Hajduk je imao i solidan taktički plan. Otvarao je bočne zone, a posebno je bio efikasan desno, gdje je Fahd Moufi dvaput došao u čisti zicer. Nije zabio, ali to ne znači da je Dinamovih 76 dugih lopti — od čega je zbog vjetra ili zbog loše pozicije, precizno bilo samo 30 — bio bolji plan od onoga što su pokušavali domaćini.

Međutim, kao što se većina ljudi nije osvrtala na to koliko je dobro Hajduk odigrao u listopadu kad je Emir Sahiti zabio u utakmici u kojoj je Hajduk u 90 minuta imao jedan uspjeli dribling, tako ni ovaj put analiza utakmice nije bila u prvom planu. U fokusu je bio rezultat i činjenica da je Hajduk svoju borbu za naslov prvaka sveo na teoretske šanse.

Stvari nisu baš toliko jednostavne da ih je moguće popraviti time da Sigur zabije ono što je zapelo na okviru gola

Jedina šansa da Hajduk spasi sezonu i donekle popravi raspoloženje pred kraj sezone svodila se na to da prođe u finale Kupa.

Prvi problem s takvim planom bio je u tome što je momčad upala u negativni psihološki momentum u kojem se preispituje apsolutno sve, a Dinamo se napunio samopouzdanjem. Drugi problem je u tome što je Mišić teško mogao odigrati onako skromnu utakmicu i što se nije moglo očekivati da će Dinamo spuštati krila onako nisko, a treći je ozljeda Marka Livaje, što je objektivni nedostatak glavnog aduta, ali i produbljavanje psihološkog crnila u koje je Hajduk upao nakon poraza u prvenstvu.

Već su prve minute pokazale da je Sergej Jakirović ispravio jedan od glavnih taktičkih problema iz prve utakmice. Dosta Dinamovih problema je u subotu započinjalo time što su krila ‘propadala’ prenisko, tako da je Hajdukova zadnja linija je imala relativno mirnu situaciju na lopti. Pogotovo se to odnosilo na Dominika Prpića, koji je mogao ulaziti prema sredini i osvajati prostor koji mu se otvarao. Dinamo je napravio četiri promjene u odnosu na prvenstvenu utakmicu, a ako su dvije bile zbog zdravstvenih tegoba, onda su preostale dvije bile kako bi se zatvorile rupe koje su se pojavile u prethodnoj utakmici.

Ključni je faktor bio Sandro Kulenović. On je postavljen naprijed uz Petkovića kako bi radio pritisak na suparničku zadnju liniju i kako bi onemogućio da Hajduk mirno organizira napade. Ostatak Dinama je puno češće izgledao kao 3-5-2 s Martinom Baturinom u sredini terena, Stefanom Ristovskim kao trećim stoperom te Dariom Špikićem i Ronaëlom Pierre-Gabrielom na bokovima, nego kao na početku utakmice nacrtanih 4-4-2 s Baturinom na krilu.

Dinamo je naprosto neusporedivo bolje kontrolirao prostor. Petar Sučić se izvlačio desno, Baturina je bio lijevo, a Špikić je odradio ogroman posao u fazi obrane. Sredina terena bila je zatvorena, Hajduk je teško dolazio do Nike Sigura i Filipa Krovinovića, a duge lopte prema naprijed nisu donosile previše. Nikola Kalinić nije mogao zadržati posjed, Yassine Benrahou je bio beskoristan, a ni László Kleinheisler nije napravio puno posla u kontroli drugih lopti.

Za razliku od prvenstvene utakmice u kojoj je Hajduk imao prevlast na sredini terena, ovaj put je Dinamo dominirao veznom linijom, iako je Hajduk imao krila koja prirodno ulaze prema sredini i pune prostore između linija. Dinamo je s trećim stoperom kontrolirao taj dio priče, bez problema je branio bočne pozicije jer Hajduk više nije dolazio do zadnje trećine, pri čemu je lopta na bok bila ispušni ventil za zatvorenu sredinu, a ne forsiranje pošto-poto. S obzirom da se Dinamo ovaj put nametnuo u sredini, Hajduku je preostalo pokušati probijati bok iz zadnje linije, a ne kad je lopta već prenesena pred suparnički gol, a to je Dinamo lagano branio.

Zapravo, Dinamo je trebao riješiti utakmicu već u prvom poluvremenu. Kulenović je osim gola imao još dvije jako dobre prilike, zicere su imali i Petković i Špikić, a Petković je imao šansu i početkom drugog poluvremena. Jedini razlog za to što Dinamo nije dobio s nekoliko golova razlike je Ivan Lučić, koji je s ozlijeđenim koljenom obranio nekoliko velikih prilika i tako ostavio Hajduk na životu.

“Dinamo je danas bio puno bolji nego prošli put. Apsolutno zasluženo je pobijedio”, rekao je Mislav Karoglan nakon završetka utakmice. “Mi smo u prvom poluvremenu bili jako loši i oni su nas izdominirali. Dinamo nas je malo iznenadio postavom.”

Karoglan može naći alibi za lošu igru u ozljedama. Livaja, Dario Melnjak, Filip Uremović, Mihael Žaper i Lučić imaju probleme koji zahtijevaju ozbiljne pauze, a Josip Brekalo, Zvonimir Šarlija i Rokas Pukštas igraju načeti.

Međutim, pričati o ozljedama bi bilo upravo to: tražiti alibi.

Hajduk je možda bio iznenađen suparničkom formacijom i Jakirović je povukao prilagodbe koje su Dinamo iz podređene pozicije u kojoj se prošlog vikenda našao doveole do toga da kontrolira utakmicu i stvara šanse. Ali koliko je to iznenađenje trebalo biti da je prva baš ozbiljna prilika koju je Hajduk napravio bilo Pukštasovo ubacivanje koje je glavom dočekao Šarlija u 73. minuti? Osim te situacije, nije bilo ozbiljnog napada. Mogao je Hajduk, doduše, doći do izjednačenja u zadnjim sekundama kad je Sigur pogodio okvir gola, ali to je prilika stvorena na račun gužve i Dinamova povlačenja u vlastiti kazneni prostor. Sam Hajduk je napravio nedovoljno i neshvatljivo malo u usporedbi sa subotnjim derbije, pa koliko god nedostajao Livaja.

Na kraju krajeva, upadanje navijača sa sjevera po završetku utakmice govori dovoljno. Hajduk u subotu nije odigrao loše, ali se nakupilo problema iz prijašnjeg razdoblja i prevladalo je crnilo. Ovaj put je Hajduk odigrao loše, Dinamo je dominirao utakmicom i polako akumulirano nezadovoljstvo eskaliralo je u navijačke nerede kakve već dugo nismo vidjeli. Apsolutno neprihvatljivo i nepotrebno, ali indikator stanja u kojem se Hajduk nalazi. Kao i indikator toga da stvari nisu baš toliko jednostavne da ih je moguće popraviti time da Sigur zabije ono što je zapelo na okviru gola.