Danas je u 88. godini od posljedica koronavirusa preminuo veliki Otto Barić, legendarni hrvatski nogometni trener i bivši izbornik Vatrenih. Aktualna pandemija tako nam je oduzela još jednog velikana iz nogometnog svijeta, a uspjesi koje je u karijeri postigao govore sami za sebe.
Iako to u Hrvatskoj mnogi zaboravljaju, Herr Otto bio je apsolutna trenerska veličina u zemlji gdje se rodio i, naposljetku, izgradio trenersku karijeru. Naravno, riječ je o Austriji, ali krenimo redom…
Trenerski put Barić je započeo 1964. godine u zagrebačkoj Lokomotivi za koju je i nastupao kao igrač, a, poslije tri godine na Kajzerici, otisnuo se u inozemstvo gdje je prvo preuzeo zapadnonjemački Opel Rüsselsheim, a onda i šestoligaša Germaniju iz Wiesbadena s kojom je 1970. godine osvojio svoj prvi pokal. Zapevši za oko Wackera iz Innsbrucka 1970. godine odlučio se zaputiti u Austriju gdje se brzo prometnuo u poštovano trenersko ime: s Innsbruckom je osvajao dva uzastopna naslova prvaka u dvije sezone, a nakon daljnje dvije godine u LASK-u iz Linza vratio se u Hrvatsku gdje je zabilježio angažmane u Zagrebu i tadašnjem Dinamu iz Vinkovaca.
Otamo je otišao 1979. godine i ponovno prešao jugoslavensku granicu zbog posla u Sturmu iz Graza, a u srpnju 1982. započeo je mandat u bečkom Rapidu koji ga je gurnuo u najveće visine austrijskog, ali i europskog nogometa. S Bečanima je triput osvajao prvenstvo (1982., 1983. i 1987.), jednako toliko puta Kup (triput uzastopce između 1983. i 1985. godine), a 1985. se plasirao i u finale UEFA-ina Kupa pobjednika kupova gdje je izgubio od Evertona rezultatom 3-1. Nakon fenomenalnog niza u Rapidu, godinu i pol je proveo u Stuttgartu, a zatim se vratio u Beč gdje je 1987. godine podigao još jedan Austrijski kup.
Uslijedilo je još nekoliko poslova u spomenutoj zemlji, a 90-ih se najviše istaknuo po godinama provedenim u Salzburgu. Ondje je Barić podignuo dva prvenstva i Superkupa, igrao je finale Kupa UEFA, a 1994. se upisao u povijesne knjige pošto je njegov Casino postao prvi austrijski klub koji se plasirao u grupnu fazu Lige prvaka. Skupinu je završio kao treći ispod jakih Ajaxa i Milana, a potom se prvi put okušao u hrvatskoj reprezentaciji i to u ulozi asistenta na Europskom prvenstvu 1996., prvom velikom natjecanju Vatrenih.
Povratak na domaću klupsku scenu označilo je preuzimanje zagrebačke Croatije nedugo nakon Eura, a u jednoj sezoni, koliko je proveo na Maksimiru, osvojio je dvostruku krunu. Novu avanturu doživio je u Turskoj gdje je godinu dana vodio Fenerbahçe, a potom se vratio u LASK i preko njega došao do austrijske reprezentacije s kojom se nije uspio plasirati na Svjetsko prvenstvo 2002. godine u Japanu i Južnoj Koreji.
Međutim, u poodmakloj fazi karijere, njegov mandat na izborničkom mjestu Vatrenih urodio je plodom: Barić je Hrvatsku odveo na Euro 2004. godine u Portugalu i ondje završio kao treći u skupini s Francuskom, Engleskom i Švicarskom. Posljednji trenerski posao doživio je na klupi Albanije s kojom se razišao 2007. godine i tako zaključio izuzetno bogat opus.
Počivao u miru.
