Derbi Azurne obale već desetljećima benevolentne Monegaske spaja sa strastvenim susjedima. I istovremeno od njih dijeli. Kako Nicine žitelje veći dio godine živcira taj monegaški groteskni luksuz i snobizam, odlučili su da će barem jedan dan u godini oni živcirati njih. Pa motorima zakrče tijesne ulice Monte Carla, a bubnjevima i glasnicama napuče i prisvoje stadion Louisa II.

Derbi je to, itekako, iako (uglavnom) nema razbijenih glava i policijskih blokada. Ali ovi iz Nice više vole dobiti ove iz Monte Carla nego išta drugo, a ni ovima iz Monte Carla nije baš svejedno. “Iz poštovanja prema regiji, ponizite ih!”, vrištalo je s transparenta na posljednjem treningu prošlog utorka u Nici.

Kovač je u malo vremena uspio selektirati, filtrirati i nadopuniti svlačionicu i posložiti mehanizme igre koji su dali rezultat prije nego što se očekivalo

A da nije baš riječ o bilo kakvoj utakmici svjedoči i činjenica da su svoja udobna mjesta u predsjedničkoj loži zauzeli i princ Albert II i predsjednik Dmitrij Ribolovljev. Koji su na kraju večeri s oduševljenjem pozdravljali šestu pobjedu u nizu u 100. prvenstvenom derbiju za četvrto mjesto s osam bodova prednosti pred pratnjom. Nakon dvije godine muke, tumaranja i borbe za goli život — kako je to Monaco odjednom proigrao?

Niko Kovač bio je drugi izbor novoustoličenog sportskog direktora Paula Mitchella. Čim ga je njegov pajdaš Mauricio Pochettino odbio vrebajući neke druge klupe, a vjerojatno i nevoljan počinjati posao na gradilištu praktično od nule, Mitchell je nazvao Kovača i ponudio mu motiku, lopatu i metlu kojima će zajedno krenuti u radne akcije.

Monaco je odavno poznat kao klub koji stvara mlade igrače i bogato ih ‘udaje’. Samo u zadnjih pet godina zaradio je više od pola milijarde eura transferirajući Jamesa Rodrígueza u Real Madrid, Antonyja Martiala u Manchester United, Benjamina Mendyja i Bernarda Silvu u Manchester City, Kyliana Mbappéa u PSG, Thomasa Lemara u Atlético Madrid, Fabinha u Liverpool, Yourija Tielemansa u Leicester, Tiémouéa Bakayoka u Chelsea.

Međutim, ta je politika zadnjih godina probila krivulju samoodrživosti, što je proizvelo značajan rezultatski pad. Monaco je daleko više energije i vremena trošio na budućnost nego na sadašnjost, pa je njegov trening-kamp odjednom postao prekrcan igračima poput Davida Čoline. Potentnih, zanimljivih, talentiranih, ali još ni izbliza spremnih za seniorski nogomet te razine. Posebno ne u tako velikim količinama.

Stoga je Kovača na prvim treninzima dočekalo više od 40 igrača, među kojima je jedva mogao skupiti dovoljno njih za seniorski zapisnik. Prvi posao bio je snimiti, brzinski analizirati, procijeniti i onda podijeliti tu dugačku listu na ono s čime će se baviti on i ono čime će se baviti Mitchell.

Istovremeno, Kovač je trebao detektirati najosjetljiviju točku unutar momčadi koja će se prva zakrpati kupovinom. Nije mu trebalo dugo da Mitchellu pokaže prstom prema Leverkusenu, gdje je Kevin Volland dugo živio u sjeni Juliana Brandta i Kaija Havertza. S obzirom na to da mu je na kraju sezone isticao ugovor, doveli su ga za ‘kikiriki’ i dobili igrača kojemu nije trebala nikakva aklimatizacija. Sjajno se stopio u napadački tandem s kapetanom Wissamom Ben Yedderom i brzim, laganim i okomitim Monacovim krilima.

Kovača je privukla činjenica što je Monaco ove sezone bez Europe, što je značilo da će preko tjedna imati dosta vremena za rad, treninge i dril. Kao trener koji prije svega vjeruje u disciplinu, sustav i automatizaciju, momčad je počeo graditi od zadnje linije i defenzive.

Na stoperskim pozicijama spojio je tandem koji je imao stotinu vrlina i jednu manu. Axel Disasi, 22-godišnjak doveden iz Reimsa gdje je bio član najčvršće obrane Ligue 1 u prošloj sezoni, trebao je biti ‘stariji brat’ tri godine mlađem Benoîtu Badiashileu, novom ‘čudu od djeteta’ iz Monacova inkubatora. Obojica izgledaju impresivno. Snažni, moćni skočni, čvrsti, brzi. U teoriji imaju sve. Ali u praksi ih je ona jedna mana užasno mučila.

Neiskustvo. Koje se multipliciralo svaki put kad bi krenuli u tandemu i generiralo nesigurnost. Nisu bili usklađeni, ispadali su zbog taktičke nezrelosti, a znale su im se događati i neke početničke pogreške koje su Monaco koštale bodova, a Kovača živaca.

Kad se na to nadoda i činjenica da je Kovač sredinu slagao u trokut čiji je donji kut istovremeno bio i gornji kut defenzivnog trokuta, a to izuzetno zahtjevno i odgovorno mjesto bilo je na leđima također golobradih tipova poput 21-godišnjeg Youssufa Fofane ili vršnjaka mu Florentina Luísa, događali su se neki tragikomični nesporazumi i pogreške. Koji su posebno eskalirali na gostovanju u Lyonu, gdje su domaćini praktično ni krivi ni dužni na poluvremenu vodili 4:0, iako je Monaco veći dio poluvremena proveo na polovici domaćina.

Kovač je tražio novo rješenje, svjestan da bi ga čekanje da klinci sazriju moglo koštati i bodova i živaca, a u konačnici i kredibiliteta. Stoga je umjesto jednog, odlučio zaigrati s dvojicom defenzivnih veznih, računajući kako će s više tijela kompenzirati hendikep iskustva. Fofani je priključio još jednog 20-godišnjaka Auréliena Tchouaménija, umjesto defenzivnog trokuta oformio defenzivni četverokut, nakon čega su slijedile bolje partije. Pobjede u Nici i veličanstveni preokret protiv PSG-a.

Bila je to najnevjerojatnija utakmica sezone i prva u kojoj su francuski mediji istaknuli Kovačev trenerski rukopis. U prvom poluvremenu PSG je bio apsolutno dominantan, vodili su Parižani 2:0 i zabili još dva gola koja su poništena zbog centimetarskih zaleđa. Nitko živ nije vjerovao da će se u drugom poluvremenu dogoditi išta drugo osim uvjerljive pobjede pariških zvijezda, posebno uz saznanje da nije bilo kapetana i najboljeg strijelca Ben Yeddera.

Nitko živ osim Nike Kovača.

“Ušli smo bespotrebno uplašeni, pa i PSG-ovi igrači su samo ljudi. Rekao sam im na poluvremenu da je sve moguće ako ćemo igrati brzo, s jednim dodirom, i vjerovati u svoju igru. Protiv takvih igrača možeš pobijediti samo ako ćeš igrati kao momčad.”

Na poluvremenu je poslao na travnjak Cesca Fàbregasa i Caia Henriquea, a Vollanda gurnuo u špicu. I baš su oni ‘skuhali’ preokret. Ludo slavlje nakon utakmice utihnulo je tek u trenutku kad je nasmijani Kovač ušao u svlačionicu i obratio im se samo s jednom rečenicom. “Vidite što je moguće ako vjerujete.”

I povjerovali su mu. Čitava energija i samopouzdanje unutar momčadi od tog su se trenutka drastično promijenili. Kovač je opet na svoju stranu dobio ono što je imao u Eintrachtu, a nije u Bayernu. Glave igrača. Povjerenje u njegove ideje. Jedinstvo. Dobru atmosferu. Bitku protiv igrača u Bayernu nije mogao dobiti. U Monacu je, srećom, ne mora ni voditi.

Trijumf protiv PSG-a dao im je snažan impuls, ali dva uzastopna teška gostovanja u Lilleu i Marseilleu začinjena su novim setom ‘dječjih bolesti’ golobradog stoperskog para. Što je Kovača natjeralo da ih barem na neko vrijeme razdvoji. 26-godišnji Guillermo Maripán zgrabio je prigodu, ali i Disasi i Badiashile s njim u tandemu izgledaju daleko sigurnije nego zajedno. A Čileanac je osim obrambenih donio i napadačke benefite, zabivši već četiri gola.

I baš taj podatak otvara priču o najjačem Monacovu ofenzivnom oružju ove sezone. Shvaćajući da će za uigravanje mehanizama igre trebati puno više vremena i ponavljanja, Kovač je paralelno sa svojim stručnim stožerom strašno puno energije ulagao u uigravanje prekida. I rezultat je itekako vidljiv. Monaco je uvjerljivi šampion liga Petice u golovima postignutim nakon prekida. Od 46 postignutih golova, čak 15 je zabio nakon slobodnih udaraca ili kornera, a još sedam iz penala.

A gomila prekida oko kaznenog prostora opet nije proizvod slučajnosti. Kovač je prelaskom na igru s dvojicom defenzivnih veznih povukao i napadače Ben Yeddera i Vollanda prema natrag, tjerajući ih da više sudjeluju u proizvodnji igre. Jer obojica itekako znaju igrati. Dva okomita i brza krila (sve bolji 20-godišnjak Sofiane Diop i novopridošli 21-godišnjak Krépin Diatta, prije njega i Gelson Martins), uz dvojicu centralnih napadača koji brzo postaju i centralni vezni, s puno brzih dodavanja stvaraju viškove i prisiljavaju obrane da ih zaustavljaju prekršajima. A sjajno uigrane slobodne udarce potom pretvaraju u smrtonosni otrov.

Kovač od prvog dana ima potpuno jasnu sliku onoga što želi i što može igrati s momčadi kakvom raspolaže, a dodatni bonus u nastavku sezone imat će u činjenici da su napokon potpuno zdravi i sjajni ruski playmaker Aleksandr Golovin, ali i Fàbregas i Stefan Jovetić, koji su bespogovorno prihvatili uloge koje im je hrvatski stručni stožer dodijelio.

Monaco danas i Monaco prije tri mjeseca dvije su potpuno različite priče. Kovač je u malo vremena uspio selektirati, filtrirati i nadopuniti svlačionicu i posložiti neke mehanizme igre koji su dali rezultat puno prije nego što se očekivalo. Nitko Monaco uoči sezone nije vidio ovako visoko, u borbi za Ligu prvaka, u društvu Lillea, Lyona i PSG-a. A uskoro kreće i kup, u njemu su Kovačeve njemačke momčadi uvijek dobro izgledale. I daleko dolazile.

Teško je nagađati kako će izgledati nastavak i završnica sezone. Oscilacija će i dalje biti, na njih je osuđena svaka momčad koja u svojim redovima ima pet-šest 20-godišnjaka. Ali već danas su te oscilacije vidljivo manjih amplituda nego na početku sezone. Već danas se vidi ideja, rad i rukopis Nike Kovača. Već danas Monaco igra jako dobar nogomet. A Kovačevo monegaško nogometno gradilište već polako izlazi iz temelja.

Kad su ga po dolasku u Monte Carlo upitali strahuje li od loše situacije koju su proizvele dvije prethodne kaotične sezone, Kovač se nasmijao:

“Puno teža situacija me dočekala kad sam preuzeo Eintracht. Ne bih želio zvučati arogantno, ali vjerujem u svoje sposobnosti i svoj rad.”

U manje od pola godine uvjerio je i Francuze.