Tog jutra je Fritz Walter, kažu, svako malo izlazio na balkon te zabrinuto gledao u neobično sunčano i vedro nebo. Oko 11:30 je zamijetio stidljive oblačiće u daljini i prošli su ga žmarci; oko podneva je pala kapljica-dvije, ali nije se vedrilo i Walter je pun nade ušao u hotelsku blagovaonicu, nervozno sjednuvši za stol na ručak sa svojom momčadi. Točno u 12:30 netko je utrčao u prostoriju vičući: “Pada kiša! Pada kiša!” pogledavajući prema njemu. Kad je došla vijest da za ostatak dana prognoziraju obilne padaline, Herr Walter se nasmijao, barem u sebi, i rekao si: “Dobro, sad ništa ne može poći po krivu”.

Fritz Walter bio je kapetan nogometne reprezentacije Zapadne Njemačke koja je četiri i pol sata poslije tog trenutka imala igrati finale Svjetskog prvenstva 1954. u Švicarskoj protiv čuvene mađarske Lake konjice. Postojala su dva razloga zašto je toliko željno iščekivao kišu i veselio joj se. Prvi je bio taj da je potkraj Drugog svjetskog rata kao vojnik u logoru za ratne zarobljenike obolio od malarije i nakon toga je jako teško podnosio vrućinu; po ljetnoj žegi bi na terenu kao igrač bio gotovo beskoristan. Ali po kiši… Po toj divnoj svježini koja orosi zrak i ugasi užareno tlo… Po kiši je Walter mogao disati i igrati svoj najbolji nogomet. Još i danas se u Njemačkoj za neprekidni pljusak upotrebljava izraz “Vrijeme Fritza Waltera”.

Drugi razlog bio je taj što su Nijemci imali tajno oružje za kišne uvjete.

Ako biste Rakitićev nogometni personality trebali sažeti u tri ključne karakteristike, onda bi to bile prilagodljivost, prostorna inteligencija i kreacija

Među nekolicinom detalja kojima se pokušava objasniti njihova tada senzacionalna pobjeda protiv uvelike favoriziranog i, činilo se, nepobjedivog suparnika, jedan zauzima posebno mjesto; toliko posebno da se u nogometnoj mitologiji odvojio u zaseban spinoff i utemeljio kao početak priče koja je od tada dobila mnogo nastavaka kako na svjetskim prvenstvima, tako i posve mimo njih.

Priče o kopačkama.

Die Mannschaft je te 1954. igrala u novim, revolucionarnim adidasovim kopačkama, a s njom je u Švicarsku putovao i čelni čovjek kompanije, Adolf ‘Adi’ Dassler. On je sjedio na klupi zajedno s izbornikom Seppom Herbergerom i brinuo se za opremu. Ali i ne samo to. Dassler je bio inovator koji je ranije bio potpuno promijenio dotad dominantni dizajn sprinterica i druge obuće za atletičare; njegova nogometna kopačka prva se okrenula postulatima koji vrijede i danas. Ranije su kopačke primarno bile zamišljene tako da zaštite stopalo — bile su potpuno kožne, tvrde, teške i visoke. Njegova je, međutim, bila neusporedivo lakša i fleksibilnija kako bi omogućila bolji osjećaj u kontaktu stopala s loptom. Također su, uz kožu, korišteni i sintetički materijali. Bila je to zapravo prva moderna kopačka.

Evolucija kopački, evolucija nogometa

Međutim, jedna je njena osobina bila posebno značajna i, pokazat će se, možda i ključna tog dana. Naime, njeni su kramponi bili izmjenjivi — bilo je moguće u sasvim kratkom vremenu i uz pomoć jednog običnog ‘ključa’ ili ‘papagajki’ zamijeniti postojeće i staviti, primjerice, duže krampone koji su bili primjereniji kišom natopljenom terenu. I dok su druge momčadi imale izbor između igranja u svojoj regularnoj obući u kojoj su se igrači najbolje osjećali ili, pak, u posebnim, rijetko nošenim kopačkama za teške vremenske uvjete (ako su ih uopće imale), Nijemci su zahvaljujući Dassleru, imali iste na kojima je samo trebalo promijeniti ‘čepove’.

“Zašarafi ih, Adi”, rekao mu je Herberger kad je vidio kako izgleda travnjak stadiona Wankdorf u Bernu. Ostalo je povijest. Kako za nogomet, tako i za kopačke.

U idućih 65 godina one su prošle vrlo opsežnu evoluciju od tog modernog prototipa do današnjih state-of-the-art modela. Nakon mnogih visokotehnoloških inovacija, kopačke su danas maksimalno prilagođene ne samo prohtjevima igrača, nego i njihovim karakteristikama, pa tako postoje različite kopačke za različite tipove igrača. Lansiran ovog ljeta, adidasov Hard Wired Pack uključuje najnovije verzije već ikonskih modela Copa, Predator, X i Nemeziz. Ove modele kopački nose neki od najboljih igrača na svijetu, uključujući Lionela Messija, Paula Pogbu, Mohameda Salaha, Paula Dybalu i druge.

Ivan Rakitić na svijet je došao otprilike polovicom tog razdoblja, u istoj zemlji i na sat vremena lagane vožnje od mjesta na kojem je Njemačka uzela svoj prvi svjetski naslov. Igra na praktički istoj poziciji na kojoj je Fritz Walter onomad startao za svoju reprezentaciju — doduše, uglavnom desno u veznom redu, dok se Nijemac tada smjestio lijevo — mada njihove uloge na terenu nisu ni približno slične, što je većinom naprosto posljedica taktičke evolucije. Da je Raketa igrao u onom vremenu, možda bi kao inside right zabijao walterovskom frekvencijom od skoro gola po utakmici, koliko je ovaj imao za svoj Kaiserslautern. Isto tako, nekakav Walter bi u današnjem nogometu po svoj prilici imao ulogu sličnu Rakitićevoj.

A to je prvenstveno uloga kreatora.

Walter je u svoje doba bio na glasu kao posebno inteligentan nogometaš, koji je pravovremenošću i sjajnim čitanjem igre nadoknađivao nedostatak atleticizma, čak i kad je kao već pomalo vremešni (34) veznjak — u nogometno relativnim razmjerima, dakako — predvodio reprezentaciju do svjetskog zlata. Rakitić se u svojoj karijeri izmijenio na sijaset različitih pozicija i konkretnih uloga na terenu, ali je po svojoj prirodi bio i ostao kreator.

Prilagodljivost kao ključ

Već i na primjeru reprezentacije možemo pratiti njegovu konstantnu evoluciju. U početku je kod Slavena Bilića često igrao na krilnoj poziciji i ulazio prema unutra kako bi otvorio prostor za ofenzivne bekove. Niko Kovač ga je vidio kao zadnjeg veznog i na njegova leđa naprtio velik dio defenzivnih zadataka, a Anti Čačiću je bio ‘desetka’ koja je igrala leđima okrenuta golu i od koje se očekivao ‘zadnji pas’. Naposljetku ga je Zlatko Dalić postavio na njemu optimalnu poziciju, dao mu osiguranje iza leđa i pustio ga da kreira i čita situacije na terenu.

Na lanjskom Mundijalu Rakitić je bio posebno impresivan, iako je njegova uloga ostala pomalo i u sjeni Luke Modrića i njegova Zlatne lopte. Fantastično se postavljao i osvajao duele — ne zbog fizičke dominacije, nego iz superiorne igračke inteligencije, čitanja igre, postavljanja i sposobnosti da za duel bude spreman prije suparničkog igrača. Na lopti je bio izrazito konkretan producirajući ključna dodavanja, šutove i učinkovite driblinge, a bez nje pametan i brz u reakcijama.

U svojoj klupskoj karijeri prošao je sličan put od matičnog Basela, preko Schalkea i Seville do kulminacije u Barceloni, s kojom je osvojio četiri španjolska naslova, isto toliko kupova te Ligu prvaka 2015. Međutim, ni tom kulminacijom nije stala evolucija.

Isprva gledan kao zamjena za legendarnog Xavija, Rakitić je najprije morao dokazati da može igrati tiki-taku, a zatim i ponuditi direktnija rješenja od onih na koje je Camp Nou bio navikao. Zatim je bio svojevrsni ‘pomoćnik’ u igri, ponajbolji ‘vodonoša’ na svijetu koji je svoje pozicioniranje temeljio na pozicijama Lea Messija i Danija Alvesa, čuvao leđa obojici i izlazio široko pokriti prostor koji je iza njih ostajao ili ulazio u sredinu kao spojka između vezne linije i Messija. Davao je Barceloninim linijama čvrstoću i kompaktnost, krpao rupe i poboljšavao geometriju igre.

Kad je Luis Enrique osvajao tripletu, njegov je temeljni zadatak bio otvoriti prostor za visoki Alvesov izlazak i odvući igrača kako bi se Messi mogao kretati prema sredini te bio jako važan dio mehanizma koji je omogućavao nesmetani rad desne strane momčadi. Ubacivao se u završnicu iz drugog plana, nudio kao opcija za dodavanje. Zatim je pod Ernestom Valverdeom dobio ulogu koja je zahtijevala više kreativnosti; pozicioniran je dublje i više prema sredini, a od njega se očekivalo manje okomitosti, a više po pitanju stabiliziranja posjeda lopte. Prometnuo se u glavnog kreatora u veznom redu — ono što je zapravo uvijek po svojoj prirodi bio, ali je spremno ostajao u sjeni igrača kao što su Modrić, Xavi i Andres Iniesta.

Preostaje da vidimo kako će se prilagoditi dolasku sjajnog Frenkieja de Jonga ako ostane u Barçi, ili pak kako će se uklopiti negdje drugdje — primjerice, u Juventusu, gdje bi mogao preuzeti ključnu ulogu u transformaciji u Sarriball.

Ako biste Rakitićev nogometni personality trebali sažeti u tri ključne karakteristike, onda bi to bile prilagodljivost, prostorna inteligencija i kreacija. Zato ne čudi da je odabrao kopačke iz adidasove serije Predator, dizajnirane posebno za nogometne kreatore — one koji stvari drže pod kontrolom i o kojima ovisi funkcioniranje čitave momčadi — i prilagodljive svim uvjetima igre, od savršenih zelenih tepiha do kišom natopljenih ledina.

Fritz Walter je o tome mogao samo sanjati. Ali da su ovakve kopačke bile dostupne u njegovo vrijeme — i u tom finalu 1954. — lako je moguće da bi nogometna povijest izgledala sasvim drugačije.

Sadržaj donosimo u suradnji s adidasom