U nedjelju 12. kolovoza 2018. oko 18:00 sati na splitskoj gradskoj plaži Ovčice ravnatelj KBC-a Split dr. Ivo Jurić doživio je srčani udar od kojeg je preminuo.
Gotovo u isto vrijeme, Hajduk je bio u jednoj od svojih kriza. Željko Kopić je tog dana remizirao s Rijekom na Rujevici 1:1, ali njegov brod je tada već bio opasno nakrivljen. Bila mu je to treća utakmica u HNL-u bez pobjede, četiri dana kasnije je u Rumunjskoj ispao iz Europe, nakon toga je još dvaput remizirao u HNL-u doguravši do niza od sedam utakmica bez pobjede. To je bilo to. Klupu je preuzeo Zoran Vulić, a Hajduk je ušao u proces izbora za Nadzorni odbor i u studenom 2018. su članovi kluba u prvom krugu birali između 28 kandidata.
Za Jurićeva nasljednika na čelu splitske bolnice izabran je prof. dr. Julije Meštrović, čovjek koji je bio njegov zamjenik i koji je dobio titulu vršitelja dužnosti, a onda je konačno potvrđen 28. studenog nakon što je tadašnji ministar Milan Kujundžić potpisao papire i vratio je u Split.
Rezultati izbora prvog kruga u Hajduku 24. studenog idući su dan bili među prve tri vijesti u centralnim informativnim emisijama svih triju nacionalnih televizija, a tema se višestruko obrađivala u više dnevnih novina; što na sportskim stranicama, što u drugim rubrikama. Vijest da je Meštrović postao ravnatelj KBC-a Split je prošla gotovo nezapaženo. Nije bila dio Dnevnika, a u novinama je bila fusnota skrivena u okviru daleko od udarnih pozicija.
Nogomet je važan. Međutim, u ovakvim trenucima ipak shvatimo da smo ga ponekad shvaćali malo preozbiljno
Gledajući stvari iz ove perspektive u kojoj je koronavirus blokirao normalan život i u kojoj smo u svim dnevnim rutinama ovisni o odlukama koje donose medicinski radnici, takav odabir prioriteta izgleda smiješno.
Meštrović je šef jedine velike bolnice u regiji. On je šef zdravstvene ustanove kojoj gravitiraju četiri županije i dobar dio Hercegovine, tako da pokriva područje od otprilike milijun ljudi koji ovise o njegovoj sposobnosti. On je šef ustanove u kojoj se odlučuje o životu i smrti, i to na najdoslovnijoj razini jer Split i okolica nemaju druge bolnice. Ukratko, Julije Meštrović je jedan od najvažnijih osoba u Dalmaciji i životi više tisuća ljudi godišnje ovisi o njemu i njegovim odlukama, a u ovoj kriznoj situaciji je njegova važnost još veća jer njegova sposobnost čini razliku između držanja stanja pod kontrolom i apsolutne katastrofe s tragičnim posljedicama.
Ipak, njegovo imenovanje je dobilo zanemarivo malo pozornosti, pogotovo ako se usporedi s rezultatima prvog kruga (!!) izbora za Hajdukov NO. Ne radi se tu o novcu i pažnji koju novac privlači. U nogometu se okreće ogromna lova, ali proračun KBC-a s kojim Meštrović upravlja je neusporedivo veći od Hajdukova proračuna. Radi se isključivo o emociji jer ljudi sport shvaćaju iznimno ozbiljno, puno ozbiljnije nego ove životne stvari.
Tu emociju najbolje shvatimo onda kada sporta nestane.
U suštini, sport je jedini posao kojim se bavim i za mene je to ozbiljno. Pisao tekst ili ne, svaki dan pogledam između dvije i pet utakmica. Čitam knjige, idem na seminare i tečajeve na kojima pokušavam naučiti što više o segmentima nogometa o kojima se može učiti jer se želim usavršavati. Praktički odnikud sam došao do toga da mi je sport posao kojim se bavim i ta posvećenost i ozbiljnost je nešto što sam mu dužan jer nogomet je ono što me veseli, nervira i ljuti. Stvara mi stres i zadovoljstvo, uzbuđuje me, rastužuje i čini život kompletnim.
Međutim, svi moji prijatelji koji imaju ‘prave’ poslove i nemaju ni blizu onoliko vremena koliko ga ja imam svejedno prolaze iste emocije i stvari shvaćaju jednako ozbiljno. Ljudi koji se brinu o djeci i obiteljima, ljudi kojima je posao stresniji od moga i o kojima ovise sudbine drugih ljudi isto se tako nerviraju i raduju oko nogometa, imaju isto takvo zadovoljstvo pogledati utakmicu i iskusiti emociju koju nogomet nudi da bi im život bio potpun.
Zato je nogomet to što jest. Gledali puno utakmica ili malo, znali hrpu toga ili gotovo ništa — emocije koje nogomet izaziva su iste.
Zbog toga moramo shvatiti koliko je to važan element života običnom čovjeku, nogomet i svaki drugi sport. Ne zbog novca, televizije i zvijezda, nego zbog emocija koje izaziva.
Činjenica je da smo zbog koronavirusa upali u sportsko ledeno doba koje se pojavilo sasvim nenajavljeno. Sve te ‘normalne’ emocije su ostale zakopane negdje u nama jer sve je stalo potpuno neočekivano i tako naglo da se nismo mogli pripremiti, tako da još nismo ni potpuno svjesni da je sve stalo. Neka egzistencijalna neizvjesnost je preuzela dio naših emocionalnih kapaciteta i tek povremeno shvatimo koliko nam nedostaje ono čime smo se redovito bavili.
Prije tri dana me zvao prijatelj — eto, provjeriti kako sam i kako su moji. Nakon 30 sekundi me pitao o čemu ćemo razgovarati kad se ništa ne događa. Jer sport je ono što se događa, to je ono što nam pomaže da zaboravimo na stvarne stvari, na probleme i gluposti pravog života. Nije nam palo na pamet razgovarati o koroni ili što će biti s ekonomijom kad sve stane, sport je ono što nam pomaže da ostanemo mentalno zdravi uz ovoliko stresa.
Iz ove perspektive izgleda suludo trivijalno raspravljati o Pepu Guardioli i može li svojim taktičkim izborima osvojiti Ligu prvaka ili palamuditi o tome je li ono što igra Atlético Madrid dobar nogomet ili nije, ali u tome i jest suština života.
Doslovno preko noći smo upali u globalnu krizu koja jako duboko zahvaća u naš sistem vrijednosti jer je poljuljala iluziju naše nedodirljivosti. Moderni svijet nam često nudi taj dojam, toliko toga nam je na raspolaganju da smo često uvjereni kako smo veći od života i dovoljni sami sebi, s toliko informacija na raspolaganju. Generalno gledano, zaboravili smo koliko smo ovisni jedni od drugima i koliko problem jednog od nas može biti problem cijelog društva. Zaboravili smo koliko smo ovisni o prirodi i kako naše ponašanje utječe na svijet u kojem živimo. Sve prelazi u bahatost, ništa više što se događa oko nas nismo sposobni shvaćati ozbiljno. Nestaju šume, nestaje ozon, nestaje ledeni pokrivač, nestaju životinje i preko svega toga prelazimo olako i odbijamo ih shvaćati ozbiljno.
Sve do onog dana kad nestane sport. E, onda je ozbiljno jer je to najbolji znak da je nestao i naš život kakav poznajemo i da nam stupovi života nisu toliko čvrsti.
Nogomet je važan. Kvragu, ne biste bili na Telesportu da vam osobno nije važan, da vam nije bio ispušni ventil i prilika da proživite emocije. Međutim, u ovakvim trenucima ipak shvatimo da smo ga ponekad shvaćali malo preozbiljno i da je ipak važnije tko je ravnatelj bolnice nego tko vodi nogometni klub ili kako trener postavlja krila. Ozbiljna su vremena, čuvajte se i čuvajte druge. Nogomet će se opet igrati, sada je važno da pregrmimo ovu krizu i da izvučemo pouke zbog kojih ćemo se osjećati manje nedodirljivima; zbog kojih ćemo shvatiti koliko smo ovisni o svijetu oko nas i koje stvari treba shvaćati ozbiljno.
Nogomet je važan, ali u ovakvim krizama je očito kako moramo pažljivo birati prioritete i sjetiti se kako je nogomet u svojoj važnosti ipak tek sporedna stvar na svijetu.
