Nakon što se Brazil 1970. vratio domovinu poslije osvojenog Svjetskog prvenstva u Meksiku, Pelé je proslavio titulu najboljeg igrača turnira tako što je pozirao sjedeći na tronu s krunom na glavi i s loptom u krilu. Poruka je bila jasna: Pelé je kralj.
Danas ta je fotografija dio stalnog postava Peléova muzeja u São Paulu, a ono što je razlikuje od tisuća drugih fotografija na kojima je Pelé pozirao jest to što je dan nakon što je snimljena objavljena na naslovnicama baš svih novina u Brazilu. Automatski je ušla u antologiju. Vidjeli su je milijuni ljudi u vremenu kad su informacije putovale neusporedivo sporije nego što putuju danas i stolica koju je slavni brazilski arhitekt Sergio Rodrigues dizajnirao za Peléov tron došla je do gotovo svih Brazilaca. Postala je poznata do te mjere da je ušla u opću kulturu i brazilski kolektivni identitet.
Nakon što je Ayrton Senna 1991. osvojio svoj treći naslov prvaka Formule 1, brazilski su mediji rekreirali Peléovu fotografiju. Međutim, Senna nije imao ni krunu niti je držao kacigu u krilu — samo je sjedio u istoj onoj stolici koju je Rodrigues dizajnirao za Peléa i svi su shvatili da gledaju kralja. Ta je stolica postala toliko moćan simbol da Senni nije bila potreba kruna, samo to što je sjedio na njoj je automatski značilo da je vladar brazilskog sporta. Ona je postala kruna.
Tu je istu stolicu Luis Álvaro de Oliveira Ribeiro, brazilski tajkun i predsjednik Santos FC-a između 2009. i 2014., stavio pred Neymara.
Talent mora nadograditi efikasnošću. Mora voditi suigrače koji su složeni oko njega i mora dirigirati orkestrom. Mora biti desetka pobjedničke momčadi
Tada još bila njegova; Neymar je tek morao zaraditi pravo da sjedne u nju, ali bila je jasan simbil da se u Brazilu od Neymara očekivalo da postane novi veliki brazilski igrač. Ne samo veliki, jer Brazil je imao hrpu velikih igrača, nego toliko velik da postane dostojan guranja u istu rečenicu s najvećima među njima.
Iz te perspektive treba gledati i Neymarovu odluku da napusti Barcelonu. Jasno, pomoglo je to što ga je Paris Saint-Germain zasuo dotad neviđenom količinom novca, ali Neymaru je bilo jasno da je Barcelona klub u kojem su ključevi igre u rukama Lionela Messija. Neymar je u Barceloni osvojio Ligu prvaka i još sedam trofeja, ali je uvijek bio u drugom planu. To je bila Messijeva momčad, a Neymar je trebao svoju. U Barceloni je mogao biti veliki napadač, globalna zvijezda i jedan od najboljih igrača na svijetu, ali nije mogao biti kralj s pravom da sjedne na stolicu koja je postala sinonim za krunu vladara brazilskog sporta.
Na kraju krajeva, zlato u Meksiku 1970. su osvojili Jairzinho, Gérson i Rivelino koji su odreda bili genijalni igrači. Svi su u svojim klubovima nosili desetku i kad se razgovaralo o najboljim igračima na svijetu, razgovaralo se i o njima. Ali jedino se Pelé slikao s krunom na glavi. On je bio desetka u reprezentaciji i Brazil je bio njegova momčad, svi su drugi genijalci bili u njegovoj sjeni.
Ironično je to što je Neymara odlazak iz Barcelone udaljio od statusa kojem je težio. Zapravo, najbliže tome da sjedne na tron vladara brazilskog sporta bio je dok je još igrao u Santosu. Ondje je 2011. osvojio Copu Libertadores i klubu donio prvi naslov prvaka Južne Amerike još od Peléa. U finalu je riješio utakmicu, a onda je nedugo nakon toga dobio Puskásovu nagradu za gol koji je utrpao Flamengu. Vratimo li se natrag do 2011. kad mu je bilo 19 i kad se počeo probijati na veliku scenu, Neymar je do današnjeg dana osvojio 22 klupska i tri reprezentativna trofeja. Na to je dodao još 34 individualne nagrade i potpuno je cementirao imidž jednog od najtalentiranijih tehničara današnjeg nogometa.
Neosporno je da je Neymar ostvario veliku karijeru. Malo je igrača u posljednjih 10 godina koji su osvojili sedam naslova prvaka, a da se mogu pohvaliti trofejom Lige prvaka. Ali stvar je u tome da ili ti osvojeni trofeji nisu bili dovoljno važni jer nitko ne shvaća ozbiljno to što PSG osvoji Ligue 1 ili je Neymar bio u Messijevoj sjeni kao druga violina momčadi. Često ograničen ozljedama, još češće infantilnim ponašanjem i manjkom motivacije, Neymar još uvijek nije ispunio svoj potencijal ni zaslužio sjesti na Peléovu stolicu.
Mundijal u Kataru možda je i zadnja velika prilika za to.
Osnovni preduvjet je ostvaren: ovo je njegova momčad. Ima tu talentiranih igrača kao što su Vinícius Júnior ili Raphinha koji svojom kvalitetom rade razliku igrajući na krilu u Real Madridu i Barceloni. Ima iskusnih igrača poput Alissona, Casemira, Fabinha, Alexa Sandra, Thiaga Silve ili Marquinhosa koji su već godinama nositelji igre divova poput Liverpoola, Manchester Uniteda, Chelseaja, Juventusa ili PSG-a. Ima i hrpa onih koji poput Rodryga, Antonyja, Gabriela Jesusa ili Richarlisona čekaju svoju priliku iz sjene. Ali Neymar nosi desetku. On je glavni igrač ove momčadi; on je u fokusu i sve se vrti oko njega.
Protiv Srbije je odigrao relativno lošu utakmicu, barem za svoje standarde. Međutim, cijelo je vrijeme bio glavna poluga svoje momčadi i nikome nije palo na pamet pokušati preuzeti konce igre iz njegovih ruku. Vinícius je svoje odrađivao na lijevoj strani, Raphinha na desnoj, Lucas Paquetá u sredini, a Richarlison naprijed; svi se pažljivo pozicionirajući tako da ne smetaju Neymaru nego da ga nadopune.
Može se on nekome sviđati ili ne sviđati kao ličnost, ali najbolja ilustracija toga koliko je Neymar dobar i kakav status ima među suigračima ona je snimka u kojoj dron ispušta loptu s 35 metara visine i koja se svim tim talentima u brazilskoj svlačionici odbija od noge, a Neymar je lijepi za kopačku i nastavlja tehnicirati. U svlačionici prepunoj top igrača, on je najbolji.
Sad ostaje teži dio posla. Neymar prvenstveno mora ostati zdrav, a već prva utakmica je pokazala da će to biti teško. Protiv Srbije je pretrpio čak devet prekršaja i izašao je s natečenim gležnjem. Podsjetilo je to na Svjetsko prvenstvo u Brazilu kada je Neymar u četvrtfinalu dobio koljenom u leđa, što je uzrokovalo frakturu L3 kralješka i zbog toga je propustio polufinale u kojem je Brazil teško stradao od Njemačke. Tukli su ga i vjerojatno će ga opet tući, jer to je često jedini način da ga se zaustavi.
A zatim ide glavni dio tog težeg aspekta posla: Neymar mora dokazati da Brazil može na njemu graditi pobjedničku momčad. Već prvo kolo je pokazalo moćni Brazil koji je sposoban dizati ritam utakmice, pritiskati i igrati sve dok ne slomi suparnika. To je Brazil koji se temelji na Neymaru, on je pokretačka sila te momčadi. Neymaru preostaje dokazati da može biti racionalan, nesebičan i dovoljno pouzdan. Među svim brazilskim velikanima u zadnjih 50-ak godina, Neymar ima igrački talent da na kraju karijere bude smatran za jednog od najvećih. Ali talent mora nadograditi efikasnošću. Mora voditi suigrače koji su složeni oko njega i mora dirigirati orkestrom. Mora biti desetka pobjedničke momčadi.
Samo tako može zaraditi čast da sjedne u Peléovu stolicu. Stolicu koja je Neymaru odavno obećana i za koju ima potencijal. Ovo je možda i zadnja šansa da taj potencijal ugradi u nešto opipljivo, u veliki trofej koji će konačmo potvrditi da se njegov talent pretvorio u dokazanu kvalitetu.
