Gostujući u podcastu The Locker Room s Rijom Ferdinandom, Cesc Fàbregas se prisjetio događaja iz ljeta 2003. i svega što je prethodilo njegovu prelasku u Arsenal.
“Bilo mi je 15 godina, bio sam kapetan svoje generacije i osjećao sam da me cijene u Barceloni, iako su ispred mene bili Andrés Iniesta i još neki igrači koji su mogli uspjeti”, ispričao je Fàbregas situaciju u kojoj se našao. “Jednog dana je došao skaut iz Arsenala koji je želio razgovarati s mojim roditeljima. Odlučio sam poslušati što ima za reći, još uvijek poslušam ljude kada mi imaju nešto za reći, iz poštovanja. Rekao je da me je gledao 50 puta i da sam savršen igrač za Arsenal. Zainteresirao me, a kad sam u lipnju otišao u London, svi u klubu su bili na odmoru. Odjednom se pojavio Arsène Wenger koji je prekinuo svoj odmor, sjeo na avion i doletio iz Francuske da bi me upoznao. Proveo me je po klubu, pokazao mi je trening centar i razgovarao je sa mnom, a ja sam se tu zaljubio u projekt koji mi je prezentirao i odlučio sam prijeći.“
Wengerov skaut koji je otkrio Fàbregasa nije bio neki veliki genijalac. Odmah je bilo očito koliko je Fàbregas talentiran nogometaš. Za Barcelonu je igrao u veznom redu, nosio je broj 4 i obožavao je Pepa Guardiolu, ali je redovito zabijao preko 30 golova u sezoni u svojoj kategoriji.
Postoje skriveni dragulji i samozatajni igrači koji pokazuju suptilne kvalitete, ali svoje potencijale u potpunosti razviju tek nešto kasnije. Recimo, Luku Modrića Hajduk nije uzeo sebi, Dinamo ga je s 19 i 20 godina slao na posudbe, a tada je optimalno vrijeme da mladom igraču raste cijena. Xavi je u Barceloni sjedio na klupi, Andrea Pirlo je slan na posudbe i puno veznih igrača tako prođe ispod radara jer imaju karakteristike kojima suigrače čine boljima, a onda skauti pogrešno procijene i misle da su suigrači bolji od njih. Cesc nije bio takav. Nitko u njegovoj generaciji nije zabijao više golova od njega i nitko nije driblao bolje od njega, a to svi primijete. Ukratko, za Fàbregasa u tim godinama nije znao samo onaj tko ga uopće nije gledao ili onaj tko je potpuno lud.
Ironično, Brexit je prisilio engleske klubove da ulažu u europske i da rade preko njih kako bi mogli zadržati relevantnost na transferima mladih europskih igrača
Uostalom, Cesc je bio čudo od djeteta od svojih prvih nogometnih koraka. Rodolfo Borrell — danas Guardiolin pomoćnik u Manchester Cityju, tada trener Barcelonine U-11 selekcije — ispričao je Sidu Loweu za The Irish Times kako je kod Fàbregasa odmah vidio viziju igre, brzinu, izdržljivost i tehniku. Klinac je odlično dodavao loptu i još bolje šutirao po golu, a Borella je najviše impresioniralo to koliko je dobro shvaćao što se događa oko njega i koliko je brzo donosio ispravne odluke.
Borrell ga je otkrio slučajno. Prolazio je autom kraj terena na kojem se održavao turnir, stao je pogledati malo nogometa i shvatio je da za CE Mataró igra dečko koji je bolji od svih koje je on imao u Barceloni. Kada je pitao trenera za tog malog što nosi četvorku, ovaj je priznao da ga je sakrivao. Kad god bi igrali protiv Barcelone ili kad bi god bi skauti bili na turnirima, on je ostavljao Fàbregasa izvan momčadi i skrivao ga u svlačionici jer je znao da će ga Barcelona uzeti sebi, a on je to htio izbjeći. Znao je da neće to baš moći raditi u nedogled, ali sebično ga je želio zadržati što je duže moguće jer je znao da s takvim igračem više nikad u životu neće raditi.
Barcelona ga te 2003. nije mogla sakriti. Svi su znali koliko je dobar i jedino je pitanje bilo tko će mu ponuditi najbolju priču i uvjeriti ga da potpiše ugovor. U tom trenutku je to bio Wenger, koji je prekinuo svoj odmor i vratio se na par dana u klub kako bi ugostio dijete na kojem je planirao graditi Arsenalovu budućnost.
Danas u konkurenciji za Fàbregasov potpis ne bi bio niti jedan engleski klub, niti teoretski.
Velika Britanija je 1. siječnja službeno napustila Europsku uniju i završila proces razdvajanja iz ekonomskog saveza u kojem je bila zadnjih 50-ak godina. Brexit je i formalno završen, a za engleske nogometne klubove to znači da se od 1. siječnja 2021. igrači više ne mogu slobodno kretati na tržištu rada između EU i Velike Britanije. U praksi to znači da će svako pojačanje iz Europe morati dobiti radnu dozvolu na temelju kriterija koje odredi Vlada i koji će se najviše bazirati na nastupima za reprezentaciju, ali i to da engleski klubovi više ne mogu potpisivati maloljetne igrače iz drugih zemalja.
Nova pravila u praksi znače da smanjen manevarski prostor na tržištu.
Nije Fàbregas jedini primjer. Sir Alex Ferguson je iz Le Havrea u jesen 2009. doveo Paula Pogbu u Manchester United. Slično kao i kod Fàbregasa, Pogbinu individualnu kvalitetu nije vidio jedino potpuni luđak. Nakon samo pola sata prve utakmice koju je pogledao, Ferguson je odobrio da se Pogbi ispune svi financijski zahtjevi, a već u veljači 2011. je debitirao za prvu momčad, još kao maloljetan.
Primjera maloljetnih igrača koji su prelazili u engleske klubove je sasvim dovoljno. United je doveo još i Gerarda Piquéa, Arsenal Nicolasa Anelku, Chelsea Gaëla Kakutu — za kojeg je bio kažnjen — i još hordu mladih i/ili maloljetnih igrača, između kojih je, primjerice, i hrvatski vratar Karlo Žiger. Manchester City je shvatio prednosti Chelseajeve politike osiguravanja monopola nad maloljetnim talentima, tako da je i on uložio ozbiljan novac u razvijanje skautske mreže i transfera mladih igrača za koje klub zapravo nije pretjerano briga kako će se razvijati sve dok su pod njegovim kišobranom.
Stvar je jednostavna. Čak i ako je igrač u divovskom klubu s tradicijom razvoja mladih talenata poput Barcelone, kao što su bili Fàbregas ili Piqué, postoji neka hijerarhija ugovora i postupni rast primanja u omladinskoj školi. Drugi klub koji uzima tako ekstremno talentiranog igrača ne smatra da plaća najboljeg kadeta kao što to radi matični klub; on ga najčešće percipira kao seniora. Doduše, kao 25. ili 30. igrača u seniorskoj momčadi i ne očekuje od njega da odmah upadne u prvu momčad, ali i tu je razlika u odnosu na stipendijske ugovore. U tom kontekstu engleski klubovi rade isto ono što rade i drugi, ali oni imaju veću financijsku moć i mogu dati bolje plaće igračima.
Brexitom se taj dovod elitnog talenta zatvara. Samim tim se otvara i problem regrutacije, ali i financija u sustavu spojenih posuda. Mnogi su manji klubovi — primjerice, Hajduk s transferom Marija Pašalića — preživjeli zbog onoga što je za veliki engleski klub predstavljalo tek sitniš. Chelsea je Hajduku isplatio oko tri milijuna eura i to je bilo dovoljno da se financije stabiliziraju, a takvih primjera više neće biti u tolikoj mjeri. Jedan od razloga je i taj što se ponovo vraćaju radne dozvole za seniorske igrače.
U suštini, elitna pojačanja neće imati problema s dobivanjem dozvola. Igrač koji redovito nastupa za reprezentaciju iz najboljih 50 po FIFA-inom rankingu automatski će dobiti dozvolu, a igrači iz ostalih lige Petice će ih gotovo sigurno također dobiti. Za sve druge igrače iz svih drugih liga, put do 15 bodova koji se dobivaju po kriterijima snage lige, postotka odigranih minuta i ostalih parametara bit će dug i kompliciran.
Do izražaja će tu doći to što neki od velikih engleskih klubova nisu više samo klubovi nego nešto jako blizu multinacionalnih korporacija. City pod svojom kontrolom ima Gironu u Španjolskoj, Chelsea ima niz klubova s kojima surađuje, a čak i Leicester City ima Oud-Heverlee Leuven koji se natječe u Belgiji, a u koji je upravo poslao Filipa Benkovića. Nova pravila će se zaobići upravo preko takvih klubova, igrače će se potpisivati preko njih, a oni klubovi koji već nemaju mrežu feeder klubova vrlo brzo će je prihvatiti kako bi mogli funkcionirati pod istim uvjetima. Lige poput HNL-a su potencijalno idealan poligon za takva ulaganja — talenta ima, a relativno je jeftino održavati ulaganje. Ako može Deportivo Alaves s Istrom, zašto ne bi mogao i neki engleski klub.
Ironično, Brexit je prisilio engleske klubove da ulažu u europske i da rade preko njih kako bi mogli zadržati relevantnost na transferima mladih europskih igrača — onih koje itekako žele kupovati i tržišta na kojem se žele zadržati.
