Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Je li Kovač trener za Monaco?

Kako je bivši izbornik dospio do Kneževine i što očekivati

Prije nešto više od godinu dana Niko Kovač je s Bayernom osvojio njemački naslov, ali stvari nisu bile savršene. Sve ono što će Kovača nekoliko mjeseci kasnije doći glave bilo je problem i u tom trenutku. Igra nije bila atraktivna, Bayern nije bio agresivan, odnosi u svlačionici — osobito s Thomasom Müllerom, koji je lider i ima velik utjecaj na procese u cijelom klubu — bili su loši, ali Kovač je svejedno došao do naslova prvaka i na impresivan način uz 15 pobjeda u nizu odradio posao koji je bio postavljen pred njega. Taj niz nije bio slučajan i Kovač nije slučajno postao prvak, jednako kao što nije bio slučajan način na koji je otišao.

Kovač je tvrd čovjek. To shvaća i on sam, to je stil koji ponekad sasvim svjesno bira i od kojeg nema namjeru odustati. U trenerski posao ulazi s autoritetom, prvenstveno traži disciplinu od igrača i često je previše krut u svom fokusu na fizičku spremu. Ponekad, kao što je to bilo u Eintrachtu gdje je odradio odličan posao, taj stil prolazi jako dobro i donosi rezultate na duge staze. A ponekad, kao što je bio slučaj u Bayernu, ali i reprezentaciji, stvari se ne razvijaju onako kako je Kovač zamislio jer igrači koji su svjetske zvijezde ne vole baš da ih se svaki dan bode iglicama i da im se vade laktati kako bi se vidjelo kako su trenirali i koliko ih se još može pritisnuti; oni traže dozu slobode koju im je Kovač rijetko voljan dati.

Uostalom, Hans-Dieter Flick je bio dio Kovačeva stožera. Čovjek je u potpunosti promijenio način na koji momčad igra, preporodio je Bayern i došao do toga da s istom momčadi u prosjeku prima gol manje, a daje pola gola više od Kovača kao rezultat toga da je igra brža i atraktivnija, puno više orijentirana na bočne i krilne pozicije, baš kao što su igrači i navijači navikli.

Stvar je u tome što je sve te ideje je Kovač već čuo, nije Flick izmislio nešto revolucionarno i dotad neviđeno. Pobogu, Kovač je surađivao s Flickom na dnevnoj bazi, ovaj mu je sigurno ponudio svoje viđenje situacije i predložio da napravi ono što je i sam napravio nekoliko mjeseci kasnije. Kovač to nije mogao — ne zato jer nije znao, nego jer nije bio spreman odreći se svog načina rada i discipline koja mu je bila prioritet i u kojoj su mu se igrači konstantno morali dokazivati. Ostao je svoj, držao je svoju ideju i bio spreman platiti cijenu za to.

Kovač bi trebao dobiti dovoljno povjerenja da radi po svom. Još važnije, trebao bi dobiti okruženje u kojem rad po njegovom može donijeti dugoročne rezultate

“Nije neko iznenađenje”, bez velikih emocija prema bivšem treneru komentirao je Manuel Neuer Bayernov poraz od Eintrachta koji je zapečatio Kovačevu sudbinu u Münchenu. “Ovaj natpis je već dugo bio na zidu, pitanje je samo tko ga je kad pročitao.“

Međutim, Kovač je iz epizode u Münchenu ipak sa sobom ponio naslov prvaka.

Nogomet je čudno okruženje s vrlo kratkim pamćenjem i bez prevelike želje da u obzir uzme kontekst, dok je prvi dojam vrlo bitan. Kovač je mnogo riskirao kada je prihvatio Eintrachtov poziv. Klub je u tom trenutku bio u zoni ispadanja, bez sportskog direktora i u stanju raspada čitave organizacije, a Kovač je iza sebe imao relativno neuspješnu epizodu u reprezentaciji. Da je slučajno ispao iz Bundeslige, njegova bi karijera bila svršena stvar, jer dva uzastopna neuspješna posla znače da ne možeš dobiti treći na iole ozbiljnoj razini, bez obzira na veze iz igračke karijere.

Kovač se izvukao, odradio je odličan posao u Frankfurtu i sada dolazi kao čovjek koji je osvojio naslov prvaka u Bundesligi, a ta činjenica mu pruža autoritet koji otvara vrata ozbiljnih klubova i Kovaču daje prilike za nove avanture. A Monaco je ozbiljan klub.

Ključni čovjek u cijeloj priči je Paul Mitchell, koji je upravo preuzeo mjesto sportskog direktora.

Mitchell je bio obrambeni igrač u Wiganu i MK Donsima koji je nakon neopreznog starta doživio teški lom noge od kojeg se nikad nije oporavio i nakon kojeg je prekinuo karijeru u dobi od tek 26 godina. Doduše, ne bi ta karijera ni bez te ozljede stigla pretjerano daleko. Mitchell više nije bio ni mlad ni perspektivan, životario je u profesionalnom nogometu bez neke svijetle budućnosti, ali je način na koji je došao do kraja bio okidač koji je u njegovom umu posložio stvari na prilično specifičan način. Morbidno zvuči, ali skoro da se može reći kako mu je taj lom najbolje što mu se dogodilo u životu.

Kad je postalo jasno da se tetive oko razvaljenog zgloba nikad neće oporaviti, Donsi su Mitchellu dali sporedni posao u klubu, bio je klupski ambasador pri službi odnosa s javnošću, čisto kako bi tako mladom čovjeku pružili neki most između igračke karijere i realnog života koji se tako iznenada ukazao. Bio je to način da se klub pobrine za čovjeka koji je bio dio nogometne obitelji, igrača koji je stradao noseći njegov dres. Taj prijelaz između nogometa kao jedinog okruženja kojeg je poznavao i novog svijeta u koji je tako naglo upao bio je zapravo zamišljen kao privremena pomoć, džentlmenski potez da se čovjek snađe.

Međutim, mali padobran koji će mu pomoći da preživi šok postao je Mitchellov životni poziv. Umjesto da se samo slikava po utakmicama klinaca na koje su ga slali, Mitchell je sa sobom donosio izvještaje o igračima koji su mu upali u oko i od prvog dana je pokazao da je stvoren za posao skauta, posao koji je sam stvorio od onoga koji su mu dali kao neki oblik socijalne skrbi.

Nakon kratkog vremena u Donsima i uspješno obavljenog posla uzeo ga je Southampton i vjerojatno napravio jednu od najboljih odluka u klupskoj povijesti. Definitivno jednu od financijski najisplativijih. Mitchell je bio ključna karika u odabiru igrača koji su donijeli čistu individualnu kvalitetu preko koje se došlo do rezultata, a onda i do stotina milijuna eura kojima se klub spasio od stečaja i propasti. Southamptonova akademija je proizvela legende kao što su Matt Le Tissier ili Alan Shearer i neke od ponajboljih otočkih igrača današnjice kao što su Gareth Bale, Adam Lallana, Theo Walcott, Luke Shaw ili Alex Oxlade-Chamberlain. Međutim, Mitchell je dodao vrijednost klubu potpisavši dolazak Sadija Manéa, Tobyja Alderweirelda, Dejana Lovrena i Nathaniela Clynea, a pripremio je dolazak i Virgila van Dijka i imao ključni utjecaj u dovođenju Mauricija Pochettina.

Rijetkima je bilo baš jasno zašto Southampton dovlači lika kojeg je Espanyol otpustio dva mjeseca ranije jer je ostavio klub u zoni ispadanja nakon samo devet osvojenih bodova iz 13 kola. Međutim, Mitchell je u Pochettinu prepoznao trenera s jasnim stilom, čovjeka koji profilira mlade igrače i koji može oblikovati budućnost. To je bila njegova sposobnost od prvog dana kad su ga Donsi zaposlili kao pomoćnika u skautskoj službi — znao je prepoznati vrijednost na neočekivanim mjestima.

Naravno, njegova želja prva želja kao Monacova sportskog direktora bio je Pochettino. Kad je Pochettino otišao u Tottenham, sa sobom je povukao i Mitchella. Jednostavno, iz prve ruke se uvjerio koliko je koliko je dobar i želio ga je imati uz sebe, a Mitchell je nastavio u istom ritmu i u Londonu. Dele Alli, Heung-min Son, Kieran Trippier, stari znanac Toby, Eric Dier, Ben Davies. U samo dvije sezone koliko je bio u Tottenhamu, Mitchell je očistio svlačionicu od balasta koji je klub vukao prema dnu, ostavio desetak milijuna eura profita na računu i doveo osnovu ove momčadi koju danas gledamo, momčadi koja ravnopravno igra Ligu prvaka bez ozbiljnih ulaganja.

Međutim, Pochettino je odbio Monaco i starog suradnika, tako da se Mitchell okrenuo drugom tržištu s kojim je bio upoznat. S etiketom lovca na talente uzeo ga je RB Leipzig, u kojem je imao važnu ulogu u organizaciji, bio je dobro upoznat s onim što je Kovač radio u Njemačkoj i kao Plan B je pozvao upravo njega, videći u njemu vrijednost koju može iskoristiti.

Kovač je bio Plan B i u Bayernu. Prva ideja je bio Thomas Tuchel, pa je onda druga bilo nagovoriti Juppa Heynckesa da ostane još malo dok Julian Nagelsmann ne sazrije, a tek je nakon tih odbijenica — za koje znamo, možda ima još netko tko nije isplivao u javnost – na red došao Niko Kovač. To je oduvijek bio problem, Kovač je sa sobom nosio stigmu autsajdera i utješne nagrade; drugačije se gledaju kiksevi nekoga koga si uzeo jer dugoročno vjeruješ u njega, a drugačije kiksevi čovjeka koji je upao kao zamjena. Jednostavno, to je dio natpisa na zidu o kojem je Neuer pričao, jer Bayern je navikao na Plan A i teško se miri s utješnim nagradama.

Monaco je ipak drugačiji i Kovač bi trebao dobiti dovoljno povjerenja da radi po svom.

Još važnije, trebao bi dobiti okruženje u kojem rad po njegovom u perspektivi može donijeti dugoročne rezultate. Ponekad njegov stil prolazi kod igrača, ponekad ne prolazi jer se ljudi poput Müllera nemaju kome dokazivati iz dana u dan, a u Monacu na raspolaganju ima momčad koja je u fazi u kojoj su igrači daleko od statusa zvijezda, koji su spremni gristi i prihvatiti Kovača na način na koji ga u Bayernu ili reprezentaciji nikad nisu prihvatili.

Nekad je stvar u tome da treba izaći na teren i dokazati se u svakom treningu i na svakoj utakmici, a Kovač je, sa svim svojim manama, trener za takav pristup i za takve momčadi.