Napoli je u domaćoj utakmici protiv Rijeke bio veliki favorit, jer kvaliteta kadra preteže debelo na njegovu stranu. Kada uzmete u obzir specifične okolnosti — s jedne strane izostanke koje je Simon Rožman imao zbog koronavirusa, a s druge enormnu dozu vanjske motiviranosti koju su imali domaći igrači zbog smrti Diega Armanda Maradone, što ne treba previše objašnjavati jer svatko tko je barem vidio taj grad na televiziji zna koliko je Maradona i dan-danas sastavni dio života i kluba i grada — Rijeka zbilja nije imala šanse .
Upravo takve utakmice su najteže za Gennara Gattusa.
“Podsjeća me na mog oca”, objasnio je Aurelio De Laurentiis zašto je doveo Carla Ancelottija za trenera. “Izabrao sam njegov spokoj, njegovu smirenost i užitak kada ste s njim u društvu. Moj otac je bio filozof, vrlo drag čovjek i Carlo je isti takav. Obožavam ga, ali kada sam ga imenovao nisam napravio pravu stvar za Napoli.”
Ancelotti je u svojoj prvoj sezoni odveo Napoli do drugog mjesta u Serie A, ali to nije bilo to. Don Carlo je bio previše sabran za De Laurentiisa, bio je premiran za strasti Napulja.
Napoli naprosto mora pobjeđivati i to je nešto što visi nad Gattusovom glavom
“Trebali smo odmah tada raskinuti ugovor”, nastavio je De Laurentiis. “Trebao sam mu reći da nije stvoren za nogomet kakav žele navijači u Napulju i za ludilo koje im je potrebno. Raziđimo se i ostanimo prijatelji, ali nogomet u Napulju je nešto sasvim drugo.”
Nogomet u Napulju je ipak prvenstveno ono što De Laurentiis želi da bude, a on je zbilja specifičan tip osobe. On je revolveraš koji je prošle godine cijelu svoju momčad izazvao na dvoboj i svima prijetio razbijanjem cijele momčadi. Bilo je jasno svima — uključujući ljude koji ga savjetuju i vode klupsku operativu, odnosno pogotovo njima — da ne može napraviti to čime prijeti, ali cijelo to vrijeme De Laurentiis nije niti trepnuo i nastavio je po svom jer je navikao na sukobe. On naprosto ne zna stvari rješavati u rukavicama kao što to radi Ancelotti. On ne poznaje dijalog jer je u svom filmskom viđenju stvari izgradio lika koji se obračunava javno; nasred ulice, u podne, s revolverima u rukama.
Gattuso je karakterno vrlo sličan De Laurentiisu. Ni on ne bježi od svojih sukoba i on probleme voli rješavati javno, glasan je i uklapa se u Napulj neusporedivo bolje od Ancelottija. Ne samo da razumije mentalitet grada u kojem radi nego ga i dijeli s njim. Na kraju krajeva, Maradonin status u Napulju nije takav samo zato što se radi o genijalnom igraču koji je klubu donio naslov prvaka. On je srastao s gradom u jedan organizam jer se s njim poistovjećivao do dubine; nesavršenost njegova genija se savršeno nadopunjavala sa svim demonima koje nosi takav kolektivni mentalitet, sa svim emocijama, sa svom vjerom i svim podcjenjivanjima koje je koristio kao gorivo za uspjeh. Njegovo ludilo se poklapalo s njihovim.
Gattuso na neki način pripada ovamo; on je kalabrez i snalazi se u Napulju.
Međutim, pogrešno je percipirati Gattusa kao trenera po tome kakav je bio kao igrač. Jasno, puno elemenata koji su ga činili prepoznatljivim članom Ancelottijeva AC Milana su i dalje tu, a prvo što iskače je njegov temperament i spremnost da dođe do pobjede. Kada je bio igrač, to se manifestiralo kao volja da prekopa teren, istrči više i jače od bilo koga drugog na terenu, da uđe nekome u noge ili da uhvati suparnika za vrat.
U trenerskoj ulozi ta je njegova odlučnost isplivala na sasvim drugačiji način.
Jedna od prvih odluka koju je Gattuso donio je bila zamjena vratara. Alex Meret je varirao u formi, imao je odličnih obrana kojima je spašavao Napoli, a imao je i nevjerojatnih kikseva. Međutim, Gattuso ga je zamijenio Davidom Ospinom jer je razgovarao s igračima i zaključio da žele igrati na posjed lopte, žele izlaziti s loptom iz zadnje linije. Ospina nije ništa manje sklon vratarskim pogreškama i jeftinim golovima od Mereta, ali on je odličan u igri nogom i može donijeti ono što je momčad željela. To je samo jedan od primjera kako je Gattuso itekako sposoban probleme riješiti i kroz dijalog, ne mora se uvijek ulaziti s dvije noge.
Za momčad koja se u prosincu raspadala po šavovima, ključna je bila Gattusova sposobnost da je opet okupi i postavi u neke normalne okvire. Današnji Napoli nije previše sličan onome kojeg je Maurizio Sarri vodio do 91 boda prije tri sezone, niti je identičan onome s kojim je Ancelotti pretprošle godine osvojio drugo mjesto. Uostalom, prošle je sezone Napoli bio tek sedmi u Serie A, a onda je prodao Allana koji je sve te godine proveo kao centralni igrač veznog reda. Međutim, Napoli je uložio ozbiljnu lovu u Victora Osimhena, a u momčadi još uvijek ima Kalidoua Koulibalyja, Fabiána Ruiza, Lorenza Insignea, Hirvinga Lozana i Driesa Mertensa. Po svim parametrima, Napoli je vrhunska momčad koja u svim linijama ima igračku kvalitetu potrebnu da se bori za vrh poretka u Serie A.
Samim time, postoji imperativ pobjede u utakmicama kao što je ova protiv Rijeke. Napoli naprosto mora pobjeđivati i to je nešto što visi nad Gattusovom glavom.
Izuzmemo li utakmicu protiv Juventusa koja se nije niti igrala, Napoli je izgubio samo od Milana i Sassuola. S obzirom na to da je riječ o prvoj i drugoj momčadi na trenutnoj ligaškoj ljestvici, to se još nekako može i podnijeti. Međutim, Napoli je Bolognu dobio 1:0, a Benevento 2:1 preokretom u drugom poluvremenu. U obje utakmice se mučio više nego što bi se moglo očekivati, a niz od četiri neuvjerljive utakmice u nizu je opasna stvar. Barem kad ti o sudbini odlučuje netko tko je brz na okidaču kao što je to De Laurentiis.
Rijeka je u tom kontekstu bila bitna stavka za nastavak sezone.
Gattusov Napoli je sposoban odraditi “orgiju napadačkog nogometa” kako je pobjedu 6:0 protiv Genoe opisao kolumnist La Repubblice Paolo Condo. Istovremeno, sposoban je i mučiti se kada se stvari ne krenu odvijati onako kako je Gattuso zamislio; izostane li gol u početnoj fazi utakmice, često do izražaja dođe koliko je današnji Napoli sistemski slabiji nego što je bio pod Ancelottijem i Sarrijem, koliko ima praznog hoda i improvizacije u organizaciji napada. To pokazuje i podatak da prošle sezone nijedna momčad nije toliko pucala izvan kaznenog prostora kao Gattusov Napoli: u malo više od polusezone ispucala je toliko udaraca izvan šesnaesterca da je došla na vrh ljestvice u toj kategoriji. Često nije mogla ući u kazneni prostor i jedino što joj je preostajalo bili su udarci izvana.
Od Rijeke je bio jači; individualna kvaliteta i sve druge okolnosti išle su debelo na njegovu stranu, tako da je utakmica rutinski završena. Ali za nešto više ove sezone Gattusov će Napoli ipak morati podignuti razinu svoje igre. Koliko god Gattuso svojim karakterom bio prilagođen nogometu u Napulju i onome što De Laurentiis traži od svog trenera, toliko je jasno da ova momčad ima klasu i da mora biti u krugu kandidata za Ligu prvaka.
Sve ostalo bi bio veliki podbačaj u gradu u kojem je nogomet nešto sasvim drugo.
