Na početku ovog cijelog ludila, dok je još izgledalo da će sve biti u redu, novinari su na konferenciji za medije pitali Jürgena Kloppa za komentar stanja koje se počelo zakuhavati.
“Vidite, ono što ne volim u životu je kad za vrlo ozbiljno pitanje tražite mišljenje nogometnog trenera i smatrate ga važnim. Ne razumijem to“, odgovorio je tada Klopp, odbivši dati preporuke oko toga što raditi vezano uz pandemije koronavirusa jer je znao da će hrpa ljudi sve što on kaže shvatiti kao odgovor nekoga tko nastupa s pozicije autoriteta. “Nije važno što kažu slavni ljudi. Morate pričati o stvarima na ispravan način, ne da ljudi bez imalo znanja, poput mene, pričaju o nečemu tako ozbiljnom. Ljudi koji su stručnjaci za ove situacije trebaju reći što da radimo i sve će biti u redu. Ne nogometni treneri. Ja ne razumijem politiku, ekonomiju i koronavirus, zašto mene pitate? Ja samo nosim kapu i imam lošu bradu.”
Klopp je u tom trenutku znao u kakvom društvu živimo i koja je njegova moć kad izgovori nešto. Bio je potpuno svjestan situacije i odlučio je biti Kloppo — lik koji nije veći od života, koji neće biti mesija i kojemu je sve što želi uživati u nogometu.
Dejan Lovren nije pratio primjer svog menadžera nego se odlučio za nešto drugačiji pristup. I ima na to pravo. Kao i svaka druga osoba na internetu, ima potpuno pravo iznositi sve svoje stavove, uključujući i one da je koronavirus izmišljen i da je 5G mreža opasna za ljudsko zdravlje. Ima pravo izražavati javnu podršku Ivanu Pernaru kao što svaki drugi sportaš ima pravo dati podršku bilo kojem drugom političaru. Ima pravo podržavati rad Davida Ickea i Rashida Buttara, ima pravo se svađati s Billom Gatesom. Klopp je bio uvjeren da nema znanja da priča o tome, Lovren je uvjeren da ima i ima pravo reći što misli da treba. Je li u pravu ili nije, to ne ovisi o njemu. To ovisi isključivo o nama samima i tome kako ćemo ga doživljavati.
Sportskim zvijezdama nije moguće ne biti uzor, moguće je samo izabrati ono što žele poručiti. Isto tako, vi sami morate izabrati ono što želite primiti
Charles Barkley je 1993. snimio reklamu za Nike u kojoj je jasno jasno poručio kako nije uzor. Bilo mu je potrebno točno 27 sekundi da objasni kako nije plaćen da bude uzor, kako je plaćen samo za ono što radi na košarkaškom terenu i kako bi roditelji trebali biti uzori, jer samo zato što on može zakucati loptu u koš ne znači da bi trebao biti uzor djeci. Barkley je bio u pravu i to što je vrhunski sportaš ne mora nužno značiti da treba biti postavljen kao uzor djeci. Međutim, sama činjenica da je snimio reklamu kojom je to poručio bio je jasan dokaz da je Sir Charles shvaćao koliko je velika moć njegove riječi i koliki utjecaj ima na obične ljude.
Točno to je poručio i Karl Malone, koji je za Sports Illustrated napisao esej u kojem je reagirao na Barkleyjevu reklamu i u kojem je poručio da sportaši, htjeli oni to ili ne, postavljaju primjer koji će mnogi drugi pratiti. Sportaši ne biraju hoće li postati uzori; oni su izabrani i sve što im ostaje jest da izaberu kakvi će modeli biti.
Sportaši nisu iznimke
O tome se radi i u ovom slučaju.
Kada ogolimo sve do krajnjih granica, Lovren i Klopp su napravili istu stvar — poslali su poruku javnosti. Klopp je odlučio izabrati biti uzor na način da je poručio ljudima kako u ozbiljnim situacijama moraju slušati stručnjake na službenim funkcijama unutar postavljene hijerarhije, a Lovren je odlučio biti uzor tako što je poručio ljudima da trebaju slušati Ickea, Buttara i da je koronavirus izmišljotina. Sportskim zvijezdama nije moguće ne biti uzor, moguće je samo izabrati ono što žele poručiti.
Isto tako, vi sami morate izabrati ono što želite primiti. Ako odlučite da je Lovren sa završenom školom za elektroinstalatera vama dovoljan autoritet na području medicine, onda slušajte Lovrena. To je vaše pravo, jednako kao što je pravo da ubrizgate sebi Domestos u venu jer je Donald Trump istaknuo da, ako nešto čisti bakterije na površinama, onda je logično da čisti i virus iz našega tijela. Sloboda govora je temeljno pravo koje imaju svi ljudi ovog svijeta, ali na kraju sami donosimo svoje odluke — i ako ne znamo koristiti internet da raspoznamo relevantno od irelevantnog, nitko nam nije kriv, baš kao što nam nitko nije kriv kad sjednemo za volan auta bez da ga znamo voziti pa se zabijemo u zid.
Međutim, vaša odgovornost za sadržaj koji konzumirate i obaveza da koristite vlastitu glavu za donošenje zaključaka nije alibi koji oslobađa Lovrena — ali ni ostale javne osobe — od odgovornosti za izrečeno. To je temelj demokracije, da uz pravo na iznošenje stavova dolazi i visok stupanj odgovornosti za izrečeno; što vas više ljudi sluša, to je ta odgovornost veća i morate imati dovoljno znanja i informacija da bi taj stav mogli braniti znanstvenim faktima.
Htio ili ne htio, Dejan Lovren se našao u ulozi uzora, a u sintagmi “društvene mreže” stoji i pojam društvo. Društvo je lagano skliznulo pod utjecaj celebrity kulture u kakvoj anonimusi postaju influenceri kojima su činjenice sporedna stvar i koji moraju imati mišljenje baš o svemu. Nogometaši, ali i sportaši općenito, tu nisu iznimke.
Društvo je skupina ljudi koju oblikuje upravo komunikacija i zajednička pravila djelovanja koja za cilj imaju zajednički interes boljeg okruženja za život. To znači da svatko od nas ima svoju ulogu u društvu i da je ono što govorimo itekako važno, jednako kao što je važno da tražimo odgovornost od drugih za ono što su izrekli. Argumenti su važni, a stavovi onih koji nastupaju s pozicije autoriteta nisu nimalo bezopasni, što je Klopp vrlo dobro shvatio. On se drži onoga u čemu je stručan, spreman je govoriti o tome, objasniti činjenice i održavati autoritet, a u drugim područjima će pokazati poštovanje prema znanju. Još važnije, priznat će kad nešto ne zna i naći će nekoga tko zna.
Nogomet zazire od čvrstih činjenica
Kad je Klopp u Liverpool doveo Thomasa Grønnemarka da bude trener za ubacivanje lopte iz auta, Andy Gray — napadač koji je odveo Everton do zadnjeg naslova prvaka i dugogodišnji TV komentator — se sarkastično ponudio za trenera za početne udarce. Naprosto nije shvaćao da ozbiljan klub može uzeti nekoga da dobro plaćene profesionalce uči bacati aute i još se time hvaliti okolo. Grønnemark je bio danski atletičar, četverostruki prvak Danske i vlasnik 12 medalja u sprinterskim disciplinama, a kasnije dio boba četverosjeda. Međutim, ono što je privuklo Kloppa bila je činjenica da je Grønnemark upisan u Guinnessovu knjigu rekorda s autom bačenim 51,33 m u daljinu i da je taj bizarni dio svoje fascinacije pretvorio u opsesiju koja se pretvorila u prilično metodičan posao koji se zasniva na znanosti.
Liverpool je sezonu prije njegova dolaska imao tek tri udarca prema golu nakon ubacivanja iz auta i kad je shvatio da se takve situacije događaju toliko često, Klopp je shvatio da može iskoristiti priliku. Uostalom, ako ima posebne trenere za vratare, kondicijsku pripremu ili nutricioniste, zašto ne bi imao i trenera za ubacivanje auta. U utakmici protiv Bayerna, pola godine nakon što je Grønnemark počeo raditi s Kloppom, Liverpool je imao 92 posto dobivenih situacija nakon vlastitog auta i imao je dva udarca neposredno nakon njih, što znači da je gotovo u potpunosti kontrolirao situaciju nakon auta i to pretvorio u vlastito oružje.
Vjerojatno ne postoji aspekt društva u kojem se zazire od čvrstih činjenica i argumenata utemeljenih na brojevima kao što je to slučaj u nogometu. Stvari se tumače površno, dosta toga se radi zato što se oduvijek tako radilo i ne teži se kvantificiranju situacija, nego se takav pristup odbacuje. Nogometaši, koji su dio celebrity kulture i uzori javnosti, htjeli oni to ili ne, često ne mogu ni vlastiti posao svesti na objektivno i utemeljeno, tako da je teško očekivati da će to moći kada komentiraju područja u kojima nisu nimalo stručni, bez obzira na to što njihove riječi imaju posebnu težinu za širu javnost.
U suštini, priča s Lovrenom i njegovim zadnjim istupima je vrlo jednostavna. Čovjek ima pravo na svoje mišljenje i ima pravo govoriti apsolutno što god želi.
To što kao celebrity i uzor odgaja našu djecu nije njegov, to je isključivo naš problem.
