Borussia Dortmund izborila je osminu finala Lige prvaka na svoj način. U najjačoj skupini natjecanja, s PSG-om, Milanom i Newcastleom, kao prva momčad, jureći pobjedu do samog kraja unatoč tome što joj je remi bio dovoljan.
Sinoćnjih 1-1 s PSG-om na Westfalenstadionu po mnogočemu predstavlja esenciju ovog kluba u posljednjih desetak godina; identitet momčadi koja kao da zauvijek obećava nešto veliko ne bi li na kraju sama bila svoj najveći neprijatelj. Svi koji su pogledali nekoliko Borussijinih utakmica u posljednjih par sezona znat će o čemu je riječ: taj osjećaj tjeskobe nakon svake lopte unutar kaznenog prostora, pognute glave Matsa Hummelsa ili Niklasa Sülea nakon što je poslije briljante napadačke akcije uslijedio cirkus u obrani.
Da je Dortmund utjelovljenje kluba koji ne zna (barem ne na terenu) gdje mu je dupe, a gdje glava, uvjerili smo se posljednjeg dana prošle sezone kad je prosuo već praktički osvojenu titulu koju mu je Bayern cijele sezone nudio na pladnju. Bilo bi smiješno da nije tužno, poglavito zato jer vjerojatno ni domaći navijači nisu bili iznenađeni nakon što je Borussija, kojoj je pobjeda u posljednjem kolu protiv Mainza bila dovoljna za titulu, uspjela izvući samo bod.
Nažalost, to je već neko vrijeme Borussijina realnost. Prema Fbrefovoj procjeni, Borussija godišnje na plaće igrača izdvaja 126.600.000 eura, po čemu je druga u Bundesligi, s dvostruko manjim budžetom od Bayerna. Alphonso Davies, 11. najbolje plaćeni igrač bavarskog kluba, zarađuje više od Sébastiena Hallera, najbolje plaćenog Borussijina igrača. Nogomet se igra na terenu, a ne u Excel tablici, ali takvi su podaci više nego sugestivni. Borussia slovi za jedan od najboljih klubova na svijetu za razvoj mladih talenata — Erling Haaland, Jude Bellingham, nekad Nuri Sahin, İlkay Gündoğan ili Mario Götze — ali jednostavno nema moć nikoga od njih zadržati u klubu.
Reus je primjer za to da je potrebno više od pobjeda kako bi se postalo legenda
Osim jednoga.
Marco Reus rođen je u Dortmundu, za klub navija otkako zna za sebe, u njemu je započeo svoj nogometni klub kao junior, a vrlo je velika šansa da će ga u klubu i završiti. Na Westfalenu je već više od 11 godina; klubu je dao najbolji period svoje karijere — iako je odavno mogao odustati, razočaran manjkom trofeja i umoran od Bayernove dominacije. Ako je Borussia klub koji je tranzicijski period utkao u vlastiti identitet — vječno ganjanje Bayerna, vječne promjene trenera, igrača, taktičkih sustava — onda je Reus centar koji cijelu priču drži na okupu. Srce i duša momčadi koja nikako da zaista postane momčad. Dečko koji je u klub došao na kraju ere Jürgena Kloppa, posljednje istinski slavne, pa prošao uspone i (češće) padove pod njegovim nasljednicima.
Tako blizu, a tako daleko
Ne bih volio romantizirati odanost jednog igrača svom dječačkom klubu. Nogomet se ne igra u vakuumu; riječ je o milijarderskoj industriji koju je nemoguće izolirati od širih socio-ekonomskih uvjeta. Uvjeti na tržištu, naravno, nisu jednaki, veći jedu manje, administrativna tijela se prave da pronalaze ravnotežu i svi zarađuju velik novac. Dortmund nije tipičan klub, ne samo zbog fanatične odanosti i besprijekorne organizacije svojih navijača, ne samo zato što je prepuni Westfalen prizor s kojim se malo što drugo u nogometu može mjeriti, ne samo zato što su Michael Zorc i Hans-Joachim Watzke izgradili suvremeni identitet kluba koji ne živi samo na PR-u i korporativnim klišejima, nego zbilja brine o tome da klub poštuje ideale koje drugi samo koriste u promidžbene svrhe — briga o zajednici, inkluzija, borba protiv rasizma, ksenofobije i fašizma.
Pa ipak, čak i takav Dortmund funkcionira kao biznis. Možda humaniji biznis, ali svejedno biznis. Reus ne bi igrao i dalje u momčadi koja svake godine nastupa u Ligi prvaka kad s 34 godine ne bi imao što za ponuditi osim svoje ljubavi i odanosti klubu.
Protiv PSG-a je odigrao na razini koju drži cijele sezone: natprosječno, kvalitetno, konzistentno, kao fiksirana točke oko koje se vrti čitava Dortmundova lelujava momčadska struktura. Odavno su prošli dani kad je oko svoje osi vrtio suparničke igrače, kad je s lijevog boka rezao kroz sredinu i otvarao se na šut s desnom nogom. Ozljede (postoji li još koji igrač koji je nakon toliko ozljeda uspio zadržati konzistentnost na najvišoj razini) i protok vremena učinili su svoje; ondje gdje je nekad postojao gotovo savršen spoj prvog dodira, brzine i motorike sada postoji iskusni playmaker s instinktom za ulazak u kazneni prostor. Kao što je evoluirala nogometna igra, tako je evoluirao i Reus, dečko koji je 2013. bio najbolji Borussijin igrač u finalu Lige prvaka.
Podjednako brz i eksplozivan kao što je i kreativan s loptom u nogama, Reus je davao strukturu kaotičnim valovima Borussijinih napada. Ubacivao se u džepove između Bayernovih stopera i bekova, iznosio loptu i stvarao šanse — Reus je bio utjelovljenje Kloppove energične ideologije, a na najvećoj nogometnoj pozornici isticao se kao buduća superzvijezda — vječno nasmijani mladić koji se vratio u dječački klub i prkosi moćnijem i bogatijem Bayernu.
Te je noći na Wembleyju izborio penal kojim je Borussia poravnala i došla nikad bliže drugoj europskoj tituli, ali svejedno je u svlačionicu otišao pognute glave. Tako blizu, a tako daleko — to je mogla postati mantra njegove cijele karijere, koja od svojih početaka flerta s veličanstvenošću, ali uvijek zapne na koraku ispod.
Utjelovljenje maksime
Iako je seniorsku karijeru započeo u Borussiji Mönchengladbach, koja je prepoznala talent ondje gdje njegova matična Borussija nije, Reus je po svemu igrač jednog kluba, poput Ryana Giggsa ili Francesca Tottija.
Kad ga je Dortmund 2012. pozvao kući, nakon dvije sjajne sezone u Gladbachu, nije puno razmišljao. U svoje prve dvije sezone je za klub u Bundesligi zabio 30 golova i podijelio 25 asistencija s prosjekom od tek nešto ispod jednog gola ili asistencije po utakmici. Svijet je bio pod njegovim nogama. Ali stigle su ozljede koje su mu uništile karijeru s njemačkom reprezentacijom — propustio je Euro 2016. i 2020. i, najbolnije, šampionsko Svjetsko prvenstvo 2014.
Na domaćem planu, obećanje o ravnopravnoj borbi s Bayernom koju je nagovijestio Klopp nikad se nije materijaliziralo. U 11 godina osvojio je dva DFB-Pokala (netko bi rekao ‘samo’, ali kao da čovjek koji igra ispod Žutog zida evaluira uspješnost brojem pehara) i postao treći najbolji strijelac kluba u povijesti Bundeslige. Ta se riječ kod nas upotrebljava olako, ali Reus je hodajući primjer za to da je potrebno više od pobjeda kako bi se postalo legenda.
Hoće li Edin Terzić preokrenuti lošu domaću formu i ove sezone napraviti ono što nije uspio lani u posljednjem kolu? Pa, teško. Hoće li Borussija proći osminu finala i onda, kao prije 10 godina, nezaustavljivo marširati sve do finala? Malo je vjerojatno. Pa ipak, Dortmund se nada. Međutim, nije li upravo Dortmund opće mjesto jedne šire pripovijesti o nogometu kao društvenom diskursu? Ne potvrđuje li činjenica da klub s najvišom posjećenošću domaćih utakmica nije Barcelona, niti je Real Madrid, nego je klub koji je osvojio dva trofeja u posljednjih 11 godina to da je nogomet više od igre brojeva? Da je riječ o dijeljenoj povijesti, o kulturnoj praksi koja u svom punom potencijalu ima mogućnost transformirati okolinu u kojoj se nalazi.
Malo tko utjelovljuje tu maksimu kao Marco Reus.
