Utakmice koje se naširoko najavljuju kao odlučujuće vrlo često to zapravo i nisu. Uostalom, pobjeda u derbiju protiv rivala ne donosi više bodova od pobjede u utakmici protiv momčadi sa sredine prvenstvene ljestvice. Ali derbiji posjeduju vlastitu gravitaciju, težinu svog medijskog potenciranja i navijačke strepnje. Pa ipak, današnja Hajdukova tri boda u utakmici protiv Dinama na Poljudu zaista djeluju kao da vrijede više. Današnja pobjeda, koja u dobrom djelu nije rezultat kolektivne igre nego bljeska Nikole Kalinića, nije samo pobjeda.
Hajduku je ovo bio posljednji vlak, ako ne za titulu, onda za iluziju titule. Forma je opadala, Dinamo se bodovno odmicao, nade je bilo sve manje. Upravo zato, večerašnja pobjeda istinski je trijumf: moment koji može potpuno provjetriti momčad, napuniti baterije, popraviti mentalnu higijenu u čitavom klubu. Dinamo je i dalje favorit za naslov, ali Hajduk je dobio ono što je najviše trebao. Vjeru da se može boriti, kako god ta borba završila.
Nogomet je nekad bizaran. Nije lako postići gol, što ima i smisla kada razmislite o tome da 11 profesionalnih sportaša u svakoj akciji pokušava iskoristiti svu svoju vještinu kako bi upravo to spriječili. Nekad nam rezultat uistinu laže; utakmica u kojoj se nižu šanse i izgrađene akcije, ali golmani briljiraju, nije istao kao utakmica u kojoj padnu dva slučajna gola. Nekad, zaista, utakmica na kojoj nema golova može biti veliki spektakl.
Prvo poluvrijeme derbija između Hajduka i Dinama nije spadalo u tu kategoriju. Bio je to spektakl, ali ne spektakl igre već apsurda.
Ako smo u prvom poluvremenu gledali fantomski derbi, onda je u posljednjih pola sata na Poljudu vladao kaos
Dva detalja: prvi, sudačka nadoknada nakon prvih 45 minuta trajala je 10 minuta. Deset. Drugi, vidjeli smo 18 prekršaja u prvom poluvremenu, više nego na cijelom prošlom derbiju. Igralo se sukladno tome: puno trke i muke, laktova i udaraca glavama, napucanih i poklonjenih lopti, prigovora Igoru Pajaču i psovki. Igra je bila siromašnija od rezultata; pokoji oportunistički pokušaj Mahira Emrelija s jedne ili Kalinića s druge strane. Kao da je derbi samo glumio da je derbi; trik sjene i svjetla umjesto nogometne utakmice.
Strateški kontekst nije laskao taktičkom; uostalom, što god rekli njegovi igrači, Dinamo je mogao biti sasvim zadovoljan s bodom i nije srljao, što je značilo da je Hajduk ispred sebe imao gusto popunjen prostor. O izgradnji igre u poluvremenu koje je rezultiralo s 10 minuta nadoknade nije potrebno ni govoriti. Poljudski krik i bijes nije uspio isprovocirati ništa osim stotina neuspješnih centaršuteva. Svaka od 10 minuta nakon 45. djelovala je kao vječnost.
Nastavak je započeo s dvije relativno dobre šanse: s jedne strane Arijan Ademi, s druge Marko Livaja i David Čolina. I jedna i druga prekinute su zbog ofsajda. Uzorak je otprilike bio kao i u prvih 45 minuta: Dinamo nije bio pretjerano zainteresiran za bilo što osim čuvati kazneni prostor i centralne zone, Hajduk se trudio, ali ništa više od toga.
I onda je Kalinićeva lijeva noga okrenula utakmicu na glavu. Lijeva noga i šut koji je u sebi sadržavao više preciznosti, snage, tehnike i kvalitete nego čitava utakmica do tada. Kaliniću je to bio prvi gol protiv Dinama još od 2009. Da je birao trenutak kada će zabiti, ne bi mogao odabrati bolji: na prepunom Poljudu, pri rezultatu 0-0, u trenu kada su Hajdukova nadanja o tituli visjela o koncu.
I tako je jedan šmekerski zamah lijevom nogom razbio status quo; vrag je odnio šalu, Dinamo je morao napadati s više od jednog igrača, Hajduk nije imao luksuz zabiti se u rupu i nadati se da će izdržati. Nakon te 63., nije bilo povratka na ono mučenje iz prvog poluvremena, iako bi teško bilo iskreno reći da se kvaliteta bitno podigla. I dalje se pucalo iz daljine, preskakalo igru, udaralo po lopti kao i po nozi.
Ako smo u prvom poluvremenu gledali fantomski derbi, onda je u posljednjih pola sata na Poljudu vladao kaos. Željko Kopić je u igru ubacio Darija Špikića, Marka Tolića i Petra Bočkaja, sve nakon Kalinićeva gola. Valdas Dambrauskas je svoje tri zamjene napravio nakon 75., uglavnom pokušavajući ojačati obrambeni blok. Dinamo je napadao stihijski, kao da nema vjeru u vlastitu sposobnost da, nakon Rijeke, napravi još jedan preokret. Dalokometni pokušaj, centaršut, centaršut, faul, izgubljena lopta. A minute cure. Nije bilo posljednjeg hrabrog juriša, nije bilo panike u domaćem kaznenom prostoru, nije bilo ni preokreta.
Dinamo i dalje nije zabio svom splitskom rivalu zabiti gol ove sezone, a sada njegova prednost u odnosu na Osijek i Hajduk iznosi dva, odnosno četiri boda. Modri su večeras imali priliku pobijediti i definitivno izbaciti Hajduk iz utrke, remizirati i vrlo vjerojatno Hajduk izbaciti iz utrke, a na kraju su mu, uglavnom zahvaljujući ziheraškoj i opreznoj igri, omogućili ne samo da se vrati u utrku nego i napuni jedra uoči finiša sezone.
Trik sudbine htio je da ključni gol u ključnom trenutku sezone zabije Kalinić, igrač oko kojega postoji možda i najviše skepse od svih pojačanja u eri Lukše Jakobušića. Imamo borbu za titulu.
