Kada je Gian Piero Gasperini 2011. preuzeo Inter, napokon je dobio šansu pokazati što zna na velikoj sceni.
Inter je samo godinu dana ranije osvojio Ligu prvaka koju je upotpunio s domaćim trofejima u Serie A i kupu, a nije se baš usrećio s Rafaelom Benítezom. U tom kontekstu Gasperini je bio zanimljiva lovina. Doduše, nije bio baš mlad, bile su mu 53, ali bio je relativno novo lice i svježa roba na tržištu. Imao je sve trenerske reference — od neospornih uspjeha s Genoom koju je iz Serie B doveo do europskih natjecanja, preko razvijanja igrača poput Diega Milita i Thiaga Motte koji su bili nositelji igre u osvajanju triplette, do činjenice kako je José Mourinho javno izjavljivao kako je upravo Gasperini najteži suparnik s kojim se susretao.
Problem je bio u tome što su svi — najprije Massimo Moratti, a onda navijači i mediji — tražili trenera koji će biti, pa… Mourinho. A Gasperini to u svojoj srži nikad nije ni mogao biti. Na Interovoj klupi je izdržao točno pet utakmica.
Moratti se nakon tih pet utakmica našao u situaciji u kojoj je trebao donijeti stratešku odluku. S jedne strane je imao trenera koji je imao svoju specifičnu viziju igre od koje nije odustajao, a s druge je imao igračku jezgru sastavljenu od veterana koji su samo dvije godine ranije osvojili Ligu prvaka i koji su imali neke svoje navike i vizije kako bi igra trebala izgledati i od njih nisu planirali odustati. S jedne strane vage je bio Gasperini, a s druge Lúcio, Wálter Samuel, Javier Zanetti, Thiago Motta, Esteban Cambiasso, Wesley Sneijder i Diego Milito. Morattijeva odluka se u tom trenutku svela na biranje između trenera i igrača. Ili će otpustiti Gasperinija, ili će stati iza trenera i propuhati svlačionicu, očistiti je od onih kojima se ne sviđa smjer u kojem trener vodi momčad.
Ovo što su Atalantini vlasnici napravili je rijetkost. To najbolje govori koliko u Bergamu cijene Gasperinija
Izabrao je igrače. Bilo mu je jeftinije maknuti trenera nego se riješiti trojice ili četvorice ljudi. Možda je faktor u odluci bila i činjenica da je ta jezgra igrača osvojila sve što se moglo osvojiti, tako da se Moratti emotivno vezao za njih, ali u svakom slučaju donio je stratešku odluku da su mu igrači vrjedniji resurs od trenera.
U Atalanti je Gasperini doživio drugačiji slučaj.
Taman prije poluvremena utakmice Lige prvaka protiv FC Midtjyllanda Gasperini je tražio od Alejandra Gómeza da zauzme poziciju na desnom krilu. Na praznom stadionu se jasno čula i prva trenerova uputa koju je Gómez ignorirao, a onda je dvije minute kasnije Gasperini poludio, ušao korak u teren i ponovio Gómezu da se pozicionira desno, na što se on okrenuo prema klupi i eksplicitno odbio trenerove upute.
Sukob se nastavio i u svlačionici, stvari su eskalirale i Gómez je ostao na klupi, a njegovo mjesto na terenu je u drugom poluvremenu zauzeo Josip Iličić.
Zapravo, o samom sukobu — odnosno, o njegovim pravim uzrocima koji leže u dubini priče — zna se relativno malo. Atalanta je, bez obzira na dobre rezultate zadnjih nekoliko godina, u svojoj suštini lokalni klub koji nije pretjerano zanimljiv nacionalnim medijima, do te mjere da nisu niti ispratili slučaj do kraja.
To je otprilike kao da se sutra posvađaju Goran Paracki i Tomislav Stipić; da se takav sukob kapetana i trenera dogodi u Hajduku ili Dinamu, danima bi se razglabalo o uzrocima i tražili bi se manje ili više nategnuti razlozi koje bi se onda uopćavalo u veće probleme, ali u slučaju Slaven Belupa bi se razgovaralo o posljedicama i koga Paracki može pojačati. Tako je otprilike bilo i s Atalantom. Nakon što su se Gasperini i Papu Gómez posvađali i nakon što je sukob eskalirao, u talijanskim medijima je dominantni pristup bio nagađati kamo će Gómez otići i kojem će od velikih klubova najviše pomoći, bez da se zapravo znalo što je u pozadini konflikta.
Ono što se zna jest da je Gómez najbolji Atalantin igrač i centralna figura Gasperinijeve taktike. Kada pričamo o Atalantinu napadu i igri s dvije desetke, zapravo pričamo o Gómezu — argentinskom mađioničaru niskog težišta, tehnički savršenom i nemoguće brzom na lopti.
S njim Gasperini dobiva pravu fluidnost u napadu, on je ta karika koja Atalanti daje nepredvidljivost. Može se spustiti prema sredini i organizirati napad, može igrati kao drugi napadač, može napraviti višak driblingom i dodavanjem, može šutirati s distance. Sve ono što Atalantu čini posebnom u velikoj mjeri dolazi baš od Papua, igra je brza zato što je on ubrzava, a fleksibilna je jer ga Gasperini može pomicati kako mu zatreba i na taj način otvarati prostor za njegove suigrače. Uostalom i na toj utakmici protiv Midtjyllanda Gasperini je tražio od Gómeza da se pomakne desno kako bi pomogao Hansu Hateboeru opteretiti suparnički bok.
Na kraju krajeva, ne treba ići u veliku analizu, dovoljno je pogledati osnovnu statistiku. Prošle sezone je Gómez imao osam golova i 18 asistencija. Pretprošle sezone 11 golova i 13 asistencija, one prije toga devet golova i 11 asistencija, a one još prije toga 16 i 11. Da ne znate ništa o nogometu i da nikad niste gledali Atalantu, te brojke su same po sebi dovoljno impresivne da ilustriraju koliko je Gómez dobar igrač i koliko znači Atalanti.
U tom kontekstu još veću težinu ima odluka vlasnika Antonija i Luce Percassija da se riješe Gómeza i da ga, kako prenose talijanski mediji, prodaju već ove zime.
Možda bi stvari bile drugačije da je Gómez 10 godina mlađi. Činjenica da u veljači navršava 33 vlasnicima je vjerojatno olakšala odluku da ga prodaju, ali Gómez je svejedno najbolji igrač kojeg imaju. Kroz njegov učinak Atalanta svake godine dođe do 30-ak golova i to da su ga spremni prodati jasno pokazuje kako smatraju da Gian Piero Gasperini znači i više od toga. Bili su suočeni sa sličnom strateškom odlukom kao i Moratti, ali su odlučili da im je Gasperini najvrjedniji resurs koji imaju.
On je šef.
U ovom sukobu stvari su se svele na principe. Nogomet nije demokracija i kada trener postavi zahtjev, onda ga igrač treba ispuniti. Ako svjesno odbije poslušnost, stvari dolaze na prijelomnu točku. U tom trenutku u pitanju je doveden trenerov autoritet i svako popuštanje znači da će sutra netko drugi testirati granice dopuštenog. Gómez se, navodno, ispričao i treneru i suigračima, ali to nije promijenilo odluku. Braća Percassi su poslala poruku da je Gasperini ono što Atalantu čini Atalantom i da tu nema mjesta za iskakanja iz tračnica, čak niti za najboljeg igrača.
U modernom nogometu dovoljno globalnog interesa klubovima otvara prostor za prihode. U centru takvog poslovnog procesa su igrači; ako u momčadi imaš superzvijezdu, ona će generirati dovoljno lajkova, shareova i približit će se običnom čovjeku do te mjere da će otvoriti put lovi od marketinga da napuni klupsku blagajnu i podigne klupski imidž. Da skratimo priču, obično je najbolji igrač u modernom nogometu klubu vrjedniji resurs od trenera jer tako funkcionira tržište. Neovisno o tome što osobno smatrate normalnim i uklapa li se to u vaš sustav vrijednosti, ovo što su Atalantini vlasnici napravili je rijetkost.
Kada klub u sukobu najboljeg igrača i trenera nedvosmisleno stane na trenerovu stranu i pokaže da je on šef kao što je to napravila Atalanta, onda to najbolje govori koliko u Bergamu cijene Gasperinija. Ne vjerujem da su tu odluku donijeli zato što su old school ljudi kojima je trener svetinja iznad svega. Vjerojatno su i oni bili pragmatični, samo su odvagnuli kako je trener razlog uspjeha kluba i kako će njega teže zamijeniti nego Gómeza.
A to najbolje pokazuje koliko je zapravo Gian Piero Gasperini dobar trener.
