u Hrvatsku. Na pitanje zašto, njegov je odgovor bio da se svako od nas ima luksuz malo se posvađati sa ženom u šoping centru jer imamo loš dan. On nema pravo na loš dan jer će njegova obična nervoza biti vijest. Vani je lišen toga i ima svoj mir.

Defoeu ništa, kako smo vidjeli na početku, nije palo s neba i za svaki postignuti gol je napravio vjerojatno par tisuća pokušaja na treninzima. Borio se koliko je mogao i napravio je nešto u čemu može uživati. Povezati se s nekim za koga je jasno da je u terminalnoj fazi borbe s rakom znači sebe svjesno osuditi na emocionalnu bol i dodatni nemir u glavi. Zato je mogao tog 4. prosinca 2014. napraviti sliku s klincem i potpisati dres, ispuniti društvenu normu i otići svojim putem kao što bi napravila ogromna većina drugih nogometaša. Ne zato što su loši ljudi koji ne žele pomoći, nego zato jer se bave poslom koji uvjetuje da im je fokus strogo usmjeren na ono što rade i sve što im treba je njihov privatni mir. Ali Defoe to nije napravio.

Njegova odluka da se zbliži s malim Bradleyjem čini se sasvim lakom. Svi bi, valjda, to napravili. Ali nije baš tako. Svatko od nas ima priliku svakodnevno napraviti nešto slično. Pomoći beskućniku, popiti kavu sa starcem iz zgrade koji nema nikoga svoga ili volontirati u nekoj instituciji. U pravilu ćemo dati novac u humanitarne svrhe i pomoći koliko možemo kad vidimo nekoga na ulici, ali se štitimo od emotivnog uloga koji dolazi upoznavanjem te osobe na intimnom nivou, jer smo u ovom svijetu prenapregnuti i razvučeni do te mjere da teško dolazimo do svog mira. Ista stvar je i s Defoeom. Sve se to čini laganim kao oni golovi koje je zabijao, ali kako se iza njih kriju sati i sati treninga, tako se i ovdje u pozadini krije svjesna odluka da izađe iz svoje čahure koja ga štiti od toga da bude povrijeđen.

Na pitanje zašto je Defoe tolika ikona odgovor nije zato što je zabio 162 gola i što je deveti strijelac u povijesti lige. To je odlična statistika, ali odgovor je u tome da je bio prvo bio uzor kao Čovjek, s velikim početnim slovom.

Zašto mislim da često tražimo previše od nogometaša? Zato što od njih tražimo dozu emocionalnog uloga kakvu ni sami nismo spremni dati, pod izlikom da su oni uzori. Nisu uzori. Nitko nije dužan odgajati vaše dijete. Status zvijezde nosi solidnu dozu društvene odgovornosti, ali i vi sami imate odgovornost za ono što konzumirate. Dejan Lovren može pričati što god hoće o čemu god hoće. Isto tako, može šutjeti o ratu u Ukrajini, što mu se ovih dana redovito prebacuje. Može govoriti i šutjeti o čemu god želi, to je njegova stvar i njegovo pravo. Kao što je vaše pravo da o njegovim postupcima mislite što god želite.

Suština je u tome da vaše dijete možete odgojiti samo vi sami. Nemate pravo zahtijevati od glumaca, sportaša i političara da vam pomažu u tome i da prilagode svoja ponašanja. Oni vam nisu dužni apsolutno ništa.

Ali pomogne kad se svako toliko pojavi netko poput Jermaina Defoea; netko s nosom za gol, ali i s instinktom za biti čovjek. Netko tko zaista može biti uzor.