Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Nogomet je neuništiv

Zašto će nogomet uvijek pobijediti u utakmici protiv terora

U siječnju 2015. u javnost je izašla jedna jeziva priča. U Mosulu, gradu u Iraku koji je bio pod kontrolom tzv. Islamske države, ISIS-ovi džihadisti ubili su trinaestoricu dječaka zbog toga što su gledali nogomet.

U Brisbaneu, svega dan prije smaknuća, utakmicu Azijskog kupa igrali su Irak i Jordan. Paravojne i milicijske postrojbe upale su u jedan podrum i tamo našli na grupu od dječaka, tinejdžera između 14 i 17 godina, koji su gledali kako Irak dobiva Jordan. U očima bezumnika to je bio zločin koji se morao kazniti smrću. Izlomili su i svojim morbidnim mozgovima prilagodili zakone, falsificirajući i krivo tumačeći Šerijatski zakon, te su u njemu našli opravdanje za svoj zločin.

Svega dan kasnije, osuđeni su dječaci javno pogubljeni pred očima svojih roditelja, a njihova su tijela izložena na ulicama kao upozorenje drugima. Barbarski su povješali dječja tijela po ulicama i držali ih tako nekoliko dana bez ukopa dostojnog čovjeka kako bi zaplašili građane i još ih jednom podsjetili da je nogomet zabranjen. Zabranili su igranje nogometa, zabranili su gledanje nogometa, a nastradati se moglo i samo ako se pričalo o nogometu. Za ekstremiste, nogomet je simbol zapadnjačkog svijeta i s njim se treba obračunati. Brzo i efikasno, kao što je 13 nesretnih dječaka iz Mosula iskusilo na vlastitom tragičnom primjeru.

Samo, u moru stvari koje ne razumiju, ne shvaćaju da se nogomet ne može zabraniti. Ni u Iraku, ni u Siriji, ni u ijednom kutu te, nazovi, Islamske države.

Nogomet je neuništiv.

Uostalom, samo 16 dana nakon pogubljenja djece Irak je slavio plasman svoje reprezentacije na Olimpijske igre. I čak ako djetetu u okupiranom Mosulu ili Tikritu zabranite igrati i gledati nogomet, nema šanse da ćete mu zabraniti razmišljati o njemu. Svako od te djece kojima je nogomet uskraćen i dalje će maštati o tome kako zabija gol u Riju u dresu svoje reprezentacije i kako doma donosi zlatnu olimpijsku medalju, doma u neko normalnije društvo koje će ga slaviti kao junaka. Jer nogomet ne možete zabraniti, on je zavodljiv i privlačan, izaziva ovisnost i spektar najljepših osjećaja. Zato, nogomet je neuništiv.

Nijedan strah nije toliko jak kao osjećaj slobode. A nogomet je sloboda, to je način života koji ne može biti uništen nijednim napadom

Pokazali su to i napadi na nogometaše Borussije Dortmund.

Bombama napasti autobus nogometaša koji idu na utakmicu Lige prvaka samo po sebi nije normalno. Politički cilj iza tog bezumnog poteza je jasan – nogomet je fenomen protiv kojeg se treba boriti. I kao i obično, teroristi u vidu imaju izazvati strah koji će ljude natjerati da ostanu doma, razjediniti ih u ljubavi prema nogometu. Samo, ako je bacanje bombi na bus indikator bolesnog uma, onda je političko razmišljanje da će se tako zaustaviti nogomet suludo.

Zapravo, teroristi kao jedinu posljedicu napada dobivaju kontraefekt i otpor svom nasilju. Možete razbiti autobus, možete poslati na operaciju Borussijina stopera, možete pogubiti trinaestoro nevine djece, možete kalašnjikovima izrešetati Fan Club Real Madrida u Iraku i ubiti 16 ljudi, možete napasti utakmicu Francuske i Njemačke u kojoj će poginuti 130 ljudi, ali ne možete kompromitirati nogomet jer on je neuništiv. Jasno, svi će ti napadi izazvati paletu reakcija kod ljudi – od šoka, preko straha, do bijesa. Međutim, sve te reakcije imaju samo jednu posljedicu – ljudi su čvršći u ideji da je nogomet sloboda, da je nogomet na simboličkoj razini onaj ideal koji predstavlja društvo kakvo želimo biti. Slobodni i sretni.

Uostalom, nogomet zbližava, a to su pokazali i navijači. Monacovi skandirajući Borussiji, a Borussijini akcijom #bedforawayfans. Ljudi koji bi trebali biti neprijatelji, koji bi se trebali tući po ulicama i razbijati si glave kako poneki mediji karikiraju nogometne navijače, potpuno su se ujedinili. Dijelili su krevete, skupa jeli i pili, provodili vrijeme zajedno čekajući da se utakmica odigra. Napad ih je ujedinio, iako je trebao napraviti baš suprotno. Nisu točno znali kad će se odrediti novi termin, ali točno su znali da će biti na toj utakmici pa kad god je ovi iz UEFA-e zakazali. Napad ih je učvrstio u odluci da idu na utakmicu, iako je trebao napraviti baš suprotno.

Nijedan strah nije toliko jak kao osjećaj slobode. A nogomet je sloboda, to je način života koji ne može biti uništen nijednim napadom.

Utakmica između Borussije i Monaca odigrana je s 22 sata kašnjenja. Ali, odigrana je. Jasna je to poruka teroristima da nam ne mogu ništa. Ako ćete napasti naš način života, mi ćemo vam jasno pokazati da nas ne možete zaplašiti i da će se utakmica odigrati, ma što god pokušali. Poruka je to koja se prenosi bez nasilja i odgovara sto puta većom silom, samo kroz ljubav. Kroz ljubav prema igri, kroz pjesmu podrške i zajedništvo navijača. Može vam se činiti malo patetično, ali to je najefikasniji način da se teroristima pokaže kako ne poznajemo strah i kako njihova zvjerstva imaju kontraefekt na našu kulturu nogometa. Jer nemojte zaboraviti, nogomet je neuništiv.

Jasno, sa sportske je strane Borussia je bila u nevjerojatno teškoj situaciji. Igrati tu utakmicu samo 22 sata nakon onakvog šoka znači ogroman hendikep. Greške i dekoncentracije u igri jasan su pokazatelj da je igračima fokus bio prilično pomaknut s utakmice na neke druge stvari. To je sasvim razumljivo, čak se i trenirani vojnici vraćaju na normalnu razinu stresa tek peti dan nakon iznenadnog napada. Ovo će sigurno obilježiti neke od igrača, možda i za cijeli život, i sa sportske strane suludo je bilo tjerati ljude da igraju nogomet niti puni dan poslije svega. Međutim, s političke strane, ta utakmica je morala biti odigrana kako bi se poslala poruka da u ratu koji ne možemo izgubiti nismo izgubili niti tu jednu bitku. Utakmica je morala biti odigrana kako bismo pokazali da nam nitko ne može oduzeti nogomet i naš način života.

„Svi teroristički napadi dosad su bili blizu, ali opet jako daleko od nas. Tek smo jučer navečer osjetili kako je biti u takvoj situaciji“ izjavio je Nuri Sahin poslije utakmice. „Dok nisam ušao u igru u drugom poluvremenu, uopće nisam razmišljao o utakmici. Sinoć nisam shvatio što se dogodilo, sve dok nisam došao kući gdje su me žena i sin čekali ispred vrata. Tek tu sam osjetio što je zapravo bilo. Znam da imamo novca, da smo privilegirani kroz nogomet, ali mi smo isto ljudska bića. Nogomet je jako važan, ali ima i važnijih stvari od nogometa.“

I zaista ima. S nogometom se radujemo, s nogometom tugujemo, a na kraju krajeva s nogometom živimo. Svatko vidi da ovdje nije bitan nogomet kao igra, jer on je zbilja sporedna stvar na ovom svijetu. Bitna je poruka koju sa sobom nosi i zbog čega je trn u oku ekstremistima. Nogomet je samo kanal kojim teče osjećaj da smo živi i da taj život stvarno živimo. I to je ono bitno, to je poruka kojoj nogomet duguje svoju privlačnost. Kroz tugu ili kroz sreću, nogomet nam pruža slobodu i priliku da budemo živi, da budemo svoji.

Zbog toga je nogomet neuništiv i u utakmici protiv terora će uvijek pobijediti.