Praćen kliktanjem galebova, trajekt uplovljava u Beşiktaş. Pola sata osunčane vožnje Bosporom dovelo nas je iz kvarta Kadıköy na azijskoj strani Istanbula do klimavog europskog tla. Za razliku od nekih drugih pristaništa na istanbulskoj obali, u Beşiktaşu ne miriše na ribu. Ne miriše ni na što posebno. Duž obale poredane su trgovine i kafići iz asortimana globalno poznatih franšiza, Starbucksa i sličnih. Nekada siromašni radnički kvart, danas Beşiktaş means business. Kvart u kojem živi oko 200.000 ljudi vodeći je financijski centar Turske. Nećete ovdje sresti puno turista, ali hoćete strance poslovnjake.
U luci prvo uočavamo mali šareni kiosk, nedaleko od aparata na kojima se prodaju karte za trajekt. U par metara kvadratnih ondje nalazimo dobru ponudu knjiga na engleskom poznatog turskog pjesnika i komunista Nazima Hikmeta. Rijetkost je Hikmeta na engleskom pronaći i u najbolje opremljenim knjižarama u Istanbulu. Po imenima ostalih izloženih autora procjenjujemo da lučki kiosk ima i solidnu sekciju ljevičarske literature na turskom.
Prevrćemo knjige po rukama i pazimo da okretajima tijela ne porušimo štogod, a u glavi nam se vrti filozofija Çarşıja, navijača Beşiktaşa. Iako formalno ugašeni kao organizacija 2008. godine, Çarşı su uvijek tvrdili da su njihovi korijeni duboki. Da se radi o načinu života, a ne o skučenom navijaštvu, i da njihove (lijeve) ideje iz Beşiktaşa neće otići.
Svaki od triju velikih istanbulskih nogometnih klubova ima specifičnu auru. Galatasaray je najstariji, vuče još od elite iz Osmanskog doba. Fenerbahçe ima najdeblji proračun i ‘najugledniju’ bazu navijača — od premijera Recepa Tayyipa Erdoğana do nobelovca Orhana Pamuka. Beşiktaş je najšareniji, tim autsajdera, radničke klase, pobunjeničkog duha.
Iako im najpoznatiji slogan glasi “Çarşı her şeye karşı!” (“Çarşı je protiv svega!”), praksu im bolje opisuje naslov albuma Grup Yoruma: “Boriti se bez obzira na sve”
Za takvu su reputaciju kluba najzaslužniji Çarşı, koji su se organizirali 1982. kao prva navijačka skupina u Turskoj. Grupa mladih ljudi tada se najviše družila u centralnom dijelu Beşiktaşa, na pijaci, čaršiji. S radom su započeli u periodu nakon vojnog udara, usred vojne diktature, gušenja sindikata i radničkog pokreta. O toj grupi od 17 ljudi koju je predvodio profesor povijesti i književnosti Mehmet Işıklar već je pisao kolega Juraj Vrdoljak. Njihova alternativno-anarhistička duhovna vodilja kroz desetljeća je ostala upisana u stiliziranom slovu “A” koje im često stoji na transparentima.
Šetnicom uz more hodamo od luke prema stadionu. Prolazimo prvo pokraj velebne palače Dolmabahçe, za koju domaći vole reći da je ljepša i od Louvrea i Buckinghamske palače. Bila je rezidencija sultana i jedan od prvih objekata na svijetu u koji je ugrađen lift. U njoj je i najveća kolekcija kristalnih lustera na svijetu (Gdje je Miroslav Ilić kad ga čovjek treba?), a poznata je i zato što je ondje u novembru 1938. godine preminuo prvi predsjednik Turske Mustafa Kemal Atatürk. U Istanbul smo stigli netom nakon grandioznih proslava stote godišnjice Republike, pa svugdje po ulicama još vise turske zastave i Atatürkovi portreti.
“Rebić nikad neće biti Rapaić!”
I nogometni klubovi slave oca domovine, pa nam kao dašak svježeg zraka dođe prisjetiti se kako mu počast odaju navijači Beşiktaşa. Dok po ulicama zgodni Atatürk jaše konje, mudri Atatürk čita knjige, na stadionu mu pjevaju “stopama našeg oca, umrijet ćemo od ciroze”. Osvrtom na ‘prizemnije’ karakteristike lika i djela, navijači Beşiktaşa desetljećima labave okvire kulta Atatürka.
Nedaleko od palače nalazi se stadion Tüpraş, Beşiktaşov dom. Novi je stadion otvoren 2016. i danas može primiti 42.000 gledatelja. Stari stadion İnönü nalazio se na istoj lokaciji. Srušen je 2013., od njega su ostala dva tornja tribine Eski Açık, kao povijesni spomenici. Oko stadiona se nalaze butik hoteli i dizajnerske trgovine, ponegdje još proviri koja stara brijačnica i radnička menza.
Sunce obasjava glavu velikog kipa orla postavljenog ispred stadiona. Doznajemo da u kafiću uz gift shop ne služe tursku kavu, samo stranjske varijante što ispadnu više mlijeko nego kava. Jedna se crno-bijela mačka sunča na ulazu u stadionski muzej na dva kata. Otvoren je početkom 2017., kao najveći i prvi službeno registrirani sportski muzej u Turskoj. S prikupljanjem građe počelo se prije dva desetljeća, kroz mali muzej u sklopu starog stadiona. Pratimo mačku koja nas vodi do grupe koja kreće u turu stadionom. Među 20-ak okupljenih jedini smo stranci, svi ostali su turisti iz Turske.
Stadionske prostorije pokazuje nam vodič s tetoviranom orlom na podlaktici. Kreće se brzo, objašnjava šturo. Izgleda kao da mu nije do ove rabote. “Ovdje je svlačionica, možete se slikati”. “Ovdje je soba s pokalima, možete se slikati”. U svlačionici visi i dres Ante Rebića. Njega nam pokazuje stariji čovjek, navijač Beşiktaşa s juga Turske, jer je čuo da smo iz Hrvatistana. “A gdje je danas onaj drugi, Rapaić?”, pita nas. Prije nego što stignemo odgovoriti, dodaje: “Rebić nikad neće biti Rapaić!”. Izgleda da svi u Istanbulu pamte Rapaića, voljeli Fenerbahçe ili ne.
Iz svlačionice izlazimo prema tribinama, na kojima odmah primjećujemo transparent protiv rata u Gazi. Beşiktaş je prvi turski nogometni klub koji je u oktobru u službenom priopćenju izrazio solidarnost s Palestinom, nakon čega su uslijedile slične reakcije drugih klubova. Vodič nas upućuje prema VIP sekciji stadiona, na kojoj svaka (bijela, udobna, kožna) stolica ima ugrađen mali ekran za praćenje utakmice. Na stadionu je 100-tinjak takvih privatnih boksova, a ulaznica za taj sektor košta minimalno 200 eura. Značajno više ako je riječ o Ligi prvaka, naravno. Najjeftinije ulaznice inače se kreću od 10 do 15 eura po utakmici.
Kraj nas u grupi stoje Ayla i Mehmet, par s dvoje djece u predtinejdžerskoj dobi, pa ih pitamo koliko su ulaznice skupe s obzirom na prosječna turska primanja. “Dosta je to skupo”, odgovara nam Ayla, dodajući da oni žive u Izmiru, a ovo im je prvi put da su si priuštili obiteljsko putovanje u Istanbul i posjet Beşiktaşovu stadionu. “Moj je pokojni brat studirao u Istanbulu. On me navukao na Beşiktaş”, priča nam Ayla.
Pokraj nas prolazi radnik kojemu je posao da održava lijepi i kvalitetni travnjak, pa pitamo vodiča koliko radnika ovdje svakodnevno radi — od pranja dresova i čišćenja do vođenja administracije i PR službi. “Oko 800 ljudi radi samo na ovoj lokaciji, ne računajući pripremne terene u azijskom dijelu grada”, odgovara nam.
Napad na državu
Stadionsku turneju završavamo u muzeju, ispred kojeg ponovno srećemo crno-bijelu mačku. Mjauče mazno pa nastavlja svojim putem. Muzej nudi kronološki prikaz povijesti kluba, i to različitih sportskih sekcija, ne samo nogometne. Stotine dresova, medalja, trofeja, fotografija i videa vode posjetitelje kroz 119 godina Beşiktaşova postojanja. Tu je i takozvana soba s decibelima, crna kutija u koju se možete zatvoriti, staviti slušalice pa izložiti rekordnoj buci navijača. Pohranjen je ovdje i urlik publike od 142 dB sa zadnje utakmice održane na starom stadionu 2013. “Iznad praga nelagode i boli. Izlaganje može biti uzrok ireverzibilnom oštećenju slušnog mehanizma”, stoji upozorenje na ulazu u sobu.
“Iznad praga nelagode i boli”, čitamo ponovno. Kao školjka koja priziva more, uši nam ispunjava zvuk iz sjećanja. Iz jednog videa na YouTubeu pregledanog i prevelik i nedovoljan broj puta. U njemu na ovom stadionu pred 55.000 duša nastupa bend Grup Yorum.
Radi se o turskom bendu osnovanom 1985., poznatom po politički angažiranoj muzici. Izdali su više od 20 albuma, bili zabranjivani, zatvarani i mučeni. Çarşı i Grup Yorum skoro su vršnjaci i nije pretjerano reći da su se međusobno hranili i rasli. Referirali se jedni na druge, poklanjali si albume i dresove. Grup Yorum nije slučajno 2010. svoj koncert povodom 25 godina postojanja održao na Beşiktaşovu stadionu. S tog je koncerta ostala prekrasna snimka njihove izvedbe Bella Ciao.
Çarşı i Grup Yorum skupa su prosvjedovali i 2013. u parku Gezi. Kroz desetljeća postojanja članovi i jednih i drugih završavali su iza rešetaka, a iza njih su nerijetko i umirali. “Revolucija kod nas nije historijski pojam”, kazao nam je prije desetak godina u Beşiktaşu jedan gorljivi Çarşı.
U aprilu 2020. članica Grup Yorum Helin Bölek umrla je nakon 288 dana štrajka glađu kojim je prosvjedovala protiv represije turske vlade. Bilo joj je 29 godina. Mjesec dana kasnije preminuo je član Grup Yoruma Ibrahim Gökçek, koji je također štrajkao glađu. Njemu je bilo 40. Nedugo nakon njihove smrti u Izmiru se u više džamija umjesto ezana (poziv na molitvu) s minareta zaorila Bella Ciao. Turske vlasti brzo su uhitile ženu koja je upadala u džamije i puštala muziku Grup Yoruma, a njen je čin pobune okarakteriziran kao napad na religiju i državu.
Kao napad na državu okarakteriziran je i ovogodišnji potez navijača Beşiktaşa — nakon razornih potresa koji su 1,5 milijuna ljudi ostavili bez krova nad glavom pozvali su vladu na ostavku. Na teren su pritom bacali tisuće plišanih igračaka koje su donirali djeci pogođenoj potresom.
Iz Stranke nacionalističkog pokreta (MHP), koja je saveznik Erdoğanove vladajuće AKP, ustvrdili su promptno da navijači Beşiktaşa “nemaju poštovanja prema žrtvama potresa”. “Stranka nacionalističkog pokreta oštro osuđuje korištenje sporta za prljave političke svrhe tijekom tako osjetljivih i bolnih dana za našu zemlju”, napisao je MHP-ov Devlet Bahçeli na Twitteru, pozivajući klubove da igraju iza zatvorenih vrata kako bi spriječili daljnje prosvjede. Savez klubova koji predstavlja klubove u najvišoj turskoj ligi objavio je, pak, izjavu u kojoj poziva da se “politiku drži podalje od nogometnih terena”.
Iz jaraka, iz čaršije
Erdoğanovu je svitu tijekom godina peckalo i to što je Beşiktaşov glavni amigo Armenac, što na tribinama dosljedno osuđuju rasistička ponašanja, što su podržavali suparničke klubove u momentima u kojima su politički bili na istoj liniji.
Tako su Çarşı na tribinama podržali navijača Fenerbahçea Orhana Pamuka kad je upao u Erdoğanovu nemilost zbog komentiranja genocida nad Armencima. Stali su uz Samuela Eto’a, koji je kao Antalyasporov igrač trpio rasističke uvrede na turskim stadionima, transparentom “svi smo mi Samuel Eto’o”. Uoči jednog derbija s Fenerom na tribinama su raširili transparent “naša krv je za Kizilay (humanitarna organizacija), a naši organi idu za Fener”, čime su htjeli privući što više ljudi na doniranje krvi, ali i organa nakon smrti. Počasno spomenimo još i legendarni transparent “Svi smo mi Pluton”, kojim su obilježili micanje Plutona sa službene liste planeta.
Iz muzeja izlazimo zaustavljajući se kraj stare fotografije koja prikazuje grupu navijača zbijenih iza rešetaka, u jarku između tribina i terena. Ti su ‘rovovi’ na prvom stadionu bili dizajnirani da osiguraju prosvjetljenje i cirkulaciju zraka u unutarnjim dijelovima stadiona. I u njih su se na kraju tiskali navijači, a jarak se zbog simbolične cijene ulaznice nazivao “ulaznom tribinom”. U takvim se jarcima, i kasnije na čaršijama, razvijao Beşiktaşov duh. Filozofija koja se nije opterećivala formalizmom, strast koja je vrludala i probijala se raznim rukavcima, ali nije bila lišena strukture. Posvećena uličnom organiziranju, terenskim tapkanjima u mraku. Iako im najpoznatiji slogan glasi “Çarşı her şeye karşı!” (“Çarşı je protiv svega!“), praksu im bolje opisuje naslov jednog albuma Grup Yoruma: “Boriti se bez obzira na sve”.
Stadion napuštamo probijajući se uskim ulicama prema parku Gezi, i iako nam te ulice danas izgledaju poražavajuće drugačije, znamo da je Çarşı svuda prošao i zato Çarşıja svuda još ima.
