Nakon utakmice protiv Nigerije, opći narativ u medijima je bio kako je to prva pobjeda na otvaranju Svjetskih prvenstava u zadnjih 20 godina. I zaista, podatak je potpuno točan. Nakon Francuske 1998. i pobjede nad Jamajkom u Lensu, Hrvatska nikad nije pobijedila na otvaranju Svjetskog prvenstva.
Međutim, pogledajmo malo uzorak i dajmo mu tumačenje. U Japanu i Koreji smo izgubili od Meksika, dok smo nakon toga na dva iduća otvaranja gubili od Brazila, jednom u Berlinu i jednom u São Paulu. S obzirom da je Brazil ipak Brazil, jednom domaćin i jednom branitelj naslova, a da je Meksiko prošao grupu baš svaki put u zadnjih sedam turnira na kojima je nastupio, taj podatak da smo dobili utakmicu na otvaranju Svjetskog prvenstva nakon 20 godina više i ne zvuči toliko impresivno.
Utakmica protiv Nigerije je bila dobra i važna pobjeda je ostvarena stvarno rutinski. Međutim, objektivno gledano, nije ponudila ništa više od solidnog i očekivanog. Iskontrolirali smo suparnika, uzeli ponuđeno, ali nismo stvarali puno šansi protiv prilično slabije momčadi te su zbog toga svi ostali oblici mistifikacije potpuno nepotrebni.
Po povratku iz Kalinjingrada šokirao sam se koliko je veća euforija umjetno stvorena u našim medijima nakon utakmice nego što je bila prisutna među ljudima koji su zapravo bili na utakmici. Nepotrebno mistificirana pobjeda napisima poput ovih o povijesnoj pobjedi na otvaranju prvenstva nakon 20 godina stvara potpuno kontraproduktivan efekt. S tim da najveća šteta umjetnog pumpanja atmosfere oko prosječnih utakmica na vrhunsku razinu nije u tome što time se pod tepih guraju stvari u igri koje nisu bile dobre i koje se mogu popraviti. Niti je najveća šteta takve euforije u tome što se pojavljuje jednoumlje nakon što se konstruktivna kritika utemeljena na stvarnim primjerima proglašava pljuvanjem.
To nikom ne pomaže, kao što gubitak realnosti nikad nikome nije pomogao, ali nije katastrofa.
Daleko najveća šteta umjetnog pumpanja atmosfere oko prosječnih utakmica je gubitak kriterija oko toga što je zapravo bilo solidno i što nas treba veseliti, a što je bilo odlično i što nas treba oduševiti. Šteta je u tome što se kroz mistifikaciju prosječnih utakmica brišu granice između solidnog i fantastičnog, a onda izgubimo osjećaj za ono što je zapravo bilo impresivno. Katastrofa bi bila da izgubimo razliku između pobjede protiv Nigerije i pobjede protiv Argentine.
Jer ova druga je bila baš impresivna.
Posao tek počinje. Povoda za optimizam ima
Hrvatska je razvalila Argentinu — i to ne samo na razini rezultata, jer golovi i nisu toliko bitni. Važno je da je suština bila tu, da je razina igre bila fantastična. Plan se znao od samog početka, ispunjen je do samih sitnica i to vrijedi slaviti. Ante Rebić s udarcem na rubu pameti, kad nitko normalan ne bi udarao iz voleja u trenutku kad je sam i sa svim potrebnim vremenom, on je zavukao loptu pod gredu bez grama respekta. Ivan Rakitić sa svojom bogovskom partijom koja će mnogima proći ispod radara, Marcelo Brozović s najzrelijom partijom svoje reprezentativne karijere i Luka Modrić s još jednom demonstracijom igračke klase.
Po svim aspektima nogometne igre, ovo je bila odlična utakmica jer Hrvatska je potpuno pregazila Argentinu. I zato su kriteriji važni, da ne brkamo ove pobjede s utakmicama koje su odrađene tek rutinski. Da ostane razlika između impresivnog i solidnog.
Doduše, Argentina bila očajna. Koliko grozna, najbolje će pokazati ova slika i ovaj savršeni kut kamere.
Pri iznošenju lopte iz prve faze posjeda Argentina igra s petoricom igrača u potpuno ravnoj horizontalnoj liniji ispred našeg veznog reda. Suluda je to situacija u kojoj je geometrija momčadi Jorgea Sampaolija prilagođenija igranju graničara nego nogometa, jer nema ni teoretske mogućnosti da se zatvori trokut i da se odigra kombinacija brzih dodavanja između igrača različitih linija koja bi otvorila rupe u našoj zoni. Nije bilo plana, nisu određene zone u kojima su planirali stvoriti višak, nisu određeni načini kako taj višak realizirati u nekoj drugoj zoni. Nije bilo ničega smislenoga. Igrač s loptom nema niti jednu opciju za dodavanje jer se suigrači u njegovoj liniji u potpunosti isključuju iz igre, a jedina opcija u posjedu je napucati dugu loptu prema naprijed.
Argentina je imala 58 posto posjeda lopte, ali u samo tri navrata je napravila sekvence koje su bile duže od 45 sekundi, dok je napucala čak 29 dodavanja koja su bila duža od 40 metara s tek 62 posto uspješnosti. Za usporedbu, i Hrvatska je pokušavala duga dodavanja, jer nije težila kontroli posjeda i kombinatorici u sredini. Međutim, mi smo dodavanja duža od 40 metara gađali s 79 posto uspješnosti jer naša duga lopta je išla prema igraču koji se oslobađao prema naprijed, a ne iz očaja koji je proizlazio iz manjka opcija da odigramo kratko dodavanje, kao što se to događalo Argentini koja nije imala nikakvu strukturu igre. Ili je imala, ali očajnu — i to očajnu za nogometne udžbenike.
Međutim, to što je Argentina bila loša ne baca sjenu na pobjedu niti umanjuje kvalitetu predstave koju je pružila hrvatska reprezentacija, jer ista slika i isti kut kamere savršeno pokazuju koliko je Hrvatska bila zapravo dobra. I to univerzalno dobra, za nogometne udžbenike.
Temelj igre je bio pritisak na Argentinu, ali ne presingom na loptu nego usmjeravanjem koncentracije na to da se odsijeku opcije igrača s loptom. Suština je bila kompaktna zona 4-1-4-1, koja je samo inačica formacije 4-3-3, koja se i logički nameće kao idealna na kadar s kojim raspolažemo. Brozović je markirao Lionela Messija, Modrić je tijelom branio dodavanja u međuprostor, a krila su disciplinirano rotirala prema bočnim zonama terena. Kompaktnost linija i po horizontalnoj i po vertikalnoj liniji je omogućavala zatvaranje defenzivnih trokuta i hvatanje argentinskih igrača u zamke. Vrlo malo smo se branili statično i pozicijski, a jako puno smo reaktivno prepunjavali stranu prema lopti, oduzimajući opcije za igru Argentini i stvarajući pritisak.
Zapravo, još u najavi smo potencirali prostor iza Modrića i Rakitića na ‘osmicama’. Mala udaljenost između vezne linije i obrane omogućile su Brozoviću da prilično lagano neutralizira Messija i odradi fantastičnu partiju, iako je imao tri opasna, nepotrebna i riskantna lateralna dodavanja. Međutim, bio je uvijek dobro postavljen, suigrači su mu dolazili u udvajanja, a Messi je ostao ograničen na tek jedan udarac i taj mu je bio blokiran, što je puno manje u odnosu na 11 udaraca koliko je imao protiv Islanda. A znali smo da Argentina ne može puno ako Messi ne odigra svemirski. Tim više ako naši krilni igrači odigraju onako kako su trebali, što je bio ključ u odnosu na taktičku promjenu na koju se odlučio Sampaoli i što smo također potencirali u najavi.
Tek dva ili tri puta u prvom poluvremenu se dogodilo da su bočni igrači Argentine navukli oba naša krila u man marking i odvukli ih duboko u zadnju liniju. Tada se Hrvatska de facto branila sa 6-3-1 i nije mogla ostvariti pritisak prema halfspace zonama koje je Argentina tražila. Međutim, veliku većinu vremena naša su krila bila pozicionirana onako kako smo isticali da je iznimno važno – tako da su mogla odsijecati linije dodavanja prema širokim zonama, ali da ostanu na poziciji odakle mogu povući tranziciju i napasti prostor, što je iznimno važno jer Mario Mandžukić teško stvara prednost kad vuče loptu u kontru.
I zaista, lagano uvučeni i po horizontali i po vertikali, krilni su su igrači većinu utakmice bili na savršenim mjestima. Dovoljno blizu bočnim igračima koje su čuvali, dovoljno blizu Brozoviću da mu pomognu zatvoriti defenzivni trokut i dovoljno daleko da napadnu prostor u tranziciji. Modrić i Rakitić su ionako kontrolirali sredinu i spuštali se prepuniti zonu i zatvoriti zamku u ovakvim situacijama kada bi se otvorila prilika da netko iz argentinske zadnje linije doda u sredinu u međulinijski prostor. Nisu diktirali tempo, ali su kontrolirali prostor i pokretali kontre, a Rakitić je – s InStat Indexom od 432 i samo tri ne-napadačka dodavanja od 38 pokušanih dodavanja na utakmici – bio posebno impresivan.
Sve da je Argentina i bila bolja od ovog horora kojeg je prikazala, Hrvatska bi s ovim principima svejedno odigrala impresivnu utakmicu i to je zapravo najbolji pokazatelj zašto je ova pobjeda toliko vrijedna. Utakmica na tragu onoga što je napravio Meksiko, koja nas gura među krug ozbiljnih favorita.
Međutim, treba biti svjestan činjenica da nam je na ovoj utakmici kontekst išao na ruku.
Ne samo da je inače sjajni trener Sampaoli na pripremama kontra svih očekivanja propustio stvoriti ikakav oblik igre, pa makar i obično otvaranje iz zadnje linije, pretvorivši Argentinu u lošu momčad koja nas nije do kraja testirala, nego nam je tip utakmice potpuno odgovarao jer je poništavao segment igre u kojem smo loši.
Kao što smo već pisali, Hrvatska ima probleme sa stvaranjem prostora u napadu, ali ovo je utakmica u kojoj će Argentina sama ponuditi prostor. Nismo bili dobri u posjedu, ali nismo ni trebali lomiti suparnika i otvarati si šanse iz otvorene igre i kontinuiranog posjeda. Reaktivni nogomet i kontre su ovaj put bile sasvim dovoljne. Sad nas čekaju utakmice protiv Islanda i onda osmina finala, gdje ćemo igrati vjerojatno protiv Danske. Tu će suparnici ući s drugačijim ambicijama, trebat ćemo sami stvoriti svoje šanse iz otvorene igre u čemu dosad nismo bili sjajni. Od toga ne treba bježati, to treba popraviti i tu će ova injekcija čistog samopouzdanja jako dobro doći.
Međutim, ako eventualno prođemo Island i Dansku od kojih smo objektivno jači kvalitetom, onda se kontekst ponovo mijenja u našu korist i otvara nam put do velikog rezultata. Ovaj stil možda i nije maksimizacija najjačih karakteristika naših najboljih igrača, ali je nekakva dodatna vrijednost i nudi sustav igre. Utakmice s Nigerijom i Argentinom su pokazale razlike u pristupu i to kako je puno lakše igrati reaktivnim stilom kad ti suparnik nudi prostor. Treba ti organizacija i koncentracija, treba ti malo kvalitete u egzekuciji plana i sreće u realizaciji prilika, ali neusporedivo je jednostavnije čekati i provocirati grešku nego konstantno stvarati prilike iz posjeda lopte.
No, ne treba pumpati euforiju, iako ovaj put stvarno postoji razlog.
Posao tek počinje. Povoda za optimizam ima, jer Hrvatska je prošla grupu i sada nam trebaju tek dvije ili tri impresivne partije i onda je puno toga moguće. Ova momčad ima neospornu kvalitetu i ako prestanemo mistificirati prosječne utakmice, shvatimo razliku između prave i napumpane atmosfere te postavimo prava očekivanja, onda možda ovaj put i obavimo posao do kraja i ispunimo potencijal kadra. Bitna je suština i razina igre, što pokazuje impresivna pobjeda protiv Argentine.
