Topnički dnevnici

Lovina

Počinje Premier liga, za Liverpool sasvim drugačija od one na koju je navikao

Kulminacija.

Teško je drugačije opisati situaciju kada je kapetan Jordan Henderson 22. srpnja podigao trofej osvajača Premier lige nakon 30 godina čekanja. Bila je to vrhunac emocija, strpljenja i nade, ali i kulminacija procesa. I to procesa koji je trajao.

Brendan Rodgers je nakon 65 utakmica u Premier ligi na Liverpoolovoj klupi imao 117 bodova. Nakon što je Jürgen Klopp odradio svojih 65 utakmica kao Liverpoolov menadžer, imao je jednakih 117 bodova s identičnim omjerom kao Rodgers: 33 pobjede, 18 neriješenih ishoda i 14 poraza. Nije Klopp došao s čarobnim štapićem u rukama kojim je popravio sve odjednom i stvari napravio savršenima. Put od 50,7 posto pobjeda nakon 65 utakmica do prošlogodišnje sezone Premier lige u kojoj je imao 84,2 posto pobjeda trajao je pet godina i često se svodio na prepreke, pogrešne procjene i snalaženje u hodu kako bi se te pogreške ispravilo. Trajao je pet godina jer je Kloppov napredak bio postupan. Konstantan i vidljiv od prve utakmice, ali itekako postupan.

Dio tog procesa, i to duže od Kloppovih pet godina, bio je Michael Edwards, inženjer novog Liverpoola koji je promijenio način na koji se radi u pozadini i logiku kojom se donose strateške odluke. On je razgovarao s direktorom Mikeom Gordonom, smislio je plan i na temelju njega je Ianu Grahamu dao zadatak da analitikom krekira nogometni kod, a onda je te podatke dodatno filtrirao s glavnim skautom Daveom Fallowsom, kako bi kroz prave igrače Kloppu ponudio alate s kojima može odraditi posao zbog kojeg je doveden.

Zadržati takvu razinu i treću uzastopnu godinu je nevjerojatno teško, pogotovo nakon što je dio motivacije otpao emotivnim pražnjenjem nakon osvajanja naslova

Najbolje je to vidljivo na primjeru Virgila van Dijka. U Amazonovu dokumentarcu All or Nothing: Manchester City postoji scena u kojem se momčad muči s ozljedama stopera i klub reagira tako što u zimskom roku dovodi Aymerica Laportea. Trebao mu je stoper kako bi ugasio vatru i doveo je stopera, najboljeg kojeg su mogli naći na tržištu. U isto vrijeme i Liverpoolu je trebao stoper, a ondje je panika u obrani bila čak i veća nego kod Cityja. Međutim, na Anfieldu se nisu odlučili dovesti najboljeg kojeg su mogli naći na tržištu; oni su htjeli isključivo Van Dijka.

Kad ga je Southampton odbio prodati, Edwards, Gordon i Klopp su odlučili čekati. Kupili su ga godinu dana kasnije i to za 20 milijuna eura više nego što je City dao za Laportea, jer Liverpoolu nije trebao stoper — trebao mu je Virgil van Dijk i nitko drugi. Graham je rekao da su podaci pravi, Fallows je rekao da je karakter pravi i Liverpool je označen kao meta u procesu u kojem nema usputnih odvraćanja pozornosti niti utješnih rješenja kojima će se gasiti panika.

Van Dijk je bio dio slagalice. Nevjerojatno važan dio, ali i dalje samo dio u široj slici koju je trebalo posložiti da bi sve kulminirao prošlom sezonom u kojoj je Liverpool osvojio 99 bodova i napokon uzeo naslov prvaka. Međutim, u svakoj od Kloppovih sezona — pa i Edwardsovih i Gordonovih, jer i njihov napredak u donošenju ispravnih odluka je bio postupan kao i Kloppov, a oni su u klubu gotovo 10 godina — Liverpool je bio lovac. Cilj je bio titula, sva koncentracija je bila usmjerena na to da momčad napokon osvoji Premier ligu, svi u klubu su bili gladni i spremni na borbu.

Narativ se od subote u 18:30 potpuno mijenja. Cilj je ispunjen i Liverpool više nije lovac — u ovom trenutku on postaje lovina, a to traži drugačiji mentalni pristup.

Graham i njegov glavni operativac William Spearman bili su duboko u sjeni i godinama su svoj posao radili u anonimnosti, a sad su odjednom postali zvijezde koje daju intervjue. Njihova uloga se analizira, piše se o njima i gura ih se u prvi plan u tekstovima i emisijama. To je apsolutno zasluženo jer su uspjeli u poslu koji je trajao godinama, ali novonastala situacija neizbježno utječe na njihov ego te percepciju samih sebe i vlastite važnosti. Ne mora značiti da će svaki od njih reagirati na isti način i da će od kluba tražiti brda i doline, ili da će spavati na lovorikama, ali sasvim je razumljivo da će doći do promjene u stavu. To je prirodna ljudska reakcija, sasvim normalan psihološki obrazac ponašanja kad se susretneš s podražajem na koji nisi navikao.

Isto tako bi bilo prirodno da kod dobrog dijela igrača dođe do opuštanja jer to je prirodna reakcija nakon kulminacije.

Zaslužili su opustiti se i biti ponosni na ono što su napravili jer ne radi se o tome da je Liverpool postao prvak, radi se o tome da je Liverpool postao prvak u sezoni koja je bila gotovo savršena i to nakon sezone koja je bila ista takva, ali za milimetar nedovoljna jer je Manchester City bio za nijansu savršeniji. Liverpool nije samo osvojio naslov; on je osvojio naslov tako što su svi bili maksimalno fokusirani i posvećeni cilju. Bili su lovci fokusirani na samo jednu stvar.

Dobar dio bodova koje je Liverpool osvojio su često je bio krivo tumačen kao sreća. Daleko od toga da sreća nije sastavni dio nogometa, ali kad uporno osvajaš bodove u zadnjim minutama i kad konstantno koristiš i najmanju šansu da zabiješ gol te na taj način ‘varaš’ omjere bodova koje bi ‘trebao’ osvojiti, onda to više nije sreća. Konstantnost toga što radiš briše nasumičnost faktora sreće i u prvi plan dolaze koncentracija, mirnoća, utreniranost mehanizama, kondicijska priprema i predanost da se dođe do cilja bez obzira na sve prepreke.

Zadržati takvu razinu i treću uzastopnu godinu je nevjerojatno teško, pogotovo nakon što je dio motivacije otpao emotivnim pražnjenjem nakon osvajanja naslova. Kada nisi gladan, manje grizeš.

Najsvježiji primjer za to je Manchester City.

Nakon dvije najbolje sezone u povijesti Premier lige, prošla sezona je bila drugačija. Ovaj 81 osvojeni bod je odličan rezultat, toliko dobar da bi bio dovoljan za osvajanje naslova u većini drugih sezona engleskog prvenstva, ali nakon protekle dvije sezone ostavlja dojam podbačaja. Stvar je u tome da se momčad umorila. Utakmice koje je dvije sezone ranije dobivala, prošle godine je gubila jer je nedostajalo ono zrno koncentracije i mirnoće u ključnim trenucima, onima u kojima se lomi utakmica. Na treningu odradiš jedno ponavljanje manje ili u vježbu uđeš mrvicu manje fokusiran. Šampion si, možeš to sebi priuštiti kad nemaš nikoga ispred sebe da te vuče.

I daleko od toga da je City jedini takav primjer. Uostalom, sličnu stvar je Klopp već doživio u Borussiji Dortmund, kada se momčad raspala nakon što je dvaput osvojio Bundesligu i onda nakon toga igrao finale Lige prvaka. Razlika je u tome što je Borussia godinu za godinom ostajala bez najboljih igrača i ključnih nositelja igre koje je trebalo krpati, ali kvalitetom kadra je definitivno bila debelo iznad zone ispadanja u kojoj je provela veliku većinu sezone. Naprosto se dogodilo zasićenje koje je normalno poslije kulminacije i situacija je postala ekstremna; momčad je bez ikakvog objašnjenja počela gubiti utakmice koje je trebala dobiti. Liverpool nije u takvoj situaciji i to se neće dogoditi jer ovo je tek prvi naslov i igrači itekako imaju još što dokazati sami sebi, ali stvari se itekako mijenjaju.

Nakon što je godinama bio lovac, Liverpool odjednom postaje lovina. City je tu, Chelsea se pojačao, Manchester United ima velike ambicije nakon serije dobrih rezultata na kraju prošle sezone i svi ciljaju upravo u Liverpoolova leđa, a to traži drugačiji mentalni pristup.

“Nećemo braniti titulu, napast ćemo je”, izjavio je Klopp u najavi nove sezone, svjestan da jedino na taj način može zadržati razinu iz protekle dvije sezone.

Ali bez obzira na to, u subotu u 18:30 počinje novo poglavlje, ono u kojem je Liverpool lovina. Bit će jako zanimljivo vidjeti kako će se cijeli klub snaći u toj ulozi jer to je za sve, od igrača do uprave i osoblja koje radi u pozadini, sasvim druga paradigma od one na koju su navikli. Prvi put nemaju nekoga koga gledaju u leđa i tko ih vuče da naprave još više; sada su sami i bore se protiv svih ostalih.