Dugo je prošlo otkako smo se prvi put kolektivno zapitali odakle sad on, otkako je Bruno Goda premijerno demonstrirao svoju osebujnu proslavu pogotka u tom stilu. “Dečki u svlačionici i stožer, svi se smiju kada zabijem i čude se”, objasnio je još na početku sezone Rijekin lijevi bek razlog zbo kojeg se i sam odlučio ‘čuditi’ kad zabije. “Pokazao sam tako, kao, šta se čudite?”
Čuđenje takvom golgeterskom formom je, pogotovo na početku sezone, bilo sasvim razumljivo. Goda, inače Županjac, prije dolaska u Rijeku — i to nakon prethodno pola godine u ulozi slobodnog igrača po odlasku iz Slaven Belupa — u samo je pet odigranih utakmica u svim natjecanjima nadmašio ukupni dotadašnji golgeterski učinak na uzorku od 200-tinjak profesionalnih utakmica, koliko je do ove sezone ukupno odigrao u karijeri. U Koprivnici, u koju je došao iz Hrvatskog dragovoljca, proveo je punih pet godina i zabio svega tri gola. U šest prvih utakmica ove sezone zabio je čak četiri puta, dodavši tome i asistenciju u pobjedi nad Lokomotivom.
Pritom izgleda da mu lokalni derbi s Istrom posebno leži, pošto je Puležanima zabijao i u trećem kolu i evo sad, osam mjeseci kasnije. Međutim, može li se za Godu reći da je u pitanju uopće bio golgeterski post, ako je njegovo trademark slavlje to čuđenje? Naravno da ne.
Ovim je petim pogotkom potvrdio novu, jako bitnu Rijekinu pobjedu na putu do titule prvaka. Ne samo to, već je potvrdio i da je sasvim realno da čovjek koji u sedam prethodnih sezona nije došao ni blizu te brojke sada postane riječki rekorder, branič koji je zabio najviše golova u jednoj HNL sezoni. Ovim se golom izjednačio s nekim kultnim Rijekinim braničima: Andre Mijatović je 2002. zabio pet komada, što je učinak koji su imali Miral Samardžić i Ivan Tomečak tamo 2015., ali i Nino Galović 2021. Pred Godom je ove sezone još osam natjecateljskih utakmica ove sezone, uključujući i finale Kupa s Dinamom. Jedan gol mu je potreban da dostigne učinak Marka Vešovića iz također šampionske 2017., dok je Danijel Šarić davne 1993. postavio rekord s osam postignutih golova.
Rijeka je s njim dobila i stabilnost i ciljani doprinos u fazi napada
No, taj izvanserijski golgeterski učinak samo je konačna glazura na priču o nevjerojatnoj sezoni igrača koji je na Rujevicu stigao na, blago rečeno, mala vrata.
Tog studenog 2022. Goda je bio tek jedna od brojnih prinova u kaosu tadašnjeg smjera sportske politike kluba. Iako je njegovo dovođenje, tada za rotacijske potrebe, imalo savršene logike, pošto se radilo o čovjeku s pet prvoligaških sezona u ulozi Slavenova standardnog prvotimca, koji je tek ušao u najaktivnije igračke godine. No, teško je bilo pričati o logici uslijed gomilanja igrača čiji je zajednički učinak bilo plesanje po samom ligaškom dnu. Godu je sudjelovanja u tom ‘kupusu’ spasila činjenica da ga se potpisalo tek krajem studenog, i da je za Rijeku debitirao tek početkom proljetnog dijela, kad je Sergej Jakirović nakon pauze profiltrirao kadar koliko je mogao i usmjerio momčad u uspješno proljeće.
Rasplet koji sve manje čudi
Njegovo tada polagano uvođenje, najčešće u rotaciji s tada i dalje standardnim Andrijom Vukčevićem kao lijevim bekom, bio je odlično tempiran proces. Priča je poznata; Rijeka se stabilizirala i na kraju čak izborila Europu, a Goda je u tom procesu sudjelovao u 11 proljetnih utakmica. Od tih 11 s njim u kadru, Rijeka je slavila u njih osam, a poražena je samo jednom, na gostovanju kod Varaždina pred sam kraj sezone. Za usporedbu, bez njega na terenu Rijeka je tada u sedam utakmica izgubila čak četiri puta, uz remi i samo dvije pobjede.
Ova sezona, u kojoj je Goda ustaljen kao prvotimac, samo potvrđuje uzorak.
Rijeka je ove sezone zabilježila svega četiri ligaška poraza; dva su stigla onda kad njega nije bilo u sastavu. Prvi protiv Hajduka na Poljudu u drugom kolu kad je prednost na lijevom beku dobio Marijan Čabraja, a drugi kad ga je ozljeda poštedjela grubog domaćeg poraza baš protiv Slavena pred sam kraj polusezone.
Da, onaj nesmotreno skrivljeni jedanaesterac protiv Dinama na Maksimiru, koji je Rijeku koštao jedinog poraza ove polusezone, mogao je značiti i puno više, ali ni Godu ni ekipu taj trenutak nije ni najmanje unazadio, dapače. Godin primjer i tu odgovara onom momčadskom, jer ni Rijeci nisu davali puno šanse da će održati formu, da bi ispala mentalna i igračka konstanta.
Goda je primarno maksimalizirao kvalitete koje je brusio u Slavenu, ekipi primarno orijentiranoj na obrambenu igriu Ove je sezone šesti branič lige po broju oduzetih lopti i peti po broju presječenih. Pošto je Niko Sigur veći dio sezone odigrao u veznom redu, Goda izbija na vrh liste braniča s najvećim brojem osvojenih duela na tlu (97), dok vrlo visoko kotira i po broju osvojenih zračnih duela (sedmi sa 44). Ukupno gledajući, Goda osvaja najviše duela u HNL-u (141), s jednim više od Osijekova Slavka Bralića. Tek na to dolazi njegov napadački učinak, po kojem je s ovakvom razinom konverzije i statistički najučinkovitiji branič lige.
Rijeka je s njim dobila i stabilnost i ciljani doprinos u fazi napada, pogotovo kad je riječ o prekidima. Svih pet Godinih ovosezonskih golova stiglo je nakon kornera, na kojima je redovito ili direktna prijetnja, ili svojim kretanjem otvara prostor za druge suigrače.
Rijeka na putu do titule svoju najveću vrijednost gradi baš tako što izvlači maksimum iz svakog pojedinca, s naglaskom ne samo na činjenicu da toliko njih ima izravni doprinos u ovom ‘konkretnom’ učinku, već da se radi redom o igračima koji svi imaju nešto za dokazati. Neki od njih su imali velika predviđanja za karijeru, ali im se na putu ispriječila viša sila. Drugi su došli na mala vrata, gotovo nezamijećeno, ali im se pronašla idealna uloga, napravivši tako od njih neočekivane glavne protagoniste ove riječke sezone.
Goda se na svoj način osvrnuo na čuđenje — kako ono vezano uz vlastiti učinak, tako i onaj momčadski, ali ovakav rasplet sada sve manje i manje čudi.
