Čim je Daniele Orsato zviždukom zaključio sinoćnji dvoboj Paris Saint-Germaina i Borussije Dortmund, za slavljenike iz Ruhra inercija je vodila samo u jednom smjeru. Ondje, u kutu Parka Prinčeva čekala ih je njihova odana putujuća horda, koja je sve jače i jače, što je utakmica išla prema svom kraju, nadglašavala domaće. Oduševljeni su navijači preskočili čak i ogradu, uz prešutno odobrenje sigurnosnih službi, da bi gurnuli megafon u ruke Marcu Reusu, koji je odmah razdragano poveo skandiranje. I dok je Reus nedvojbeno pogurnut kao heroj navijača — iako je u polufinalnom dvomeču ukupno na terenu očekivano proveo jedva vremenski ekvivalent jednog poluvremena — iza ograde, utopljen u pozadinu s ostatkom momčadi, najveći je junak ostao po strani.
Mats Hummels ionako je dovoljno rekao titulama najboljeg igrača obaju polufinalnih utakmica.
Tako će, 11 godina nakon svog prvog pokušaja, veteranski Borussijin dvojac ponovno pokušati doći do ultimativne slave na Wembleyju, možda čak u reprizi onog finala protiv domaćeg rivala. Reus i Hummels očekivano su i jedini i dalje aktivni članovi tog sastava. Od bolnog londonskog poraza 2012. obojica su krenula putem različitih izazova: Reus u svojoj borbi s kroničnim ozljedama koje su mu uvelike ograničile karijeru, a Hummels s pitanjem svog nasljeđa. Dva su to različita kuta priče, dva odvojena toka koja su ih sad opet spojila pred navijačima koji euforično slave novi put na finale u London.
Kad je Borussia Dortmund s Hummelsom i Reusom došla do finala 2013., ta je ekipa bila simbol nečega drugog. Prije svega, najviše je to bio savršeni spoj mlade i talentirane momčadi koja je nudila novu i uzbudljivu alternativu u vidu stila kojim je drobila svoje suparnike. Njih su dvojica preživjeli taj lom žuto-crnih srdaca, ipak osokoljeni potencijalom kakav je projekt u Dortmundu imao kao rijetko koji, ako ijedan, u svijetu. Ali Borussia je s godinama postajala nedorečena i u nemogućnosti da se vrati na rezultatsku razinu koju je dosegnula.
Hummels je naglasio kako je osjetio da mu nedostaje ta atmosfera, osjećaj euforije koji se “gubi kada si toliko dugo na vrhu”
U neprekinutih 12 godina od oblačenja najdražeg mu dresa nakon prelaska iz Gladbacha, Reus ima preko 300 službenih nastupa za klub, ali i svega dva osvojena DFB-Pokala i dva domaća superkupa, što jako dobro oslikava pad klupskih rezultatskih mogućnosti, pa i ambicija. Ali on je ostao, odbijajući lukrativne ponude koje su stizale i bez previše promišljanja se skrasio u voljenom klubu u kojem će i završiti karijeru.
Hummelsova je priča malo drugačija. On je, za razliku od Reusa, minhensko dijete; u Bayernu je bio od svoje šeste godine, pa sve do seniorskog nivoa kad je postalo izvjesno da tad još nije bio napravio iskorak potreban za išta više od jednog nastupa za prvu momčad. Baš je Borussia, u skladu sa svojom politikom, iskoristila šansu i privukla ga, da bi se ondje, lišen pritiska instant-očekivanja, odmah sjajno uklopio kao član stoperskog dueta s Nevenom Subotićem.
Dobra žetva
Nakon vrhunca koji je stigao te 2013., do koje se već okitio dvjema uzastopnim titulama prvaka i osvajača kupa, Hummels je želio nadograditi steknuto trofejno nasljeđe. Ušao je u najbolje igračke godine kao i već odavno etablirani reprezentativac, jedan od ponajboljih europskih stopera koji je, uostalom, osvojio i titulu svjetskog prvaka s Njemačkom. A kad je Bayern preuzeo uzde od Borussije, koja se istovremeno sve više profilirala kao elitna razvojna sredina, Hummels je iskoristio situaciju tako što je postao još jedan koji je uskočio na ta zaprežna kola kako bi nadoknadio ‘nepravdu’ koja mu je bila nanesena i dao najbolje igračke godine svom dječačkom klubu.
No, usprkos tome što je osvajanje Bundeslige s Bayernom postajalo sve lakši i lakši zadatak, onaj ultimativni iskorak i ona nova šansa za osvajanje europskog finala, nisu dolazili ni u FC Hollywoodu. Sve do one sezone kad se Hummels, ironično, vratio u Dortmund, a Bavarci na sam vrh europskog nogometa.
Upitan o razlozima povratka u Dortmund, Hummels je naglasio kako je osjetio da mu nedostaje ta atmosfera, osjećaj euforije koji se “gubi kada si toliko dugo na vrhu”. “Da u Borussiji sada osvojite sedam titula u nizu, teško da bi i ovdje proslava te sedme titule bila bučna kao ona prva”, rekao je.
Hummels je vidio tu posljednju, a mogao je vrlo lako i onu prvu ‘povratničku’ nakon 12 godina, da u Dortmundu nisu nastavili u tragikomičnom stilu ondje gdje je s klubom stao onda kad je otišao za München po trofeje. On i Reus su u stajali pred Žutim zidom nakon što u zadnjem kolu nisu uspjeli pobijediti Mainz i tako osvojiti naslov. Nije bilo navijačkog bijesa, nasilja, provela na teren i uništavanja stadiona; samo tuga i nevjerica. Možda je Hummels najviše od svega želio trofeje, ali u Dortmundu se uvjerio u to da postoji nešto možda i vrednije od njih.
Uspjesi i trofeji su ono što nogometu može donijeti neopisivu sreću i euforiju, ali nogomet je i ljepota iščekivanja, sanjanja takvih čarobnih večeri kakva je bila ova u Parizu. Hummels je iskusio i jedno i drugo, pa se, 11 godina nakon propuštene velike prilike, opet, potkraj svoje velike, bogate karijere, neočekivano našao u novoj.
Nakon utakmice je na društvenim mrežama poslao poruku “kolegama farmerima” o “dobroj žetvi”, rugajući se tako statusu koji je Bundesliga zadobila eskalacijom Bayernove dominacije u prethodnim godinama. On je bio s obje strane, vidio je i iskusio i jedno i drugo, a čista sreća na njegovu licu možda je govorila dovoljno o tome je li mu draže da je u novo finale i priliku da zaokruži karijeru stigao s ove ili one druge, rivalske strane.
