Najveći sport u Gironi je biciklizam. Kombinacija povoljnih vremenskih prilika, blizine velikog aerodroma i položaja između planina od grada je stvorila najveću biciklističku bazu u Europi. Gotovo svaka biciklistička momčad čije je sjedište izvan Europe za vrijeme biciklističke sezone seli u Gironu. Njen najpoznatiji stanovnik godinama je bio Lance Armstrong, koji je 1998. preselio u taj grad upravo zbog infrastrukture koju Girona nudi biciklistima. Najmoćnije biciklističke momčadi, poput UAE Teama ili Ineosa Grenadiersa, imaju godišnji budžet od preko 50 milijuna eura i to omogućava stotine zaposlenih ljudi u timovima, ali istovremeno traži ogromne logističke potrebe. A Girona ih ispunjava.
Koliko cijeli grad gravitira biciklizmu najbolje ilustrira činjenica da se na glavnom gradskom trgu nalazi spomenik posvećen borcima za nezavisnost u ratovima protiv Napoleonove Francuske te osam dućana raznih tipova biciklističke opreme. Barem pola od 100.000 stanovnika grada izravno zarađuje od suradnje s biciklističkim profesionalcima ili pružanja usluga amaterima i rekreativcima koji dolaze u Gironu.
Međutim, fokus lokalne zajednice na biciklizam znači da nema mjesta za nogomet.
Još 1902. je osnovan prvi nogometni klub, pa su početkom 1920-ih osnovana još dva, a onda je 1930. osnovana Girona FC. Postoje dva ključna razloga zašto je ona cijelu svoju povijest provela u niželigaškom natjecanju. Za početak, Girona je 39. španjolski grad po broju stanovnika. Postoji puno klubova s neusporedivo većom bazom iz koje su mogli vući igrače, ali i financijsku podršku, tako da se Girona nije mogla nositi s takvom konkurencijom. Drugi faktor je taj što je Barcelona na manje od 100 kilometara i FC Barcelona je klub za koji navija najveći postotak lokalnog stanovništva. Ako bi se i pojavio neki igrač s potencijalom, u pravilu bi ga Barcelona uzela već u kadetskom uzrastu i Girona FC nikad nije bila ništa više od lokalnog kluba.
“Morate držati loptu u nogama. Sakrijte im loptu, kao da igrate na ulici”
To se počelo mijenjati 2017. kad je City Football Group kupio 44 posto klupskih dionica, uz Perea Guardiolu koji je uzeo svojih 44 posto. Girona je tako postala dio grupacije klubova u vlasništvu šeika Mansoura bin Zayeda Al Nahyana, onoga što oni zovu Carstvo plavog mjeseca, a u suštini se svodi na nogometni konzorcij koji se sastoji od 12 klubova diljem svijeta na čelu s Manchester Cityjem.
Već u sezoni 2017./18. Girona je prvi put u svojoj povijesti ušla u La Ligu, ali se u prvoligaškom društvu zadržala samo dvije godine. Već je u drugoj sezoni ispala natrag u Segundu i ondje se zadržala još tri sezone prije nego što se prošle godine vratila natrag. Tada je Gironin predsjednik svom treneru postavio samo jedan jedini cilj: preživjeti.
Míchel je shvatio zadatak, ali je odlučio stvari napraviti na nešto drugačiji način nego to obično rade momčadi koje uđu u prvoligaško društvo. Umjesto da stvara momčad koja će se braniti i kojoj će primarni refleks biti izbijanje lopte, on je odlučio birati igrače koji mogu igrati.
Míchel je najveći dio svoje igračke karijere proveo u Rayo Vallecanu. Najveći dio te epizode trener mu je bio Paco Jémez i Míchel je iz prve ruke vidio da takav pristup može dati rezultate. Rayo je tih godina u pravilu imao najmanji budžet u La Ligi, ali Jémez ga je zadržavao među elitom, igrajući nešto što je bilo potpuno atipično za davljenike.
Bilo je, doduše, i blamaža. Jednom je Pacov Rayo primio 10 komada od Real Madrida, ali nije bilo odustajanja. Momčad koja je nastala u Vallekasu — kvartu otpisanih i odbačenih, onih kojima je preostalo samo buntovništvo — i sama je bila buntovna. Paco je odbijao prihvatiti da je otpisan i ostao je upisan kao prvi trener koji je, nakon što je Pep Guardiola preuzeo Barcelonu, došao Camp Nou i imao više lopte u posjedu od domaćina. Bez obzira na to tko je bio s druge strane, Paco Jémez je igrao u svom filmu. Tražio je da obrana stoji visoko, da veznjaci prilaze po loptu i da se napadači nude između linija.
“Oni će momčad poput nas ionako razbiti”, rekao je nakon jednog od poraza od Real Madrida kad je upitan za riskantni pristup. “Želite da se branim protiv Reala? Dali su 100 milijuna eura za Cristiana Ronalda i mislite da nas neće ubiti ako im dopustimo da igraju? Ubit će nas svakako, stoga ne vidim zbog čega bih odbacio principe pred licem smrti.”
Na kraju je Paco dočekao čak i svoju pobjedu protiv Reala, ali puno veći uspjeh je to što je pet sezona ostajao u La Ligi igrajući atraktivan nogomet s najmanjim budžetom u ligi.
Míchel je igrao u toj momčadi tijekom svih tih pet sezona i shvatio da to ima smisla.
“Morate držati loptu u nogama”, rekao je Míchel svojim igračima za vrijeme cooling breaka ovog kolovoza. “Kao inidvidualci morate držati loptu duže. Ako nije moguće, odigraj iz prve. To može biti teško kad ste pod pritiskom, ali morate zadržati loptu i pokazati svoj karakter. Idite naprijed dva metra, postavite se tako da možete primiti loptu i onda ponovo idite naprijed. Tražim minimalno dva dodira. Fintirajte da idete u jednu stranu, pa u drugu. Sakrijte im loptu, kao da igrate na ulici.”
U toj je utakmici s druge strane bila Sevilla, momčad koja je nešto malo više od dva mjeseca prije toga uzela još jednu Europa ligu. Sevila, klub koji ima četvrti najveći budžet u La Ligi i na plaće svojih igrača troši pet puta više nego što to radi Girona. S druge strane je bila momčad koja u svom sastavu ima individualno dominantne igrače poput Ivana Rakitića, koji je u toj utakmici imao šest ključnih dodavanja, ili Lucasa Ocamposa, koji je uzeo 10/13 svojih duela.
Ali Míchela nije briga tko je s druge strane. On od svojih igrača traži da igraju kao na ulici; da sakriju loptu suparniku i da kombiniraju sve do gola.
Girona je trenutno druga momčad La Lige. U prvih devet kola upisala je sedam pobjeda, poraz od Real Madrida i remi s Real Sociedadom, ali u obje te utakmice je imala veći posjed lopte. Nije se prepala toga što igra protiv momčadi iz Lige prvaka i nije im predala loptu; nastavila je igrati svojim stilom i ostala je vjerna onome što je stvorila kao identitet.
Momčad nije krcata ni Cityjevim talentima ni novcem. Daleko od toga da CFC ne pruža određenu stabilnost što se tiče operativnih akcija, ali ovo što Girona radi nije nužno povezano s arapskim milijunima. To je trijumf jasne ideje i vizije čovjeka koji jednostavno voli igrati nogomet. Míchel je donio plan, mirnoću i sigurnost, a onda je igračima puno lakše stvarno zadržati loptu i nastaviti igrati kad su pod pritiskom. Ponašati se kao da su na ulici i opustiti se, bez grčevitih pokušaja da prežive u ligi zakopani u bunker kakvim se obično brane momčadi koje tek uđu u prvoligaško društvo.
Girona je preživjela, ali Míchel je stvorio kontekst koji nudi potencijal za nešto puno više od samog preživljavanja.
Ono gdje je CFC pomogao svodi se na to da je riječ o Gironi. Momčad sama od sebe nema pritsaka; Girona je nogometni patuljak koji igra na stadionu kapaciteta 13.000 gledatelja, a veliki dio lokalnog stanovništva prvenstveno navija za Barcelonu. Klub nije prevažan dio lokalnog identiteta i zato je priključenje City Football Groupu prošlo tako glatko. A ako nikoga nije bilo pretjerano briga za to što Guardiolin brat prvo sam kupuje dio vlasničkog udjela iako je nogometni agent i što onda u cijelu priču ulazi City, zašto bi ikoga bilo briga za to što trener postavlja zadnju liniju na centar i ne odustaje od napadanja višestruko jačih suparnika ako mu to vrh organizacije tolerira? Tko će ga kritizirati? Tko će mu stvoriti pritisak?
To je Míchelu omogućilo da igra onako kako on misli da treba i stvori momčad koja igrajući kao da je na ulici zapravo igra najatraktivniji nogomet u Španjolskoj.
