Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Vardyjev party

Glazba je utihnula. Ostao je samo olinjali rocker s hladnim brojkama

Bilo je to potpuno ludilo. Jamie Vardy je zabio nevjerojatnih 15 golova i dodao pet asistencija u prvih 17 kola Premier lige u sezoni 2015./16.

Nakon što je sa 16 godina u Sheffield Wednesdayu dobio objašnjenje kako on i nije baš stvoren za profesionalni nogomet, Vardy se okrenuo alternativnim načinima zabave. Pio je i izlazio po pubovima, a jednom je upao u tučnjavu u kojoj je dobro uneredio nesretnika s kojim se zakačio. Završio je na sudu te je kao dio kazne dobio dobio elektronsku napravu koju je nosio oko noge i koja je pratila njegovo kretanje.

Kad se nakon kratkog vremena vratio nogometu i počeo igrati za lokalnog devetoligaša Stocksbridge, kazna je postala problem. Osim komada plastike koji mu je visio s noge, dio odluke suda je bila procedura po kojoj se morao javljati u policijsku postaju vikendima do 18:30 — a kad je Stocksbridge igrao u gostima to je značilo da mora izaći iz igre na poluvremenu, sjesti u auto i prijaviti se dežurnoj postaji. Pa ipak, u 107 utakmica je uspio zabiti 66 golova i privući pozornost jačih klubova.

Osam puta su ga dolazili gledati skauti iz Sheffield Uniteda, a on je na tih osam utakmica čak dvaput isključen. Imao je osjećaj za gol, ali prgavost koja je dolazila u kompletu s tim osjećajem bila je malo prevelik teret. Ipak, pojavili su se ljudi iz sedmoligaša Halifaxa, gdje je zabio 29 golova u sezoni, što mu je otvorilo put da preko petoligaša Fleetwooda prijeđe u Leicester, tadašnjeg drugoligaša.

I onda je eksplodirao, a ljudi su se zapalili za njega.

Nakon što je u cijeloj prvoj sezoni u Premier ligi zabio mizernih pet golova, do Božića je u drugoj sezoni nakrcao 15. Hladno i rutinski, bez nekih velikih problema. Luđak koji se nije mogao kontrolirati i koji je iz zabave skupljao crvene kartone postao je vladar Premier lige, a cijela Engleska je plesala po glazbi koja je dolazila s njegovog partyja.

Za razliku od Vardyja, moderni nogomet je dehumaniziran i potpuno odvojen od emocija. I ako želite uspjeti u njemu, morate raditi pod unaprijed zadanim uvjetima

Ključ je bio u tome što je Vardy imao nešto obično u sebi, nešto što ga je dijelilo od svih drugih golgetera koji su punili mreže na elitnoj sceni. Prosječni Englez se puno lakše mogao poistovjetiti s Vardyjem, kojem je kombinacija predugačkog jezika i kojeg točenog previše u lokalnom pubu donijela samo probleme, nego s pravim nogometnim zvijezdama čiji su problemi u nekoj drugoj galaksiji. Ima nešto iskonsko u nama — nazovite to necivilizirano ili prirodno, jednako ćete biti u pravu — da ljudi na provokacije reagiraju klizećim startom, kao što je reagirao Vardy i skupljao kartone. Sve drugo zahtjeva ogromnu dozu samokontrole.

I obični se ljudi boje takve kontrole, na tome počiva ogroman dio svijeta koji poznajemo.

Na svjesnoj bazi, svi bi smovoljeli imati maksimalnu samokontrolu i smirenost jer racionalno znamo da je apsolutno korisna stvar u modernoj civilizaciji koja nas štiti normama ponašanja. Međutim, u stresnim situacijama iz nas često ispliva iracionalno i instinktivno. Mi smo emocionalna bića puno više nego racionalna i zato takav ekstremni oblik samokontrole na podsvjesnoj razini vežemo uz nešto što je dehumanizirano i potpuno strano, jer je u evolucijskom kodu zapisano da u situaciji kad si izazvan moraš reagirati tako se boriš ili da bježiš. Kad te izazovu tamo gdje nema dogovorenih normi ponašanja, ako želiš preživjeti, ne možeš ostati bez reakcije.

Vardy nije bio dehumaniziran, mašinerija modernog nogometa nije ga stigla pretvoriti u dosadnog robota koji govori jedne te iste fraze s minimumom emocije. On je bio jedan od onih koji su ostali obični, koje su ljudi voljeli jer su znali da su slični njima jer imaju ljudski nesavršene reakcije u stresnim situacijama.

A kad ljudi nešto vole, i kad to nešto još usput trpa gol za golom u ovom suludom ritmu, jer nitko neće kupiti napadača koji ne zabija — onda se to može dobro unovčiti.

U Leicester su dolazile ponude za ponudom. Em je Vardy bio ludo efikasan, em ga se moglo prodati ljudima kao autentičnog. Bio je antizvijezda, kompletan otpor modernom nogometu, ali — ironije li — baš zbog toga je taj moderni nogomet mogao dobro zaraditi jer ga je bilo lako plasirati kao zvijezdu. Te zvijezde kupuju obični ljudi, a oni su ga obožavali. Međutim, Leicester je odbijao ponude. N’Golo Kanté je otišao u Chelsea, Riyad Mahrez u Manchester City, a Vardy je ostao u Leicesteru usprkos milijunskim ponudama koje su dolazile.

Ispostavilo se da je to bila pogreška klupskog menadžmenta, jer u međuvremenu je glazba na Vardyjevom partyju utihnula.

Tu i tamo, doduše, zagrme zvučnici iz njegova podruma kao protiv Huddersfielda ili Brightona, ali to je više u maniri olinjalog rockera koji povremeno podsjeti da je nekoć imao hit. Ostale su samo brojke koje pričaju svoju priču. Vardy je među dva posto najlošijih napadača po dodavanjima u cijeloj ligi i u najslabijih pet posto po dobivenim duelima, ali dodavanja i dueli nikad nisu bili njegov posao. On je zabijao golove i to je bilo to. Još uvijek čak 54 posto Vardyjevih udaraca završi u okviru gola, ali jednostavno više nema golova koji će nositi njegovu momčad.

Međutim, čak i da ponovo počne zabijati kao prije Božića 2015., to i dalje neće promijeniti činjenicu da je Leicester pogriješio onog trenutka kad ga nije prodao dok mu je vrijednost bila na vrhuncu.

Bitka za moderni nogomet je izgubljena. Dogodit će se tu i tamo pogreška u matrici, tu i tamo će neki Leicester napraviti neko čudo izvan svih normalnih okvira. Međutim, činjenica da je u Ligi prvaka u knockout fazu prošlo svih 16 favorita, odnosno po dvije najbogatije momčadi iz svake skupine, govori sasvim dovoljno. Ako želiš igrati moderni nogomet na elitnoj razini, odluke koje se donose moraju biti donesene isključivo po logici koja funkcionira u tom okruženju.

Nije Vardy jedini. Torino je odbijao kraljevske otkupnine za Andreu Belottija, ciljajući dobiti 100 milijuna eura. Lazio je istu politiku gurao sa Sergejem Milinkovićem-Savićem. I promašili su — i Leicester i Torino i Lazio.

Danas naprosto ne možeš graditi klub na jednom igraču, tako da nema smisla ostavljati ikonsku figuru i nadati se da će on postati transcendentalni dio ekipe kao što se nekoć davno radilo. Ako nisi na vrhu financijske piramide — a ni Leicester, ni Torino, ni Lazio nisu — onda nemaš luksuz odbijanja takvih ponuda. Torinu u teoriji više vrijedi 60 milijuna eura koje će pametnim menadžmentom uložiti u momčad nego 20-ak golova koliko će zabiti Belotti, jer njemu mogu naći efikasnu zamjenu. Uostalom, to su sami najbolje iskusili kad su Ciro Immobile i Alessio Cerci otišli u istom prijelaznom roku, a klub se opet snašao. I posljedično došao do Belottija koji je napumpao svoju tržišnu vrijednost više od njih dvojice, iako Torino to nije iskoristio.

Najbolji primjer politike na suprotnoj strani spektra je Tottenham — klub koji ne radi takve pogreške nego redovito prodaje kada su igrači na vrhuncu svoje vrijednosti. Hladno, proračunato i bez vezivanja. Taj put je spor, traži strpljenje i metodičnost u donošenju odluka, ali je jedini način da se pobijedi u igri koja se zove moderni nogomet jer tu su pravila prilično jasna i stepenice se ne mogu preskakati, nego se vrijednost mora kumulirati postupno.

Za razliku od Vardyja, moderni nogomet je dehumaniziran i potpuno odvojen od emocija. I ako želite uspjeti u njemu, morate raditi pod unaprijed zadanim uvjetima s nevjerojatnom razinom samokontrole ili se možete nadati da će se dogoditi neka pogreška u matrici.

Činjenica je da su ljudi po prirodi kockari koji misle da će se izboj lude sreće dogoditi baš njima. Još više, činjenica je da se ljudi uglavnom boje takve samokontrole jer im nije prirodna s obzirom na to da smo puno smo više emocionalna nego racionalna bića. Međutim, isto je tako teško osporiva činjenica da se negdje u tom strahu rađa i poštovanje prema onome što nam je strano i čemu težimo. Jednostavno, takvi su psihološki obrasci ljudskog ponašanja, iz njih su se razvila sva društvena uređenja i sociološki konstrukti na koje se naslanjamo kako bismo izbjegli stresne situacije. A tu je onda najveća legitimacija koju dajemo modernom nogometu jer, svjesno ili ne, uvijek tražimo uređenost u kaosu koja se u nogometu manifestira kroz tu predvidljivost grupne faze Lige prvaka u kojoj dalje prolazi isključivo bogatiji.

Ironično, takvo stanje u kojem se događa ono što nam je strano draže nam je od Vardyjeva partyja koji je neusporedivo bliži onome što zapravo jesmo.